Nakon Santijaga put nas je dalje odveo na obalu Tihog okeana u poznatu provinciju Valparaiso koja se sastoji iz pet opcina: Vina del Mar, Valparaiso, Concon, Quilpue i Villa Alemana. Prva tri dana smo odsjeli u ljetovalistu Renaca. Cim smo stigli u smjestaj, vrijeme se pokvarilo, puhao je jak i hladan vjetar, padala je kisa, a zakasnjeli jet-lag je odradio svoje tako da smo se ukomirali vec oko 5h popodne i spavali narednih 14 sati. Probudili smo se ujutro uz zvuk talasa koji su se odbijali od stijene. Vrijeme nije bilo nimalo bolje, ali bar smo se dobro odmorili i bili smo spremni za susret sa svekrvom, nova lutanja i istrazivanja.
Dan smo zapoceli setnjom pored Tihog okeana u potrazi za restoranom gdje sluze dorucak i kafu. Iako je bilo hladno, usput smo sreli trkace, ponekog turistu, a more je bilo puno surfera koji su uzivali u ogromnim talasima. Na stijeni u neposrednoj blizini naseg stana su se odmarali morski lavovi, a iznad njih su letjeli galebovi. Miris kise i soli se sirio vazduhom dok su se talasi razbijali od obalu.
Nakon kratke setnje i dorucka vratili smo se u stan da se spremimo za odlazak u Valparaiso. Do Valparaisa smo stigli njihovim mini busem u kojem nas je naravno zabavljao lokalni umjetnik. 🙂 Dogovorili smo se da se nadjemo u poznatom kaficu Melbourne sa F. mamom i da krenemo svi zajedno u istrazivanje Valparaisa. Medjutim, obzirom da kisa nije prestajala, a jedina ja sam bila obucena i obuvena za kisu (gumene cizme, kisobran, vuneni dzemper, vjetrovka, sal i kapa) ipak smo odlucili da odgodimo istrazivanje Valparaisa za drugi dan, a da nju otpratimo u Quilpue. Dan smo zavrsili pijuckajuci caj, sjedeci pored grijalice, razgovarajuci o svemu, mazeci macku Princess i slusajuci Frank Sinatru. Nimalo pritiska ni brige da li cu se svidjeti svekrvi, potpuno opusteno i laganice kao i Chile. 🙂
Naredni dan sunce je konacno odlucilo da nas pocasti i dan je bio stvoren za setnju. Ja se nisam mogla nagledati snage i ljepote okeana i razmisljala sam koliko je lako postati romantican u njegovoj blizini. Valovi su opet bili ogromni i uz obalu su se mogle vidjeti oznake za cunami koje bas i nisu bile toliko romanticne. 🙂
Kao sto vecina vas zna Chile je izuzetno trusno podrucje koje lezi na Pacifickom vatrenom prstenu i u njemu se nalazi oko 500 aktivnih vulkana. Zemljotresi su vrlo cesti i najjaci zemljotres ikad zabiljezen (9.6 na rihterovoj skali) se desio bas u Chile-u 1960 godine, poznat pod nazivom Valdivia ili Veliki Chileanski zemljotres. Zemljotres je trajao 10 minuta i ubrzo su se na obalu obrusili valovi visoki izmedju 10 i 25 metara. Snaga tog zemljotresa je bila toliko razorna da su naredni dan cunamiji stigli i na Havaje, Filipine, Japan, Novi Zeland i Australiju. Zemljotres je izazvao nove zemljotrese ili aftershock-ove, klizista, poplave, pa cak i vulkansku eksploziju, a tacan broj ljudskih zrtava nije nikad potvrdjen.
Pogled na Concon i Vinu del Mar
El Vertigo Casa
Concon je moderno ljetovaliste koje se i dalje gradi i ne nudi nista posebno za vidjeti. Na vrhu se nalaze pustinjske dine, ali zivim u pustinji pa me to bas i ne interesuje. Najinteresantnije mi je bilo vidjeti El Vertigo kucu isklesanu u stijenama sa otvorenim bazenom. Kuca nije otvorena za posjete pa smo je posmatrali kroz resetke i pitali se da li neko i dalje zivi u njoj ili ne?!
Uvecer smo otisli na veceru kod njegovih prijatelja. Chileanci su dosta opusteni, oblace se vrlo jednostavno, puno piju, puno flertuju, a za veceru su nas posluzili ribom i vinom. Mnoge kuce se nalaze u ogradjenim podrucjima sa vanjskim kamerama jer ima dosta kradja. Zbog blage klime vecina kuca nema grijanje, a oni se u kucama ne izuvaju tako da sam i u kuci sjedila u jakni i cizmama. 🙂 Njegovi prijatelji slabo govore engleski, pa sam ja neuspjesno nabadala spanski. Iako smo klimali glavnom jedni drugima, mislim da smo bar 50% stvari pogresno razumjeli. 🙂
U nastavku idemo u Valparaiso…..
2 Comments