Category Archives: RAD NA BRODU

This section of my blog is written on Bosnian language and it is relevant to people who would like to work on board cruise line.

Darijina prica

„Na brodu sam već dvije godine, a otišla sam sa 28 godina. Dolazim iz Hrvatske i prvi put sam otišla na poziciju sobarice, a kasnije sam promovisana u supervizorku. Moji razlozi su slični kao i razlozi većine, a to je bila želja za putovanjima, upoznavanjem ljudi i, naravno, dobar novac. U početku je bilo veoma teško, ali nije mi nedostajao život na kopnu koliko sam mislila da će. I ranije sam bila daleko od kuće, porodice i prijatelja, tako da mi nisu toliki nedostajali, ali su mi nedostajala okupljanja porodice i prijatelja: rođendani, svadbe i praznici. Ono što je karakteristično za brod jeste da to postaje vaša druga kuća, vaš drugi dom, a ljudi koje upoznate vaša porodica. Nekad i bukvalno, jer se desi da pronađete životnog partnera baš na brodu. Život na brodu je težak i mnogi požele da daju otkaz i odu kući. Ali, to se dešava najviše iz razloga što je velik pritisak, standardi i dugi radni sati. Osobe koje to ne mogu da izdrže odustaju, a neki se jednostavno naviknu. A kada se naviknete, sve postaje bolje i lakše u vašoj glavi i u svemu tome počinjete da uživate. Posao ima mnogo dobrih strana, ali zavisi iz kojeg ugla ga posmatrate. Imate šansu da obiđete svijet i da vidite mjesta koja drugačije ne biste imali priliku vidjeti. Osim evenutalno na TV-u ili u nečijim putopisima. Dobra stana je i novac, jer na kopnu za isti posao imate triput manju plaću. Ovaj posao će vam omogućiti da spoznate svoje mogućnosti i ojačate svoj karakter. Ima, naravno, i mnogo loših strana. Morate biti mentalno jaki da izdržite sav stres i da se nosite sa svim poteškoćama, problemima i mogućim konfrontacijama sa ljudima i to je nešto što se dešava svaki dan. Stres vas može uništiti potpuno. Nemate privatnosti. Većina posade dijeli kabine i ponekad vam je dovoljno samo 5 minuta da se odmorite od svih i svega, ali to je nemoguća misija. Također, negativne strane mogu biti i loša hrana, nedovoljno sna i neljubazni saradnici. Sve zavisi kako gledate na to. Za neke ljude je loša stvar dobra i obrnuto. Ja i dalje radim u istoj kompaniji i smatram da sam bila veoma sretna. Mnogo onih koji su dali otkaz i otišli da rade na drugim kompanijama se sada vraćaju, a to je činjenica koja govori sama za sebe. Ono što me i dalje motivira da radim ovaj posao jeste moj avanturistički duh koji me potiče da uvijek tražim ispunjen život, a ovaj posao mi to omogućava. Planiram još neko vrijeme raditi ovdje, ali to defitivno nije posao koji planiram raditi zauvijek. Trenutno nemam nekih određenih planova, jer sam još uvijek u procesu traženja same sebe i onoga što želim. I to je upravo razlog zašto bih ovaj posao preporučila svakome. I za one koji imaju plan, jer im ovaj posao daje dobru finansijsku stabilnost. I za one koji kao ni ja nemaju plan, jer ovaj način života vam daje vremena da odlučite o svojoj budućnosti, dok zarađujete novac, putujete svijetom i uživate koliko je moguće.“

Advertisements

Francova prica

Moje ime je Franco. Porijeklom sam iz Čilea i u 25-oj godini sam se zaputio da radim na prekookeanskim kruzerima na kojima sam proveo zadnjih 13 godina, radeći i ploveći svuda po svijetu. Najviše sam se zadržao na poziciji konobara, a tokom svih tih godina sam promijenio tri kompanije. Odluku da odem na brod sam donio najviše zbog novčanih problema, jer sam se morao brinuti za svoju porodicu, plaćati račune i štedjeti, a u Čileu je u to vrijeme situacija bila teška. Sve ove godine mi je nedostajao život na kopnu, ali sam se vremenom naviknuo i na život na brodu. Sjećam se da sam skoro svaki ugovor barem jednom oplakao. U početku je bilo teško, nisam mogao razumjeti loš engleski, osjećao sam se izgubljeno, bez ikakve ideje o ovom poslu, o radu hotela i restorana i sa slabim poznavanjem terminologije. Tih dana nije bilo limita koliko sati dnevno ćete raditi, pa se sjećam da sam jednom radio 17 sati, a drugi put zbog crvenog koda 20 sati. Cipele su bile osigurane od strane kompanije i to su bile sigurnosne cipele koje su bile teške kao kamenje, pa su mi noge krvarile sedmicama. Napor je predstavljalo i oblačenje i skidanje cipela, a na bolovanje ste mogli zaboraviti. U toj kompaniji, ako ste htjeli ići na bolovanje, morali ste vašu zamjenu platiti iz vašeg džepa. Plate su bile mizerne, a sve što ste zarađivali tokom tog ugovora su bile napojnice tako da ste morali raditi bolesni ili čak i sa slomljenom rukom, kao što sam ja radio dvije sedmice.

Pored svega toga teško mi je padalo i mijenjanje vremenskih zona, neregularni rasporedi, loša hrana, bolovi, tuga, neljubaznost gostiju i posade, nemirno mora sa tajfunima i olujama, cimer koji hrče ili pravi zabavu kada vi želite spavati, treninzi i razmišljanje šta se dešava kod kuće. Povrh svega, počeo sam piti jer je alkohol sve to olakšavao.

Život na brodu podsjeća na život na nekoj drugoj planeti. Da li ćete izgraditi ili uništiti svoj karakter, zavisi samo od vas. U svakom pogledu je stresno, pa se naučite nositi sa različitim nivoima stresa. Upoznat ćete nevjerovatne ljude. Zabavljat ćete se kao kad ste imali 16, ponašati se kao tinejdžer i raditi kao životinja. Ali na kraju kada pogledate iza sebe, bit ćete ponosni šta ste sve izdržali i koliko možete raditi, a da ne doživite kolaps ili ubijete nekoga. Ukratko, normalni ljudi ne opstaju dugo u ovom poslu, morate imati neki drugačiji čip u svom mozgu. Najbolji dio ovog posla su prilika da zaradite novac, steknete prijatelje i ako ste dovoljno sretni, upoznate i partnera za život. Putujete, zabavljate se, učite posao i gradite karakter. Negativna strana je da ovaj posao može biti kao droga i da lako završite u začarnom krugu, ne odrastete, a postanete stari veoma brzo. Ja sam promijenio tri kompanije i nema nešto što se zove najbolja kompanija u svemu. Kako odrastate, tako vidite stvari u drugačijem svjetlu. Mislim da je za mene lično najbolja bila zadnja kompanija, zato što sam mogao pomoći drugima da rade bolje i tako doveo naš brod na prvo mjesto u floti. Ali, sa druge strane, najviše sam se zabavljao u prvoj kompaniji, najbolja organizacija je bila u drugoj, ali mislim da sam sveukupno najviše uživao u zadnjoj. Ono što me motiviše je kontinuirani napredak u svakom pravcu, premašivanje rezultata i da radim što bolje mogu. Motivira me da postanem primjer drugima i da ih mogu naučiti da što bolje rade. Motivira me da pomažem ljudima da postanu bolje osobe i da guraju sami sebe da rade više nego što su mislili da mogu. Jednostavno, ugostiteljstvo je moje područje i volim ga. Na mom prvom ugovoru su mi govorili „kada ti morska voda jednom uđe u vene, nikad nećeš biti daleko od okeana“. Samim tim i ja ću uvijek biti vezan za ovaj posao, ali neću više raditi na brodovima. Upravo ovaj posao mi je otvorio druge mogućnosti u životu. Na brodove se više ne vraćam, a planovi za budućnost su još uvijek u realizaciji. Što se tiče ovog posla, preporučio bih ga ljudima koji mogu biti daleko od kuće i koji nisu nasilni, ljudima sa smislom za humor, ljudima koji žele da iskuse tešku stranu života i da rade više nego što su ikad u životu radili. Ovaj posao je dobar da se uštedi novac za fakultet, kuću ili da se započne neki posao. Zapamtite, ne radi se o tome koliko možete zaraditi, već koliko možete uštedjeti. Ak ste dovoljno ludi i ne uklapate se u društvo, ovaj život je idealan da ga učinite vašim životnim stilom.

Dobar vs. los dan

Jedan od tih dobrih dana započinje ustajanjem u 6 sati. Slijedi tuširanje, oblačenje uniforme, stavljam oznaku za ime, šminkam se, uzimam telefon, ključeve i trčim u ured da se upišem do 15 do 7h. Upisujem se, uzimam ključeve sekcije i iz lockera vadim svoju kanticu sa hemikalijama. Prije nego krenem čistiti moram provjeriti da li moram svojim gostima poslužiti doručak, jer je i to moja dužnost, pa idem u pantry4 i pregledam kartice za doručke. Uglavnom unutra srećem i Anu M. s kojom na brzinu i krišom pojedem nešto, iako po američkom Zakonu o javnom zdravstvu (USPH-u) ne smijemo to raditi. Nakon što pregledamo kartice svaka odlazi u svoj hodnik i čeka da gosti izađu. Imamo svoju ostavu gdje držimo peškire, posteljinu i korpe sa hemikalijama. Nekad čekam i do 8h i čim neko od gostiju izađe, ulazim, palim muziku i krećem sa čišćenjem. Imam 9 soba da pospremim, pa završavam negdje između 13-14h. Ukoliko smo u luci i ne moram ostajati na brodu izlazim vani. Vraćam se na brod najkasnije do 17.30h, presvlačim u noćnu uniformu i nastavljam raditi drugu smjenu. Međutim, često se desi da ste IPM5 ili ste dežurne, pa tako radite ili A-Watch ili B-Watch. A-Watch znači da nakon prve smjene nastavljate raditi do 16h, a B-Watch znači da u smjenu dolazite opet u 16h i radite do kraja druge smjene. U obje dežure nosite telefon na koji se javljate i radite room service, isporučujete rublje i udovoljavate zahtjevima gostiju. Nakon posla idete u bar na piće sa kolegama i onda na spavanje do novog alarma.

Ipak, ponekad vam radni dan izgleda kao iz zone sumraka. Alarm vam nije zvonio, ali zato zvoni telefon, a sa druge strane je supervizorka koja vas pita jeste li se naspavali i imate li namjeru danas raditi. Možda vam ovo zvuči simpatično, ali ona to sve izgovori ironičnim tonom kojim vam jasno daje do znanja da ste se iste sekunde nacrtali u uredu. Nakon što na brzinu navučete uniformu, trčite u ured gdje se morate upisati u knjigu kašnjenja. Ako u jednom mjesecu zakasnite tri puta dobijete verbalno upozorenje (Verbal Warning).

Kao za inat gosti kasno počinju izlaziti iz soba, a u 10h slijedi vježba spašavanja koja vam uzima još dodatnih sat vremena. Alarm se oglašava, objavljuju „bravo code“, koji označava požar na brodu. Sekciju napuštam i trčim u sobu po jaknu za spašavanje i sigurnosnu karticu. Jakna za spašavanje je narandžaste boje i stavlja se oko pasa. Oko vrata stavljate sigurnosnu karticu na kojoj je naznačen vaš broj, dužnosti i gdje se javljate u stanicu. Vraćam se u svoju sekciju, evakuišem sobe i čekam naredni alarm. Nekad gosti nisu sigurni šta se dešava pa im moram objašnjavati da je u pitanju vježba i da ne brinu. Poslije narednog alarma trčim na otvoreni deck gdje su smješteni brodovi za spašavanje i javljam se u svoju hitnu stanicu i čekam da me prozovu. Ukoliko se nisu svi pojavili koji su prozvani, vježba se oteže dok se ne lociraju svi članovi posade. Nakon vježbe spašavanja trčim nazad u sekciju i taman u 14 h kad trebam zavrsiti smjenu, zovu me na Set-up trening.

Trening završava do 15h i imam tačno sat vremena za odmor jer sam B-Watch. Idem u kabinu i čim sam legla mislim da sam morala ponovo ustati. Odlazim opet u smjenu i čekam pozive. Telefon zvoni i gošća želi deset malih čaša vode, kruške i grožđe. Narednih pola sata tražim kruške po brodu i odnosim na vrata. Zvonim nekoliko puta, ali niko ne otvara. Trčim nazad na sastanak prije druge smjene na koji naravno kasnim, i onda opet trčim da uradim noćni servis, a supervizorka mi dolazi u inspekciju to veče. Odlazim nazad u kabinu i samo se srušim na krevet do narednog jutarnjeg alarma. Naravno, pored osnovnih dužnosti koje morate svaki dan obaviti, imate i dodatne koje podrazumijevaju čišćenje čoškova tepiha, poliranje drški od namještaja, čišćenje vrata, dubinsko usisavanje i dubinsko brisanje prašine, kao i čišćenje odvoda. Kao sobarica sve smeće koje iznesete iz sobe morate razdvojiti na papir, plastiku, boce, staklo, organski otpad, a baterije i igle bacate u posebne kutije. Ukoliko ne odvajate smeće kako treba, vode vas u glavnu sobu na brodu za reciklažu koja miriše kao kontejner i tu vas tjeraju da gledate kako se razdvaja smeće.

Nakon mjesec dana naučite kako stvari na brodu funkcionišu, znate gdje se sve nalazi i naviknuli ste se na takav način života koji je često vrlo intenzivan, naporan i stresan, ali i dovoljno uzbudljiv i interesantan da izdržite. Stekli ste prijatelje sa kojima se družite, izlazite vani i odlazite u bar za posadu nakon druge smjene. Ako ste slobodni, imat ćete dovoljno prilika da upoznate nekoga ko bi vam se mogao svidjeti. A možda vam se desi i ljubavna veza kao i meni.

Prethodni post:

Dry Dock u Hamburgu

Dvije sedmice nakon mog ukrcaja uplovili smo u luku u Hamburgu, jer je vrijeme za Dry Dock. Dry Dock podrazumijeva da se brod izvlači iz vode, zatim se farba, provjeravaju se instalacije, struja, voda, sigurnost i zaštita. Na Dry Docku plaće su niže, a sobarice uglavnom rade više. Za vrijeme Dry Docka posada živi na brodu, a ponekad neke kompanije posadu odvedu u hotel jer se zna desiti da nema vode, struje, da klima ne radi ili da je velika buka i onda se ne može spavati. Također, kantinu su premjestili u glavni restoran za goste i hrana je za nijansu bolja nego inače. Sobarice rade svaki dan od 8 do 17 ili 18h i pored čišćenja soba za najamne radnike, čistimo i sobe koje se preuređuju. Još uvijek radim kao asistentica, ali sada sa djevojkom iz Brazila i čistimo sobe Kapetana i ostalih visokih oficira. Ona je ljubazna i nasmijana i sa njom umor i ne osjećam. Brod je pun svakakvih tipova, od kojih su neki u najmanju ruku sumnjivi. Upozorili su nas da kradu, lažu i da budemo pažljive. Na Dry Docku sam prvi put počela izlaziti u bar za posadu koji je sada za vrijeme Dry Docka smješten na vrhu broda, iz kojeg se uvečer pruža divan pogled na luku i grad. Tu sam upoznala simpatične Amerikance mojih godina koji rade kao „contractori“ na dry dock-u. Nakon dvije sedmice sam stekla prve prijatelje i formiramo našu malu veselu ekipu. Oni su iz svih dijelova svijeta, mladi, ludi, novi i neiskusni i svi smo došli na brod prvi put u zadnjih mjesec dana. Većini je ovo prvi ugovor na brodu i još uvijek smo u nekom stanju šoka pa se tješimo međusobno.

Photo by neil kelly from Pexels

Svaki dan se nalazimo na pauzi za ručak, po sat vremena razgovaramo i planiramo gdje ćemo izaći nakon smjene. Često se pauza za ručak otegne i duže od sat vremena, ali nekako to sve prođe kroz prste jer je veliki haos na brodu i niko nas ne provjerava. Našu malu ekipu čine Nicole iz Južnoafričke Republike, Ana M. iz Zagreba, moja cimerka sa Mauricijusa, Tomas iz Holandije, Jonas iz Brazila, Alvaro iz Čilea i Vali iz Indije. Ukoliko ne idemo u bar za posadu, onda izlazimo van, u Hamburg ili partijamo u nečijoj kabini.

Hamburg je kao stvoren za noćni provod. Kada se izađe sa broda, hodate kroz podvodni tunel i nakon dvadesetak minuta izlazite u četvrt Sao Paolo. To je četvrt prostitutki, striptiz barova, klubova i zabave. Skoro svako veče smo išli svi zajedno u neki od klubova gdje smo ostajali i do 4h ujutro ili u neki od restorana, igrali „Istine“ i „Izazova“, ali i pričali o nama, životu, interesovanjima i ciljevima. U isto vrijeme se održavalo i Evropsko prvenstvo u fudbalu pa smo pratili svi zajedno i utakmice. Uživali smo u njemačkim kobasicama, hrani, pivu i to nam je sve davalo snage da izdržimo naporan tempo rada tokom dana. Naravno, među nekima su se počele buditi i prve simpatije, a moja cimerka se zaljubila u momka sa Jamajke, kojeg ponekad zateknem u sobi. Naravno, nezgodno mi je dolaziti u sobu kad je on tu, ali eto, nekako se izvučem i izgubim na vrijeme. U toku Dry Docka smo imale i jedan slobodan dan koji smo iskoristile za šoping i istraživanje Hamburga. Divan je osjećaj kada se ujutro naspavaš, a zatim izađeš vani sa dovoljno novca i odeš u jedan pristojan šoping držeći kafu iz Starbucksa u jednoj ruci, a vrećice sa novim stvarima u drugoj. Ovo je prvi put za sve ove godine da imam dovoljno novca i da mogu raditi stvari koje prije nisam mogla. Pa makar i te jednostavne, kao što je šoping i ispijanje kafe. Nakon 15 dana dry dock je završio i brod je bio spreman da isplovi i krene prema sjeveru Evrope i Baltičkom moru. Planirano je da idemo u Norvešku, Švedsku, Finsku, Rusiju, Estoniju, Dansku i Njemačku. Iako nisam bila previše oduševljena rasporedom, shvatila sam da turistički sigurno ne bih posjećivala ove zemlje pa mi je ovo jedinstvena prilika da ih obiđem. Stvarno je najbitnije kako vi u glavu postavite stvari, jer ako budete gledali negativne strane vremenom će vam sve postajati gore. Mentalna snaga je najbitnija za brod.

Na brodu je konačno proradio internet i sada redovno pišem izvještaje na facebooku gdje sam i kakva je situacija. Naravno, da bih svojim prijateljima to sve još bolje dočarala objavila sam i dovoljno fotografija da im bar malo priblizim stvarnost. Na većini brodova internet se plaća i nije baš jeftin. Oko 60 centi po minuti ili više, a konekcija je često spora i loša. Nekad moram sjediti u hodniku i hvatati signal, a laptop mi je pretežak da ga nosim vani i tražim wi-fi.

Dry Dock je bio test izdržljivosti za neke od nas koji nismo svi prošli. Dvoje od novih prijatelja odlazi kući jer ne mogu izdržati ovaj tempo. I sama mislim da ću uskoro izgubiti snagu, ali me drži motivacija da zaradim i vidim svijeta. Nakon prvih mjesec dana slijedi taj prelomni trenutak koji će nas slomiti i vratiti nazad kući ili ćemo nastaviti dalje željni svega što bi se moglo desiti.

Meni možda najtužnija strana broda jesu ljudi koji tu rade. Mnogi od njih imaju iza sebe tužne priče. Propalo djetinjstvo, propalu mladost, brak, malu djecu, bez posla su, bez škole, bez perspektive u svojoj zemlji ili sa velikim dugovima koje moraju otplatiti. Kada razgovaram sa njima shvatam koliko sam ja ustvari sretna osoba. Jedna sam od rijetkih koja je na brod došla radi avanture, putovanja i uštede. Imam izbor i mogu se vratiti kući ako želim, dok mnogi od njih nemaju izbora i moraju ostati na brodu. Sa druge strane, nemam previše osoba sa kojima mogu pričati o nečemu, recimo, intelektualnom. Svi se razgovori svode na posao i neke površne teme, ko je šta kupio, ko se s kim sinoć pokupio i druge trivijalne stvari. Nedostaje mi povremeno moje filozofiranje jer sam kući uvijek bila aktivna u različitim segmentima i nevladinim organizacijama. Nekad imam osjećaj da se ne mogu fino uklopiti, a opet nekad imam osjećaj da neke od njih poznajem čitav život.

Poslije Dry Docka unaprijeđena sam i dobila sam sekciju na decku 5 koju ću sama raditi. Sve djevojke nakon obuke prvo rade na decku 5 jer je Office blizu i supervizorka im dolazi često da provjeri kako su i da li im nešto treba. Ja imam 9 soba za čistiti dva puta dnevno i sama radim u hodniku, dok je sa druge strane partnerica Ana M. Zezamo se, pomažemo jedna drugoj i družimo. Radni dan sobarice izgleda baš kako su nam i rekli na razgovoru, s tim da teorija i praksa kao i uvijek potpuno drugačije izgledaju u stvarnom životu. Dok neki tvrde da je brodski posao – posao iz snova, drugi smatraju da je ovo moderni robovlasnički sistem, da nije dovoljno plaćen i da nemamo vremena ništa vidjeti. Ja kažem da sve zavisi od toga kako koji dan prođe, pa vam se jedan čini kao najljepši san, a drugi kao deseti krug Danteovog pakla.

Prethodni clanak:

Sta ja ovdje uopste radim?

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”

Sta ja ovdje uopste radim?

Naredno jutro ustajem u 7h, idem na doručak i u smjenu, zatim na trening, pa opet na trening, pa opet u smjenu. Nakon prve smjene sam se pokušala na brzinu javiti roditeljima, ali veza je bila loša pa sam morala malo glasnije pričati. Cimerka je bila u sobi i nakon razgovora je grubo otvorila svoju zavjesu i vjerujte mi da pogled može ubiti, ne bih sad o njoj pisala. Poslije više nije sa mnom ni pričala, a ja pored toga što sam se osjećala nevidljivom i trudila sam se da budem nevidljiva, da je slučajno opet ne uznemirim. Kroz par dana mi se obratila da provjeri kada ću se konačno iseliti iz kabine. Bila sam malo razočarana njenim ponašanjem jer nisam ništa loše uradila da bi tako pričala sa mnom. Tih prvih dana niko me nije mazio i osjećala sam se loše i nebitno.

Photo by Matthew Barra from Pexels

Svi naredni dani mi liče ko jaje jajetu. Ustanem, radim, završim prvu smjenu, dođem u kabinu, cimerka me ignoriše, ležim u krevetu u tišini trudeći se da i ne dišem, zatim opet radim drugu smjenu koja me dokrajči. Misli mi razne naviru i pitam se „Zar sam radi ovoga došla, zar je ovo ta velika avantura koja me čeka?!“ Hvata me depresija i hoću da dam otkaz i da idem kući. Posao još nisam naučila, a svaki dan nešto novo radimo. Postoji puno pravila i procedura, a pored čišćenja moram donositi led, voće, peškire, trčati po hemikalije, šampone, čaše i mnoge druge stvari. Nisam nigdje izašla danima i sve me živo boli. Noć prije dok sam trčala da napunim hemikalije, pala sam na stepenicama i sva sam bila u modricama. Zovu me na vakcinaciju u medicinski centar i u stanju poluraspadanja odlazim kod nasmijanog doktora koji me pokušava oraspoložiti. Taj dan sam sva sretna zaključila da ovdje ipak ima i normalnih i nasmijanih ljudi. Naredni dan mi objašnjavaju da će se održati vježba spašavanja i da je moja dužnost da ostanem sa velikom sestrom i da nakon narednog alarma odem na otvoreni deck i stanem ispred čamca za spašavanje sa rednim brojem A3. Alarm se oglasio oko 10 sati ujutro i nastala je frka na brodu. Nisam imala pojma gdje, šta i kako i jedva sam uspjela naći otvoreni deck. Tu sam stala, a neki Filipinci su mi rekli da se prijavim jer su već prozivali moje ime dva puta. Prijavila sam se i moja prva vježba spašavanja je prošla bez većih problema. Velika sestra mi je kasnije objasnila da će se ovo održavati svake sedmice i da će se moje dužnosti kasnije promijeniti.

Photo by Bich Tran from Pexels

Tih prvih sedam dana definitivno su bili najgori dani. Nemoguće je opisati sve emocije koje osjećate u tih sedam dana. Posao, treninzi, neukusna hrana, hladnokrvni ljudi, bolovi u nogama i mišićima, osjećaj usamljenosti, izgubljenosti i izolovanosti. Kabina u kojoj spavate je hladna i tamna bez prozora, a jedina svjetlost jeste vještačko svjetlo od kojeg vas samo glava boli. To su prelomni dani kada svi žele najradije dati otkaz i pobjeći nazad kući u sigurnu zonu.

Ipak, nakon tog prvog šoka sve kreće na bolje. Za par dana sam dobila svoju prvu napojnicu od 70$. Gledajući u tih 70$ razmišljala sam kako sam za samo tri dana čišćenja zaradila 70$ od samo jedne sobe, a to nije čak ni plata. Znači, to su te napojnice koje sobarice dobijaju i zbog kojih platu nikad i ne troše. Uskoro sam počela izlaziti van, jesti redovno, snalaziti se na brodu i upoznajem prve prijatelje. Sve mi postaje bolje i lakše i počinjem se osmjehivati, zezati i prilagođavati tom intenzivnom tempu. Prva luka u kojoj sam izašla je bio gradić Hanflouer u Francuskoj gdje se održavao Festival normandijske kulture. Nakon sedam dana provedenih u limu, prvi put sam kročila na svjež vazduh, popila kaficu sa prijateljima na suncu, kupila razglednicu i punim plućima uživala. Tada sam konačno dobila osjećaj da se nešto mijenja u mom životu. I da sve ovo i nije tako loše i da stvarna avantura tek počinje.

Kad sam se vratila na brod, još jedna dobra vijest. Obavijestili su me da mijenjam kabinu. Konačno ne moram više živjeti sa gospođicom Austrijom. Prebacili su me na deck 2 i sada živim sa curom iz mog odjela u „četvrti“ u kojoj žive sobarice. Moja nova cimerka je Marie sa Mauricijusa. Marie je sjajna žena, u životu se mnogo napatila, ali danas je tu jer želi osigurati bolju budućnost svom sinu. Kao malu ju je biološka majka ostavila i kasnije opet otjerala. Izgubila je oca i nikad nije završila srednju školu. Udala se, rodila sina i razvela. Žena koja mi je to prvo veče nasula čašu likera Bejlisa, sjela prekoputa mene i dala nekoliko pametnih savjeta kako preživjeti brod. To je žena koja ujutro pjevajući ustaje, kojoj osmijeh sa lica ne silazi i koja sve radi sa lakoćom. Velika promjena od svakodnevnog gledanja nečijeg namrgođenog lica do njenog uvijek nasmijanog i prijatnog.

Ono što sam uspjela primijetiti do sada jeste da su većina posade Filipinci, koji su uvijek nasmiješeni i veseli. Ali, sa druge strane, njihovi ugovori traju po devet mjeseci i imaju mnogo nižu plaću od ostatka posade, što znači da su u startu diskriminisani i u gorem položaju od drugih. U mom odjelu ima dosta cura sa Balkana, zatim iz Južne Amerike i iz Azije i veliki broj djevojaka iz Južnoafričke Republike. Uglavnom dolazimo iz siromašnijih zemalja sa visokom stopom nezaposlenosti, Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Rumunija, Mađarska, Portugal, Brazil, Indija i druge zemlje. Naravno, ima tu i inžinjera i oficira iz zemalja Zapadne Evrope i Amerike, kao i ljudi iz menadžmenta hotela koji imaju sjajne plaće i kratke ugovore.

Photo by Olenka Sergienko from Pexels

Naravno, primijetila sam i da me muškarci gledaju, ali su me već upozorili da su mnogi oženjeni i da uglavnom svi traže samo avanturicu. Svaki put kada nova djevojka dođe na brod, bez obzira na njen izgled i ponašanje postaje lovina i ukoliko to želi bez problema će naći nekoga. Prvo, jer su većina posade muškarci, drugo što će biti u centru pažnje dok god je dostupna i treće što svi nakon posla traže način da se opuste, a taj način za mnoge najčešće podrazumijeva alkohol i neobavezni seks.

Prethodni clanak:

Povezano: