Naredno jutro ustajem u 7h, idem na doručak i u smjenu, zatim na trening, pa opet na trening, pa opet u smjenu. Nakon prve smjene sam se pokušala na brzinu javiti roditeljima, ali veza je bila loša pa sam morala malo glasnije pričati. Cimerka je bila u sobi i nakon razgovora je grubo otvorila svoju zavjesu i vjerujte mi da pogled može ubiti, ne bih sad o njoj pisala. Poslije više nije sa mnom ni pričala, a ja pored toga što sam se osjećala nevidljivom i trudila sam se da budem nevidljiva, da je slučajno opet ne uznemirim. Kroz par dana mi se obratila da provjeri kada ću se konačno iseliti iz kabine. Bila sam malo razočarana njenim ponašanjem jer nisam ništa loše uradila da bi tako pričala sa mnom. Tih prvih dana niko me nije mazio i osjećala sam se loše i nebitno.
Svi naredni dani mi liče ko jaje jajetu. Ustanem, radim, završim prvu smjenu, dođem u kabinu, cimerka me ignoriše, ležim u krevetu u tišini trudeći se da i ne dišem, zatim opet radim drugu smjenu koja me dokrajči. Misli mi razne naviru i pitam se „Zar sam radi ovoga došla, zar je ovo ta velika avantura koja me čeka?!“ Hvata me depresija i hoću da dam otkaz i da idem kući. Posao još nisam naučila, a svaki dan nešto novo radimo. Postoji puno pravila i procedura, a pored čišćenja moram donositi led, voće, peškire, trčati po hemikalije, šampone, čaše i mnoge druge stvari. Nisam nigdje izašla danima i sve me živo boli. Noć prije dok sam trčala da napunim hemikalije, pala sam na stepenicama i sva sam bila u modricama. Zovu me na vakcinaciju u medicinski centar i u stanju poluraspadanja odlazim kod nasmijanog doktora koji me pokušava oraspoložiti. Taj dan sam sva sretna zaključila da ovdje ipak ima i normalnih i nasmijanih ljudi. Naredni dan mi objašnjavaju da će se održati vježba spašavanja i da je moja dužnost da ostanem sa velikom sestrom i da nakon narednog alarma odem na otvoreni deck i stanem ispred čamca za spašavanje sa rednim brojem A3. Alarm se oglasio oko 10 sati ujutro i nastala je frka na brodu. Nisam imala pojma gdje, šta i kako i jedva sam uspjela naći otvoreni deck. Tu sam stala, a neki Filipinci su mi rekli da se prijavim jer su već prozivali moje ime dva puta. Prijavila sam se i moja prva vježba spašavanja je prošla bez većih problema. Velika sestra mi je kasnije objasnila da će se ovo održavati svake sedmice i da će se moje dužnosti kasnije promijeniti.
Tih prvih sedam dana definitivno su bili najgori dani. Nemoguće je opisati sve emocije koje osjećate u tih sedam dana. Posao, treninzi, neukusna hrana, hladnokrvni ljudi, bolovi u nogama i mišićima, osjećaj usamljenosti, izgubljenosti i izolovanosti. Kabina u kojoj spavate je hladna i tamna bez prozora, a jedina svjetlost jeste vještačko svjetlo od kojeg vas samo glava boli. To su prelomni dani kada svi žele najradije dati otkaz i pobjeći nazad kući u sigurnu zonu.
Ipak, nakon tog prvog šoka sve kreće na bolje. Za par dana sam dobila svoju prvu napojnicu od 70$. Gledajući u tih 70$ razmišljala sam kako sam za samo tri dana čišćenja zaradila 70$ od samo jedne sobe, a to nije čak ni plata. Znači, to su te napojnice koje sobarice dobijaju i zbog kojih platu nikad i ne troše. Uskoro sam počela izlaziti van, jesti redovno, snalaziti se na brodu i upoznajem prve prijatelje. Sve mi postaje bolje i lakše i počinjem se osmjehivati, zezati i prilagođavati tom intenzivnom tempu. Prva luka u kojoj sam izašla je bio gradić Hanflouer u Francuskoj gdje se održavao Festival normandijske kulture. Nakon sedam dana provedenih u limu, prvi put sam kročila na svjež vazduh, popila kaficu sa prijateljima na suncu, kupila razglednicu i punim plućima uživala. Tada sam konačno dobila osjećaj da se nešto mijenja u mom životu. I da sve ovo i nije tako loše i da stvarna avantura tek počinje.
Kad sam se vratila na brod, još jedna dobra vijest. Obavijestili su me da mijenjam kabinu. Konačno ne moram više živjeti sa gospođicom Austrijom. Prebacili su me na deck 2 i sada živim sa curom iz mog odjela u „četvrti“ u kojoj žive sobarice. Moja nova cimerka je Marie sa Mauricijusa. Marie je sjajna žena, u životu se mnogo napatila, ali danas je tu jer želi osigurati bolju budućnost svom sinu. Kao malu ju je biološka majka ostavila i kasnije opet otjerala. Izgubila je oca i nikad nije završila srednju školu. Udala se, rodila sina i razvela. Žena koja mi je to prvo veče nasula čašu likera Bejlisa, sjela prekoputa mene i dala nekoliko pametnih savjeta kako preživjeti brod. To je žena koja ujutro pjevajući ustaje, kojoj osmijeh sa lica ne silazi i koja sve radi sa lakoćom. Velika promjena od svakodnevnog gledanja nečijeg namrgođenog lica do njenog uvijek nasmijanog i prijatnog.
Ono što sam uspjela primijetiti do sada jeste da su većina posade Filipinci, koji su uvijek nasmiješeni i veseli. Ali, sa druge strane, njihovi ugovori traju po devet mjeseci i imaju mnogo nižu plaću od ostatka posade, što znači da su u startu diskriminisani i u gorem položaju od drugih. U mom odjelu ima dosta cura sa Balkana, zatim iz Južne Amerike i iz Azije i veliki broj djevojaka iz Južnoafričke Republike. Uglavnom dolazimo iz siromašnijih zemalja sa visokom stopom nezaposlenosti, Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Rumunija, Mađarska, Portugal, Brazil, Indija i druge zemlje. Naravno, ima tu i inžinjera i oficira iz zemalja Zapadne Evrope i Amerike, kao i ljudi iz menadžmenta hotela koji imaju sjajne plaće i kratke ugovore.
Naravno, primijetila sam i da me muškarci gledaju, ali su me već upozorili da su mnogi oženjeni i da uglavnom svi traže samo avanturicu. Svaki put kada nova djevojka dođe na brod, bez obzira na njen izgled i ponašanje postaje lovina i ukoliko to želi bez problema će naći nekoga. Prvo, jer su većina posade muškarci, drugo što će biti u centru pažnje dok god je dostupna i treće što svi nakon posla traže način da se opuste, a taj način za mnoge najčešće podrazumijeva alkohol i neobavezni seks.
Prethodni clanak:
Povezano:
