Dvije sedmice nakon mog ukrcaja uplovili smo u luku u Hamburgu, jer je vrijeme za Dry Dock. Dry Dock podrazumijeva da se brod izvlači iz vode, zatim se farba, provjeravaju se instalacije, struja, voda, sigurnost i zaštita. Na Dry Docku plaće su niže, a sobarice uglavnom rade više. Za vrijeme Dry Docka posada živi na brodu, a ponekad neke kompanije posadu odvedu u hotel jer se zna desiti da nema vode, struje, da klima ne radi ili da je velika buka i onda se ne može spavati. Također, kantinu su premjestili u glavni restoran za goste i hrana je za nijansu bolja nego inače. Sobarice rade svaki dan od 8 do 17 ili 18h i pored čišćenja soba za najamne radnike, čistimo i sobe koje se preuređuju. Još uvijek radim kao asistentica, ali sada sa djevojkom iz Brazila i čistimo sobe Kapetana i ostalih visokih oficira. Ona je ljubazna i nasmijana i sa njom umor i ne osjećam. Brod je pun svakakvih tipova, od kojih su neki u najmanju ruku sumnjivi. Upozorili su nas da kradu, lažu i da budemo pažljive. Na Dry Docku sam prvi put počela izlaziti u bar za posadu koji je sada za vrijeme Dry Docka smješten na vrhu broda, iz kojeg se uvečer pruža divan pogled na luku i grad. Tu sam upoznala simpatične Amerikance mojih godina koji rade kao „contractori“ na dry dock-u. Nakon dvije sedmice sam stekla prve prijatelje i formiramo našu malu veselu ekipu. Oni su iz svih dijelova svijeta, mladi, ludi, novi i neiskusni i svi smo došli na brod prvi put u zadnjih mjesec dana. Većini je ovo prvi ugovor na brodu i još uvijek smo u nekom stanju šoka pa se tješimo međusobno.

Svaki dan se nalazimo na pauzi za ručak, po sat vremena razgovaramo i planiramo gdje ćemo izaći nakon smjene. Često se pauza za ručak otegne i duže od sat vremena, ali nekako to sve prođe kroz prste jer je veliki haos na brodu i niko nas ne provjerava. Našu malu ekipu čine Nicole iz Južnoafričke Republike, Ana M. iz Zagreba, moja cimerka sa Mauricijusa, Tomas iz Holandije, Jonas iz Brazila, Alvaro iz Čilea i Vali iz Indije. Ukoliko ne idemo u bar za posadu, onda izlazimo van, u Hamburg ili partijamo u nečijoj kabini.

Hamburg je kao stvoren za noćni provod. Kada se izađe sa broda, hodate kroz podvodni tunel i nakon dvadesetak minuta izlazite u četvrt Sao Paolo. To je četvrt prostitutki, striptiz barova, klubova i zabave. Skoro svako veče smo išli svi zajedno u neki od klubova gdje smo ostajali i do 4h ujutro ili u neki od restorana, igrali „Istine“ i „Izazova“, ali i pričali o nama, životu, interesovanjima i ciljevima. U isto vrijeme se održavalo i Evropsko prvenstvo u fudbalu pa smo pratili svi zajedno i utakmice. Uživali smo u njemačkim kobasicama, hrani, pivu i to nam je sve davalo snage da izdržimo naporan tempo rada tokom dana. Naravno, među nekima su se počele buditi i prve simpatije, a moja cimerka se zaljubila u momka sa Jamajke, kojeg ponekad zateknem u sobi. Naravno, nezgodno mi je dolaziti u sobu kad je on tu, ali eto, nekako se izvučem i izgubim na vrijeme. U toku Dry Docka smo imale i jedan slobodan dan koji smo iskoristile za šoping i istraživanje Hamburga. Divan je osjećaj kada se ujutro naspavaš, a zatim izađeš vani sa dovoljno novca i odeš u jedan pristojan šoping držeći kafu iz Starbucksa u jednoj ruci, a vrećice sa novim stvarima u drugoj. Ovo je prvi put za sve ove godine da imam dovoljno novca i da mogu raditi stvari koje prije nisam mogla. Pa makar i te jednostavne, kao što je šoping i ispijanje kafe. Nakon 15 dana dry dock je završio i brod je bio spreman da isplovi i krene prema sjeveru Evrope i Baltičkom moru. Planirano je da idemo u Norvešku, Švedsku, Finsku, Rusiju, Estoniju, Dansku i Njemačku. Iako nisam bila previše oduševljena rasporedom, shvatila sam da turistički sigurno ne bih posjećivala ove zemlje pa mi je ovo jedinstvena prilika da ih obiđem. Stvarno je najbitnije kako vi u glavu postavite stvari, jer ako budete gledali negativne strane vremenom će vam sve postajati gore. Mentalna snaga je najbitnija za brod.

Na brodu je konačno proradio internet i sada redovno pišem izvještaje na facebooku gdje sam i kakva je situacija. Naravno, da bih svojim prijateljima to sve još bolje dočarala objavila sam i dovoljno fotografija da im bar malo priblizim stvarnost. Na većini brodova internet se plaća i nije baš jeftin. Oko 60 centi po minuti ili više, a konekcija je često spora i loša. Nekad moram sjediti u hodniku i hvatati signal, a laptop mi je pretežak da ga nosim vani i tražim wi-fi.

Dry Dock je bio test izdržljivosti za neke od nas koji nismo svi prošli. Dvoje od novih prijatelja odlazi kući jer ne mogu izdržati ovaj tempo. I sama mislim da ću uskoro izgubiti snagu, ali me drži motivacija da zaradim i vidim svijeta. Nakon prvih mjesec dana slijedi taj prelomni trenutak koji će nas slomiti i vratiti nazad kući ili ćemo nastaviti dalje željni svega što bi se moglo desiti.

Meni možda najtužnija strana broda jesu ljudi koji tu rade. Mnogi od njih imaju iza sebe tužne priče. Propalo djetinjstvo, propalu mladost, brak, malu djecu, bez posla su, bez škole, bez perspektive u svojoj zemlji ili sa velikim dugovima koje moraju otplatiti. Kada razgovaram sa njima shvatam koliko sam ja ustvari sretna osoba. Jedna sam od rijetkih koja je na brod došla radi avanture, putovanja i uštede. Imam izbor i mogu se vratiti kući ako želim, dok mnogi od njih nemaju izbora i moraju ostati na brodu. Sa druge strane, nemam previše osoba sa kojima mogu pričati o nečemu, recimo, intelektualnom. Svi se razgovori svode na posao i neke površne teme, ko je šta kupio, ko se s kim sinoć pokupio i druge trivijalne stvari. Nedostaje mi povremeno moje filozofiranje jer sam kući uvijek bila aktivna u različitim segmentima i nevladinim organizacijama. Nekad imam osjećaj da se ne mogu fino uklopiti, a opet nekad imam osjećaj da neke od njih poznajem čitav život.

Poslije Dry Docka unaprijeđena sam i dobila sam sekciju na decku 5 koju ću sama raditi. Sve djevojke nakon obuke prvo rade na decku 5 jer je Office blizu i supervizorka im dolazi često da provjeri kako su i da li im nešto treba. Ja imam 9 soba za čistiti dva puta dnevno i sama radim u hodniku, dok je sa druge strane partnerica Ana M. Zezamo se, pomažemo jedna drugoj i družimo. Radni dan sobarice izgleda baš kako su nam i rekli na razgovoru, s tim da teorija i praksa kao i uvijek potpuno drugačije izgledaju u stvarnom životu. Dok neki tvrde da je brodski posao – posao iz snova, drugi smatraju da je ovo moderni robovlasnički sistem, da nije dovoljno plaćen i da nemamo vremena ništa vidjeti. Ja kažem da sve zavisi od toga kako koji dan prođe, pa vam se jedan čini kao najljepši san, a drugi kao deseti krug Danteovog pakla.

Prethodni clanak:

Sta ja ovdje uopste radim?

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”