Category Archives: HRONIKE JEDNE SOBARICE

Dobar vs. los dan

Jedan od tih dobrih dana započinje ustajanjem u 6 sati. Slijedi tuširanje, oblačenje uniforme, stavljam oznaku za ime, šminkam se, uzimam telefon, ključeve i trčim u ured da se upišem do 15 do 7h. Upisujem se, uzimam ključeve sekcije i iz lockera vadim svoju kanticu sa hemikalijama. Prije nego krenem čistiti moram provjeriti da li moram svojim gostima poslužiti doručak, jer je i to moja dužnost, pa idem u pantry4 i pregledam kartice za doručke. Uglavnom unutra srećem i Anu M. s kojom na brzinu i krišom pojedem nešto, iako po američkom Zakonu o javnom zdravstvu (USPH-u) ne smijemo to raditi. Nakon što pregledamo kartice svaka odlazi u svoj hodnik i čeka da gosti izađu. Imamo svoju ostavu gdje držimo peškire, posteljinu i korpe sa hemikalijama. Nekad čekam i do 8h i čim neko od gostiju izađe, ulazim, palim muziku i krećem sa čišćenjem. Imam 9 soba da pospremim, pa završavam negdje između 13-14h. Ukoliko smo u luci i ne moram ostajati na brodu izlazim vani. Vraćam se na brod najkasnije do 17.30h, presvlačim u noćnu uniformu i nastavljam raditi drugu smjenu. Međutim, često se desi da ste IPM5 ili ste dežurne, pa tako radite ili A-Watch ili B-Watch. A-Watch znači da nakon prve smjene nastavljate raditi do 16h, a B-Watch znači da u smjenu dolazite opet u 16h i radite do kraja druge smjene. U obje dežure nosite telefon na koji se javljate i radite room service, isporučujete rublje i udovoljavate zahtjevima gostiju. Nakon posla idete u bar na piće sa kolegama i onda na spavanje do novog alarma.

Ipak, ponekad vam radni dan izgleda kao iz zone sumraka. Alarm vam nije zvonio, ali zato zvoni telefon, a sa druge strane je supervizorka koja vas pita jeste li se naspavali i imate li namjeru danas raditi. Možda vam ovo zvuči simpatično, ali ona to sve izgovori ironičnim tonom kojim vam jasno daje do znanja da ste se iste sekunde nacrtali u uredu. Nakon što na brzinu navučete uniformu, trčite u ured gdje se morate upisati u knjigu kašnjenja. Ako u jednom mjesecu zakasnite tri puta dobijete verbalno upozorenje (Verbal Warning).

Kao za inat gosti kasno počinju izlaziti iz soba, a u 10h slijedi vježba spašavanja koja vam uzima još dodatnih sat vremena. Alarm se oglašava, objavljuju „bravo code“, koji označava požar na brodu. Sekciju napuštam i trčim u sobu po jaknu za spašavanje i sigurnosnu karticu. Jakna za spašavanje je narandžaste boje i stavlja se oko pasa. Oko vrata stavljate sigurnosnu karticu na kojoj je naznačen vaš broj, dužnosti i gdje se javljate u stanicu. Vraćam se u svoju sekciju, evakuišem sobe i čekam naredni alarm. Nekad gosti nisu sigurni šta se dešava pa im moram objašnjavati da je u pitanju vježba i da ne brinu. Poslije narednog alarma trčim na otvoreni deck gdje su smješteni brodovi za spašavanje i javljam se u svoju hitnu stanicu i čekam da me prozovu. Ukoliko se nisu svi pojavili koji su prozvani, vježba se oteže dok se ne lociraju svi članovi posade. Nakon vježbe spašavanja trčim nazad u sekciju i taman u 14 h kad trebam zavrsiti smjenu, zovu me na Set-up trening.

Trening završava do 15h i imam tačno sat vremena za odmor jer sam B-Watch. Idem u kabinu i čim sam legla mislim da sam morala ponovo ustati. Odlazim opet u smjenu i čekam pozive. Telefon zvoni i gošća želi deset malih čaša vode, kruške i grožđe. Narednih pola sata tražim kruške po brodu i odnosim na vrata. Zvonim nekoliko puta, ali niko ne otvara. Trčim nazad na sastanak prije druge smjene na koji naravno kasnim, i onda opet trčim da uradim noćni servis, a supervizorka mi dolazi u inspekciju to veče. Odlazim nazad u kabinu i samo se srušim na krevet do narednog jutarnjeg alarma. Naravno, pored osnovnih dužnosti koje morate svaki dan obaviti, imate i dodatne koje podrazumijevaju čišćenje čoškova tepiha, poliranje drški od namještaja, čišćenje vrata, dubinsko usisavanje i dubinsko brisanje prašine, kao i čišćenje odvoda. Kao sobarica sve smeće koje iznesete iz sobe morate razdvojiti na papir, plastiku, boce, staklo, organski otpad, a baterije i igle bacate u posebne kutije. Ukoliko ne odvajate smeće kako treba, vode vas u glavnu sobu na brodu za reciklažu koja miriše kao kontejner i tu vas tjeraju da gledate kako se razdvaja smeće.

Nakon mjesec dana naučite kako stvari na brodu funkcionišu, znate gdje se sve nalazi i naviknuli ste se na takav način života koji je često vrlo intenzivan, naporan i stresan, ali i dovoljno uzbudljiv i interesantan da izdržite. Stekli ste prijatelje sa kojima se družite, izlazite vani i odlazite u bar za posadu nakon druge smjene. Ako ste slobodni, imat ćete dovoljno prilika da upoznate nekoga ko bi vam se mogao svidjeti. A možda vam se desi i ljubavna veza kao i meni.

Prethodni post:

Advertisements

Dry Dock u Hamburgu

Dvije sedmice nakon mog ukrcaja uplovili smo u luku u Hamburgu, jer je vrijeme za Dry Dock. Dry Dock podrazumijeva da se brod izvlači iz vode, zatim se farba, provjeravaju se instalacije, struja, voda, sigurnost i zaštita. Na Dry Docku plaće su niže, a sobarice uglavnom rade više. Za vrijeme Dry Docka posada živi na brodu, a ponekad neke kompanije posadu odvedu u hotel jer se zna desiti da nema vode, struje, da klima ne radi ili da je velika buka i onda se ne može spavati. Također, kantinu su premjestili u glavni restoran za goste i hrana je za nijansu bolja nego inače. Sobarice rade svaki dan od 8 do 17 ili 18h i pored čišćenja soba za najamne radnike, čistimo i sobe koje se preuređuju. Još uvijek radim kao asistentica, ali sada sa djevojkom iz Brazila i čistimo sobe Kapetana i ostalih visokih oficira. Ona je ljubazna i nasmijana i sa njom umor i ne osjećam. Brod je pun svakakvih tipova, od kojih su neki u najmanju ruku sumnjivi. Upozorili su nas da kradu, lažu i da budemo pažljive. Na Dry Docku sam prvi put počela izlaziti u bar za posadu koji je sada za vrijeme Dry Docka smješten na vrhu broda, iz kojeg se uvečer pruža divan pogled na luku i grad. Tu sam upoznala simpatične Amerikance mojih godina koji rade kao „contractori“ na dry dock-u. Nakon dvije sedmice sam stekla prve prijatelje i formiramo našu malu veselu ekipu. Oni su iz svih dijelova svijeta, mladi, ludi, novi i neiskusni i svi smo došli na brod prvi put u zadnjih mjesec dana. Većini je ovo prvi ugovor na brodu i još uvijek smo u nekom stanju šoka pa se tješimo međusobno.

Photo by neil kelly from Pexels

Svaki dan se nalazimo na pauzi za ručak, po sat vremena razgovaramo i planiramo gdje ćemo izaći nakon smjene. Često se pauza za ručak otegne i duže od sat vremena, ali nekako to sve prođe kroz prste jer je veliki haos na brodu i niko nas ne provjerava. Našu malu ekipu čine Nicole iz Južnoafričke Republike, Ana M. iz Zagreba, moja cimerka sa Mauricijusa, Tomas iz Holandije, Jonas iz Brazila, Alvaro iz Čilea i Vali iz Indije. Ukoliko ne idemo u bar za posadu, onda izlazimo van, u Hamburg ili partijamo u nečijoj kabini.

Hamburg je kao stvoren za noćni provod. Kada se izađe sa broda, hodate kroz podvodni tunel i nakon dvadesetak minuta izlazite u četvrt Sao Paolo. To je četvrt prostitutki, striptiz barova, klubova i zabave. Skoro svako veče smo išli svi zajedno u neki od klubova gdje smo ostajali i do 4h ujutro ili u neki od restorana, igrali „Istine“ i „Izazova“, ali i pričali o nama, životu, interesovanjima i ciljevima. U isto vrijeme se održavalo i Evropsko prvenstvo u fudbalu pa smo pratili svi zajedno i utakmice. Uživali smo u njemačkim kobasicama, hrani, pivu i to nam je sve davalo snage da izdržimo naporan tempo rada tokom dana. Naravno, među nekima su se počele buditi i prve simpatije, a moja cimerka se zaljubila u momka sa Jamajke, kojeg ponekad zateknem u sobi. Naravno, nezgodno mi je dolaziti u sobu kad je on tu, ali eto, nekako se izvučem i izgubim na vrijeme. U toku Dry Docka smo imale i jedan slobodan dan koji smo iskoristile za šoping i istraživanje Hamburga. Divan je osjećaj kada se ujutro naspavaš, a zatim izađeš vani sa dovoljno novca i odeš u jedan pristojan šoping držeći kafu iz Starbucksa u jednoj ruci, a vrećice sa novim stvarima u drugoj. Ovo je prvi put za sve ove godine da imam dovoljno novca i da mogu raditi stvari koje prije nisam mogla. Pa makar i te jednostavne, kao što je šoping i ispijanje kafe. Nakon 15 dana dry dock je završio i brod je bio spreman da isplovi i krene prema sjeveru Evrope i Baltičkom moru. Planirano je da idemo u Norvešku, Švedsku, Finsku, Rusiju, Estoniju, Dansku i Njemačku. Iako nisam bila previše oduševljena rasporedom, shvatila sam da turistički sigurno ne bih posjećivala ove zemlje pa mi je ovo jedinstvena prilika da ih obiđem. Stvarno je najbitnije kako vi u glavu postavite stvari, jer ako budete gledali negativne strane vremenom će vam sve postajati gore. Mentalna snaga je najbitnija za brod.

Na brodu je konačno proradio internet i sada redovno pišem izvještaje na facebooku gdje sam i kakva je situacija. Naravno, da bih svojim prijateljima to sve još bolje dočarala objavila sam i dovoljno fotografija da im bar malo priblizim stvarnost. Na većini brodova internet se plaća i nije baš jeftin. Oko 60 centi po minuti ili više, a konekcija je često spora i loša. Nekad moram sjediti u hodniku i hvatati signal, a laptop mi je pretežak da ga nosim vani i tražim wi-fi.

Dry Dock je bio test izdržljivosti za neke od nas koji nismo svi prošli. Dvoje od novih prijatelja odlazi kući jer ne mogu izdržati ovaj tempo. I sama mislim da ću uskoro izgubiti snagu, ali me drži motivacija da zaradim i vidim svijeta. Nakon prvih mjesec dana slijedi taj prelomni trenutak koji će nas slomiti i vratiti nazad kući ili ćemo nastaviti dalje željni svega što bi se moglo desiti.

Meni možda najtužnija strana broda jesu ljudi koji tu rade. Mnogi od njih imaju iza sebe tužne priče. Propalo djetinjstvo, propalu mladost, brak, malu djecu, bez posla su, bez škole, bez perspektive u svojoj zemlji ili sa velikim dugovima koje moraju otplatiti. Kada razgovaram sa njima shvatam koliko sam ja ustvari sretna osoba. Jedna sam od rijetkih koja je na brod došla radi avanture, putovanja i uštede. Imam izbor i mogu se vratiti kući ako želim, dok mnogi od njih nemaju izbora i moraju ostati na brodu. Sa druge strane, nemam previše osoba sa kojima mogu pričati o nečemu, recimo, intelektualnom. Svi se razgovori svode na posao i neke površne teme, ko je šta kupio, ko se s kim sinoć pokupio i druge trivijalne stvari. Nedostaje mi povremeno moje filozofiranje jer sam kući uvijek bila aktivna u različitim segmentima i nevladinim organizacijama. Nekad imam osjećaj da se ne mogu fino uklopiti, a opet nekad imam osjećaj da neke od njih poznajem čitav život.

Poslije Dry Docka unaprijeđena sam i dobila sam sekciju na decku 5 koju ću sama raditi. Sve djevojke nakon obuke prvo rade na decku 5 jer je Office blizu i supervizorka im dolazi često da provjeri kako su i da li im nešto treba. Ja imam 9 soba za čistiti dva puta dnevno i sama radim u hodniku, dok je sa druge strane partnerica Ana M. Zezamo se, pomažemo jedna drugoj i družimo. Radni dan sobarice izgleda baš kako su nam i rekli na razgovoru, s tim da teorija i praksa kao i uvijek potpuno drugačije izgledaju u stvarnom životu. Dok neki tvrde da je brodski posao – posao iz snova, drugi smatraju da je ovo moderni robovlasnički sistem, da nije dovoljno plaćen i da nemamo vremena ništa vidjeti. Ja kažem da sve zavisi od toga kako koji dan prođe, pa vam se jedan čini kao najljepši san, a drugi kao deseti krug Danteovog pakla.

Prethodni clanak:

Sta ja ovdje uopste radim?

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”

Sta ja ovdje uopste radim?

Naredno jutro ustajem u 7h, idem na doručak i u smjenu, zatim na trening, pa opet na trening, pa opet u smjenu. Nakon prve smjene sam se pokušala na brzinu javiti roditeljima, ali veza je bila loša pa sam morala malo glasnije pričati. Cimerka je bila u sobi i nakon razgovora je grubo otvorila svoju zavjesu i vjerujte mi da pogled može ubiti, ne bih sad o njoj pisala. Poslije više nije sa mnom ni pričala, a ja pored toga što sam se osjećala nevidljivom i trudila sam se da budem nevidljiva, da je slučajno opet ne uznemirim. Kroz par dana mi se obratila da provjeri kada ću se konačno iseliti iz kabine. Bila sam malo razočarana njenim ponašanjem jer nisam ništa loše uradila da bi tako pričala sa mnom. Tih prvih dana niko me nije mazio i osjećala sam se loše i nebitno.

Photo by Matthew Barra from Pexels

Svi naredni dani mi liče ko jaje jajetu. Ustanem, radim, završim prvu smjenu, dođem u kabinu, cimerka me ignoriše, ležim u krevetu u tišini trudeći se da i ne dišem, zatim opet radim drugu smjenu koja me dokrajči. Misli mi razne naviru i pitam se „Zar sam radi ovoga došla, zar je ovo ta velika avantura koja me čeka?!“ Hvata me depresija i hoću da dam otkaz i da idem kući. Posao još nisam naučila, a svaki dan nešto novo radimo. Postoji puno pravila i procedura, a pored čišćenja moram donositi led, voće, peškire, trčati po hemikalije, šampone, čaše i mnoge druge stvari. Nisam nigdje izašla danima i sve me živo boli. Noć prije dok sam trčala da napunim hemikalije, pala sam na stepenicama i sva sam bila u modricama. Zovu me na vakcinaciju u medicinski centar i u stanju poluraspadanja odlazim kod nasmijanog doktora koji me pokušava oraspoložiti. Taj dan sam sva sretna zaključila da ovdje ipak ima i normalnih i nasmijanih ljudi. Naredni dan mi objašnjavaju da će se održati vježba spašavanja i da je moja dužnost da ostanem sa velikom sestrom i da nakon narednog alarma odem na otvoreni deck i stanem ispred čamca za spašavanje sa rednim brojem A3. Alarm se oglasio oko 10 sati ujutro i nastala je frka na brodu. Nisam imala pojma gdje, šta i kako i jedva sam uspjela naći otvoreni deck. Tu sam stala, a neki Filipinci su mi rekli da se prijavim jer su već prozivali moje ime dva puta. Prijavila sam se i moja prva vježba spašavanja je prošla bez većih problema. Velika sestra mi je kasnije objasnila da će se ovo održavati svake sedmice i da će se moje dužnosti kasnije promijeniti.

Photo by Bich Tran from Pexels

Tih prvih sedam dana definitivno su bili najgori dani. Nemoguće je opisati sve emocije koje osjećate u tih sedam dana. Posao, treninzi, neukusna hrana, hladnokrvni ljudi, bolovi u nogama i mišićima, osjećaj usamljenosti, izgubljenosti i izolovanosti. Kabina u kojoj spavate je hladna i tamna bez prozora, a jedina svjetlost jeste vještačko svjetlo od kojeg vas samo glava boli. To su prelomni dani kada svi žele najradije dati otkaz i pobjeći nazad kući u sigurnu zonu.

Ipak, nakon tog prvog šoka sve kreće na bolje. Za par dana sam dobila svoju prvu napojnicu od 70$. Gledajući u tih 70$ razmišljala sam kako sam za samo tri dana čišćenja zaradila 70$ od samo jedne sobe, a to nije čak ni plata. Znači, to su te napojnice koje sobarice dobijaju i zbog kojih platu nikad i ne troše. Uskoro sam počela izlaziti van, jesti redovno, snalaziti se na brodu i upoznajem prve prijatelje. Sve mi postaje bolje i lakše i počinjem se osmjehivati, zezati i prilagođavati tom intenzivnom tempu. Prva luka u kojoj sam izašla je bio gradić Hanflouer u Francuskoj gdje se održavao Festival normandijske kulture. Nakon sedam dana provedenih u limu, prvi put sam kročila na svjež vazduh, popila kaficu sa prijateljima na suncu, kupila razglednicu i punim plućima uživala. Tada sam konačno dobila osjećaj da se nešto mijenja u mom životu. I da sve ovo i nije tako loše i da stvarna avantura tek počinje.

Kad sam se vratila na brod, još jedna dobra vijest. Obavijestili su me da mijenjam kabinu. Konačno ne moram više živjeti sa gospođicom Austrijom. Prebacili su me na deck 2 i sada živim sa curom iz mog odjela u „četvrti“ u kojoj žive sobarice. Moja nova cimerka je Marie sa Mauricijusa. Marie je sjajna žena, u životu se mnogo napatila, ali danas je tu jer želi osigurati bolju budućnost svom sinu. Kao malu ju je biološka majka ostavila i kasnije opet otjerala. Izgubila je oca i nikad nije završila srednju školu. Udala se, rodila sina i razvela. Žena koja mi je to prvo veče nasula čašu likera Bejlisa, sjela prekoputa mene i dala nekoliko pametnih savjeta kako preživjeti brod. To je žena koja ujutro pjevajući ustaje, kojoj osmijeh sa lica ne silazi i koja sve radi sa lakoćom. Velika promjena od svakodnevnog gledanja nečijeg namrgođenog lica do njenog uvijek nasmijanog i prijatnog.

Ono što sam uspjela primijetiti do sada jeste da su većina posade Filipinci, koji su uvijek nasmiješeni i veseli. Ali, sa druge strane, njihovi ugovori traju po devet mjeseci i imaju mnogo nižu plaću od ostatka posade, što znači da su u startu diskriminisani i u gorem položaju od drugih. U mom odjelu ima dosta cura sa Balkana, zatim iz Južne Amerike i iz Azije i veliki broj djevojaka iz Južnoafričke Republike. Uglavnom dolazimo iz siromašnijih zemalja sa visokom stopom nezaposlenosti, Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Rumunija, Mađarska, Portugal, Brazil, Indija i druge zemlje. Naravno, ima tu i inžinjera i oficira iz zemalja Zapadne Evrope i Amerike, kao i ljudi iz menadžmenta hotela koji imaju sjajne plaće i kratke ugovore.

Photo by Olenka Sergienko from Pexels

Naravno, primijetila sam i da me muškarci gledaju, ali su me već upozorili da su mnogi oženjeni i da uglavnom svi traže samo avanturicu. Svaki put kada nova djevojka dođe na brod, bez obzira na njen izgled i ponašanje postaje lovina i ukoliko to želi bez problema će naći nekoga. Prvo, jer su većina posade muškarci, drugo što će biti u centru pažnje dok god je dostupna i treće što svi nakon posla traže način da se opuste, a taj način za mnoge najčešće podrazumijeva alkohol i neobavezni seks.

Prethodni clanak:

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”

Koga jednom opere more – taj više bez njega ne more. Davno sam čula ovu izreku, ali tek kad sam digla sidro i zaplovila shvatila sam njeno značenje. Dvije zanimljive godine sam provela radeći na luksuznim prekookeanskim kruzerima i spojila ugodno sa korisnim. Posjetila sam zemlje na pet kontinenata i postala bogatija osoba, proširenih vidika i sa vječitom željom da istražujem ovu divnu planetu Zemlju na kojoj živimo. Kada kažem bogatija osoba, tu ne mislim samo na materijalnu stranu bogatstva, nego na sve ljude koje sam upoznala, zemlje i kulture koje sam vidjela, uspomene, sjećanja i emocije koje ću pamtiti do kraja života.

Photo by Matheus Guimarães from Pexels

Moja priča nije samo priča o lijepim stvarima, već je to priča i o borbi, diskriminaciji, načinu prilagođavanja, konstantnog pritiska, učenja i mukotrpnog rada, nekad i do 14 sati dnevno, bez ijednog slobodnog dana, između četiri, šest i više mjeseci. U trenucima kada me uhvati nostalgija za uzbudljivim brodskim životom, sve ove loše stvari nestaju. U glavi mi je samo bijela lađa, zvjezdano nebo na sredini okeana, zvuk talasa, miris soli i vjetar u kosi.

Zajedno sa odlaskom na brod, počela sam pisati blog o svemu što mi se dešavalo dok sam plovila svjetskim morima. Blog sam napravila radi porodice i prijatelja, jer je bilo mnogo lakše objaviti kratki članak gdje su svi mogli pročitati gdje sam i kako sam, nego svima ponaosob slati emailove ili odgovarati na poruke na facebooku.

U međuvremenu, kolegica koja radi u medijima javila mi se sa željom da napravimo jedan intervju o mom poslu, pa je priča o meni objavljena u najčitanijim dnevnim novinama u Bosni i Hercegovini.

Zahvaljujući internetu, društvenim mrežama i blogu, od tog trenutka pa sve do danas svake sedmice mi stižu poruke od osoba iz svih dijelova regiona koje su zainteresovane da dignu sidro i otplove. Trudim se odgovoriti svima jer sam svjesna da je nezaposlenost u našoj zemlji ogromna i da mladi ljudi traže bilo kakav izlaz. A taj izlaz kao i ja, mnogi vide u odlasku na kruzer. Svojim pustolovinama sam inspirisala nekoliko dragih ljudi i prijatelja/ica da krenu mojim stopama i danas rade za različite kompanije i plove različitim dijelovima svijeta.

Photo by Simon Clayton from Pexels

Nakon dvije godine intenzivnog brodskog života odlučila sam objediniti svoja iskustva u ovom priručniku čija je osnovna svrha da olakša put mladim ljudima i da im pruži jasniju sliku o tome šta ih čeka ukoliko se odluče da odu na kruzer. Vodič se sastoji iz četiri dijela.

U prvom dijelu se nalaze sve relevantne informacije kako doći do ovog posla, pravila i procedure.

Drugi dio je baziran na blogu i prati period od odlaska pa do kraja trećeg ugovora. Pisan je u formi dnevnika. Opisuje posao, ljubavni i društveni život na brodu, zabave i izlete za posadu, zemlje koje sam posjetila i goste koji su mi ostali u sjećanju. Opisane su sve emocije koje su me pratile tih prvih mjeseci i sve lijepe i ružne stvari koje su mi se dešavale.

Treći dio obuhvata osobne priče osoba koje su radile na različitim pozicijama i za različite kompanije, dok četvrti dio sadrži kratki riječnik najčešće korištenih engleskih riječi i izraza na brodu.

Želim da se zahvalim svima koji su mi pomogli da moj blog postane knjiga, a moji doživljaji postanu doživljaji svih vas. Svima onima koji su me pratili od prvog dana i pružali mi podršku i ohrabrivali me. Želim da se zahvalim prije svega svojim roditeljima i bratu koji su me finansijski i psihički podržali da podignem sidro i zaplovim u nepoznato, a potom i da napišem ovu knjigu. Želim da se zahvalim i svom prijatelju Miljanu Kenjiću na korisnim savjetima i razgovorima koji su me ohrabrili da se okušam u svemu tome. Zahvaljujem se i Dini Kamerić koja se pobrinula za lektorisanje knjige. Na kraju se zahvaljujem svima koji su na bilo koji način učestovovali u pisanju i izradi ove knjige.

Knjiga ce uskoro biti dostupna na blogu.

Moj prvi dan na brodu – “Ko prezivi pricat ce” – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Supervizorka mi pomaže sa torbom i vodi me po uniforme. Dobila sam 6 pari uniformi, tri dnevne svijetlo zelene haljinice sa bijelim keceljicama i tri noćne crne haljinice sa sivim keceljicama. Nakon toga prolazimo glavnim hodnikom kojim u žurbi prolaze ljudi u različitim uniformama i razmišljam zbog čega svi izgledaju mamurno i neispavano, i pomalo sa strahom pitam samu sebe Gdje sam to ja došla?! Sve mi je konfuzno, novo i stvari se prebrzo dešavaju.

Proslava rodjendana sa dragim ljudima pred odlazak

Stižemo do kabine i otvaramo vrata kad – imamo šta i vidjeti. U krevetu polunag muškarac otvara oči i gleda u nas dvije. Supervizorka ga pita šta on radi tu, a on joj zbunjeno govori da je tu kod djevojke da prespava i danas ide kući, nada se da mi neće smetati. Naravno da ne, zašto bi mi smetao polunag muškarac kojeg prvi put vidim, u kabini u kojoj se trebam presvući?! Nakon trenutnog šoka supervizorka mi daje punih pet minuta da se presvučem u uniformu i popunim potrebnu dokumentaciju. U panici zamolim dotičnog nagog gospodina da mi pomogne oko papirologije dok ja tražim po sportskoj torbi bijele cipele za prvu smjenu. Konačno ih pronalazim i brzinski se presvlačim. Na brzinu bacim pogled na kabinu. Mala je i tamna sa krevetima na sprat, ormarom i radnim stolom sa televizorom. Kupatilo je troduplo manje sa malom tuš kabinom, lavaboom i toaletom. U uniformi sa keceljom izgledam čudno. Nemam vremena ni da se pogledam u ogledalo jer je supervizorka tu na vratima i vodi me na doručak u kantinu. Vodi me prvo na pranje ruku, zatim mi pokazuje gdje su tanjiri i hrana i daje mi desetak minuta da doručkujem. Izbor hrane ne izgleda loše, ima svega pomalo, hljeba, putera, džema, narezaka, jaja, riže i voća. Sjedam sama za jedan stol i jedem neslani omlet, a prekoputa mene sjede Filipinci i jedu rižu sa grahom i kuhanim jajima. Začuđeno razmišljam kako to troje ide zajedno i gledam u njih sa još začuđenijim izrazom lica, a oni me gledaju sa smiješkom. Nakon brzog doručka supervizorka se vraća po mene i opet smo na hodniku na decku 3 i odlazimo do lifta za posadu.

Sve se odvija brzinom svjetlosti i nemam vremena razmišljati ni o čemu. U liftu me ispituje odakle sam, gdje mi je bio intervju i ja joj spominjem da sam bila na intervjuu zajedno sa jednom djevojkom, Anom M., koja se ukrcala četiri dana prije mene na ovaj brod. Zna o kome pričam i prije posla vodi me do nje da se pozdravimo, ali njena rečenica: Srce bježi kući, ovo je pakao! mi trenutačno ubija sav entuzijazam. Hvala, Ana M., inače mi je dan sjajno počeo.

Pomalo razočarana njenom izjavom, idem sa supervizorkom na deck 10 gdje ću učiti posao i standarde i daju mi dvije Velike sestre. Velika sestra je sobarica koja ima iskustva i koja treba da mi objasni kako brod i posao funkcionišu. Malo je reći da nisam imala pojma odakle početi i šta raditi. Sve do toga trenutka sam razmišljala koliko teško može biti čistiti sobe?! Pa čistim i svoju kuću i nije teško, uzmeš usisivač, zategneš krevet i obrišeš prašinu. Tada sam shvatila da nikad ne podcjenjujem ničiji posao, jer svaki posao ima svoja pravila i procedure i potrebno je uložiti vrijeme i trud da bi se naučio i savladao. Djevojke sa kojima radim su iz Mađarske i iz Južnoafričke Republike. Mađarica mi se sviđa i sa njom mogu pričati o svemu, dok je Južnoafrikanka hladna i neljubazna što me čini još nesigurnijom. Objašnjavaju mi da na brodu sobarice rade 10 sati dnevno u dvije smjene. Prva smjena traje od 7h do 13h i to je regularni servis, a noćni servis, poznatiji kao Turn Down počinje u 18h i završava u 22h. S obzirom da o posteljini nisam imala pojma, dale su mi za početak da brišem prašinu, perem balkone i usisavam.

Oko 11 sati me vode na sigurnosni trening u bar, kojem svako ko se tek pridružio brodu mora prisustvovati. Sigurnosni trening treba da nas osposobi da poznajemo svoja zaduženja u slučaju opasnosti i da znamo kako da odreagujemo. Iako mi je engleski bio na nekom relativno dobrom nivou pola stvari koje je oficir ispričao nisam razumjela. Nije problem ni moj engleski, nego različiti akcenti i izgovori riječi. Ono što sam uspjela shvatiti jeste da se na brodu svake sedmice održavaju vježbe spašavanja sa alarmom i obavezne su za sve članove posade. Sve kompanije su obavezne održavati vježbe spašavanja, ali se razlikuju kodovi za opasnost. Najvažnije je da znate da postoji kod za vatru (uglavnom BRAVO CODE), kod za osobu u vodi (MAN OVERBOARD), kod za sigurnosnu prijetnju (SECURITY THREAT) i kod za medicinsku opasnost (MEDICAL EMERGENCY). Kako sve to tačno funkcioniše nisam shvatila, ali čim je trening završio vode me nazad u sekciju gdje nastavljam raditi. Opet sam sa Mađaricom i malo mi podiže samopouzdanje pričom kako je i ona počela raditi ovaj posao u mojim godinama i danas ima kuću, auto i planira pokrenuti privatni biznis. Ipak samopouzdanje mi opada kad mi saopšti da joj je za to sve trebalo sedam godina. 

Nakon prve smjene koja završava oko 14 sati, vode me na razgledanje broda. Morate poznavati vaše radno mjesto prvo radi sebe, a drugo radi gostiju koji će vas često pitati gdje se šta nalazi, a „ne znam“ je ovdje neprihvatljiv odgovor. Sve morate znati, a ono što ne znate pravite se da znate ili da ćete saznati. Hodajući brodom sa supervizorkom nakon prve smjene, shvatam koliko je brod lijep i prostran. Područje za goste je divno, luksuzno i sve sija i blista. Na brodu se nalazi nekoliko vrhunskih restorana, klub, kino, casino i prostor u kojem se pripremaju predstave za goste. Supervizorka mi objašnjava da sobarice ne smiju hodati kroz područje za goste ako nisu u uniformi. U civilnoj odjeći smijem hodati samo kroz područje za posadu, a to područje je ustvari onaj veliki i dugački hodnik na decku 3, na čijem se početku nalazi bar, a na kraju otvoreni deck za pušače. Pušenje u kabinama je strogo zabranjeno i jedino dopušteno mjesto je ustvari taj otvoreni deck gdje se nalaze ogromne gumene pepeljare. Na sredini hodnika se nalazi kantina, u kojoj se služe tri obroka dnevno, plus kasna večera iza 23 sata. Hrana za posadu je naravno mnogo lošija od hrane za goste, ali nakon 23h nam šalju hranu od gostiju koju oni nisu pojeli za večeru. Iskreno, meni ni ta hrana nije nešto. U mislima su mi zeljanica, burek, bosanski lonac, sarma, pileća supica i pečenje.

Nakon razgledanja broda slijedi još jedan sigurnosni trening i konačno imam dva sata pauze. Iznenađujuće je koliko dva sata odmora ovdje znače, a to ću tek shvatiti u narednim mjesecima kada će mi i 20 minuta biti dovoljno da se naspavam. U toku te pauze odlazim sa Anom M. na otvoreni deck. Priča mi kako joj je teško, kako se puno radi, kako je mrtva umorna i upoznaje me sa našim ljudima sa Balkana. Ima nas puno, a njena velika sestra je iz Beograda i uživa raditi sa njom. Eh sreće kada sretneš naše, a naše je sve što priča jezik koji razumiješ. Na brodu nema Srba, Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca ni Makedonaca, na brodu su (bar meni) svi Naši.

Pauza od dva sata prolazi brzinom svjetlosti, ali zato druga smjena nikako da prođe. Poslale su me da čistim kupatila, dok se one pretvaraju da kao nešto rade u sobama. Velika sestra iz Južnoafričke Republike koristi vrijeme da umilno razgovara sa gostima. Već sam mrtva umorna, razočarana hladnokrvnim „robovlasničkim“ sistemom i nakon ironičnog komentara velike sestre počinjem plakati, a ona mi beobraznim tonom govori da je posao samo posao i da se saberem, da nema namjeru ostati tu do jutra. Vrlo osjećajna djevojka, nema šta. Bilo mi je krivo što sam se rasplakala pred njom, ali mislim da je šok i višesatni rad učinio svoje.

Iskreno, ne znam ni sama kako sam preživjela svoj prvi brodski dan. Osjećala sam se nevidljivo, kao u labirintu gdje sklupčana u čošku plačem i tražim izlaz van. Oko 22 sata jedva pronalazim kabinu. Manta mi se, u stomaku mi se sve prevrće, bole me ruke, noge, mišići, gladna sam, a ne mogu da jedem i sakrivena iza zavjese plačem kao malo dijete. Ubrzo neko ulazi u sobu i otvara mi zavjese. Zbunjena gledam u djevojku ispred mene. Nije nešto pretjerano ljubazna i pita me odakle sam. Predstavlja se i govori da je iz Austrije i da radi na recepciji. Ponovo mi zatvara zavjese, a ja razmišljam koji me đavo natjerao da dođem ovdje?! Slomljena od posla i iscrpljena od plakanja uskoro sam zaspala.

Nastavit ce se….

Povezani postovi:

Oprastanje i odlazak na brod

Kako sam dosla do posla na brodu?