Dream wedding on Seychelles – Part I

I have never been a girl who was dreaming about a prince, a long white dress, or a perfect, expensive wedding. Actually, I was the type of girl who would go to other people’s weddings just to get some free drinks and dance and bet how long their marriage would last. However, as most of the other girls I still did have my romantic side, and only one wish “if I ever get married to do it on the beach barefoot“. So one day the Universe decided to make my wish come true and he decided that I will marry Chilean on the beautiful beach in Seychelles.

After 4 years of “turbulent and long-distance” relationship it was time to make some big decisions. So one day I said to my Muchacho “or you are marrying me or I am leaving” and that was it – sorry ladies to disappoint you but no engagement ring, no romantic proposal, no dinner with candles, no sweet talk. We set the date, first it was November, and then we moved to February and then I didn’t believe it anymore until it would happen.

As we live in Dubai and we are from two different countries, from two different continents we had to think of a simple and fast wedding that wouldn’t require much paperwork. I had a friend who did it on Seychelles before me and she shared the agency and all other details with me, so I decided to follow her steps. As I am a planning-freak I started the process 4 months before just to be on a safe side. I have contacted the agency, chose the package, chose accommodation, found a dress, checked the weather, went to Bosnia to translate the birth certificate, hosted my parents in Dubai and the next thing I remember – we were at the airport.

On 25th Feb 2018 after 4h of flight we have landed on the beautiful tropical island of Mahe. Mahe is also the biggest island where the capital city of Victoria is located. We booked accommodation on Eden Island which had a great location. Half an hour after landing we were already in our little villa in the middle of the mini jungle. They also gave us a little buggy to drive around the island and to the nearby mall. After a short break, we took the buggy and decided to explore our little paradise. The weather was cloudy and the storm was coming but we didn’t care. We were admiring the green lush hills, the fresh air, the smell of the salty ocean, and little crabs on the white-sand beach. After a while, it started raining so we have decided to go back home and enjoy the view from our terrace before the “big day”. We were exhausted both mentally and physically and before 9 pm we were already sleeping. Honestly, I don’t remember the night I slept so good and relaxed – zero “bride to be” stress.

The storm is coming

26 Feb finally. The agency Marco Pross took care of everything, and we only had to show up at 1 pm when the driver was supposed to pick us up and take us to the beach. As I heard this agency is held by Sonja and Marco who run away during the Balkan war in the 90s. Unfortunately, I didn’t have a chance to meet them, however, it went through my head how small the world really is.

That morning I opened myself a beer and started doing my make up and hair at the balcony and Franco went to swim a little bit. No special wedding dress, no hair dresser, no make up artist and the most important – no stress.

15 minutes before the pick-up time it started raining again and they sent us a message from the agency to ask if we would like to delay the wedding for the next day. We both said “no” at the same time as we didn’t want to waste one more day and go through this process again. Soon the driver picked us up and took us to the beach called Anse Intendance. After 45 minutes we arrived and my braid maid was waiting for me to give me the flowers and take us to the pavilion. We walked through some mud for a few minutes before we saw a beautiful pavilion on the beach.

And that was the last time his friends saw him….
Advertisements

Jezero “Llanquihue” i Nacionalni park Alerce Andino – Upoznajte Chile

Nakon tri dana istrazivanja misticnog i prelijepog otoka Chiloe vratili smo se na kopno i nastavili istrazivati podrucje oko drugog najveceg jezera “Llanquihue” u Chile-u. Na obalama ovog jezera se nalaze mali i lijepi gradici poput Puerto Varasa, Frutillar Baja, Puerto Octaya i Puerto Clockera, a iznad njih se nazire snijegom pokriveni vrh vulkana Osorno.

Obzirom da smo imali samo dva dana u ovom podrucju nas prvobitni plan je bio da posjetimo vodopade Petrohue, da istrazimo gradice oko jezera i da planinarimo u Nacionalnom parku Vicente Perez Rosales.

Naredno jutro smo rano ustali, doruckovali, obuli planinarske cipele, spakovali ruksake i krenuli. Jedna stvar koju sam cula o Patagoniji se definitivno pokazala tacnom – vrijeme je apsolutno nepredvidivo i dnevno se mogu promijeniti 4 godisnja doba. U jednom trenutku se vozite u magli i kisi, a u narednom trenutku sunce sija i horizont je cist.

Nakon 2h voznje kroz maglu konacno stizemo u Vicente Perez Rosales nacionalni park. Boje prirode i ljepota ovog parka su nesto nerealno. Okolo se prostiru zelene sume i poljane divljeg cvijeca, u daljini se nazire planinski lanac Ande, a ispred nas tamno plavo jezero Todos los Santos. U blizini odjekuje sum vodopada nadjacan jakim vjetrom. Ali, vrhunac je sezone, park je prepun turista i pronalazak parkinga je prvi izazov. Nakon sto smo se parkirali odlazimo u setnju pored jezera da otkrijemo gdje se tacno nalaze vodopadi.

Snijegom pokriveni vrh Osorno vulkana

Tada smo otkrili da smo vec prosli pored vodopada, a nismo ni skontali. Petrohue vodopadi se nalaze na jednom kraju jezera Todos los Santos. Ovaj dio parka je pod zastitom i placate simbolicnu ulaznicu. Kada smo konacno stigli do naseg odredista, docekao nas je ogroman red, pa smo odlucili da se vratimo naredni dan rano ujutro jer nismo zeljeli protraciti ovaj divan dan u cekanju. Odlucili smo da idemo u istrazivanje gradica okolo jezera. Ostala sam bez teksta posmatrajuci predivnu divljinu, vulkan Osorno i nepregledna polja divljeg cvijeca. Ne postoje rijeci kojima bih mogla opisati ljepotu ovog podrucja jezera i mislim da u zivotu nisam vidjela ljepsu prirodu. Naravno, i bosanska priroda je prelijepa, ali kordiljeri Andi i vulkana u daljini su nepregledni.

Vjetrenjaca sa pogledom na Osorno

Nasa naredna destinacija je Frutillar Bajo, poznati turisticki gradic koji ima divan pogled na Osorno vulkan. Vecina kuca u ovom gradicu je izgradjena u njemackom stilu arhitekture i mislim da sam uslikala sve i jednu kucicu koju sam vidjela. Parkirali smo se ispred njemacke kolonije koja danas predstavlja muzej i podsjetnik na nacin zivota stoljecima unazad. Cim smo zakoracili u unutrasnjost vratili smo se u 19-ti vijek i vrijeme kada su njemacki imigranti prvi put naselili ove prostore.

Nakon posjete muzeju prosetali smo uz obalu i posjetili poznati teatar “Teatro de Lago” i instagramicni drveni dok. Frutillar je poznat kao grad muzike i koncerti se desavaju tokom cijele godine. Takodjer, ovaj teatar predstavlja i najveci akusticni teatar ikad izgradjen u Juznoj Americi.

Pogled iz Njemacke kolonije na Osorno

Poslije setnje sjeli smo u mali kafe gdje smo uzivali u poznatoj “strudli” i kafi. Ovaj gradic je vjerovatno jedan od najljepsih gradica koje sam vidjela, kao malo seoce iz neke bajke.

Frutillar Bajo

Oko 8.30 uvecer smo sisli do obale da gledamo i fotografisemo zalazak sunca. Trenutno je plima vrlo niska i plaza se prostire kilometrima pa je tesko razlikovati nebo od pacifickog okeana. Nakon zalaska sunca nebo je promijenilo boju u purpurno zutu i pozeljela sam zauvijek ostati tamo.

Iako smo namjeravali naredno jutro ustati u 6 i voziti nazad u Petrohue, kisa i vjetar su nas probudili usred noci i poremetili nase planove. Obzirom da smo vrlo lose spavali, naredno jutro smo tek ustali oko 10. Vec je bilo kasno da idemo u Petrohue, pa smo odlucili da odemo u nacionalni park Alerce Andino koji je udaljen pola sata. Kao sto samo ime govori, u parku se nalazi najstarije drvo u Juznoj Americi nazvano “Veliki Djed“. Cim smo napustili drvenu kabinu, kisa je pocela padati. Ali, posto smo mi tvrdoglaviji do kise ipak smo odlucili da idemo na planinarenje. Nakon sto smo stigli u park vidjeli smo jos vozila i grupicu starijih turista sa kabanicama i planinarskim stapovima. E pa kad mogu oni, sigurno mozemo i mi i krenuli smo za njima utabanom stazom do vodopada i Velikog Djeda.

Dok smo hodali kroz sumu sjetila sam se pjesme Misty Mountain Cold iz filma Hobiti “Far over the mist mountains cold, To dungeons deep and caverns old“.

Iako je kisa sve jace padala, mi smo odlucili da zavrsimo sto smo poceli pa smo sve dublje isli u park. Hodali smo kroz blato, preko drvenih mostica i pored pumine pecine dok nismo konacni stigli do vodopada i Velikog Djeda. Legende kazu da je prije bilo i starijeg alerco drveca, ali spanski konkvistadori su ga posjekli tokom naseljavanja kontinenta.

Vodopad u nacionalnom parku Alerce Andino

Na putu nazad odjeca nam je bila potpuno mokra, ogladnili smo, ali smo bili i dalje u dobrom raspolozenju, smijali smo se i salili. Takodjer bili smo iznenadjeni koliko ljudi smo sretali usput i cinilo se da niko ne mari mnogo sto kisa pada. Cim smo stigli do auta, na brzinu sam se presvukla u suhu odjecu i krenuli smo u potragu za hranom. Uvecer smo opet sisli na plazu, uzivali u zalasku sunca, svjezem vazduhu i hladnom pivu. Naredni dan smo ujutro rano imali let nazad za Santijago odakle sam ja dalje nastavljala za Dubai, a Franco je putovao nazad u Vinu del Mar.

Pogled na Alerce Andino Nacionalni Park sa plaze

Hasta luego Chile, vidimo se dogodine! 🙂

Povezani clanci:

Valparaiso – Na putu u rajsku dolinu

Provincija Valparaiso (Renaca and Concon) – Upoznajte Chile

Santiago de Chile – Upoznajte Chile

Moj prvi dan na brodu – “Ko prezivi pricat ce” – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Supervizorka mi pomaže sa torbom i vodi me po uniforme. Dobila sam 6 pari uniformi, tri dnevne svijetlo zelene haljinice sa bijelim keceljicama i tri noćne crne haljinice sa sivim keceljicama. Nakon toga prolazimo glavnim hodnikom kojim u žurbi prolaze ljudi u različitim uniformama i razmišljam zbog čega svi izgledaju mamurno i neispavano, i pomalo sa strahom pitam samu sebe Gdje sam to ja došla?! Sve mi je konfuzno, novo i stvari se prebrzo dešavaju.

Proslava rodjendana sa dragim ljudima pred odlazak

Stižemo do kabine i otvaramo vrata kad – imamo šta i vidjeti. U krevetu polunag muškarac otvara oči i gleda u nas dvije. Supervizorka ga pita šta on radi tu, a on joj zbunjeno govori da je tu kod djevojke da prespava i danas ide kući, nada se da mi neće smetati. Naravno da ne, zašto bi mi smetao polunag muškarac kojeg prvi put vidim, u kabini u kojoj se trebam presvući?! Nakon trenutnog šoka supervizorka mi daje punih pet minuta da se presvučem u uniformu i popunim potrebnu dokumentaciju. U panici zamolim dotičnog nagog gospodina da mi pomogne oko papirologije dok ja tražim po sportskoj torbi bijele cipele za prvu smjenu. Konačno ih pronalazim i brzinski se presvlačim. Na brzinu bacim pogled na kabinu. Mala je i tamna sa krevetima na sprat, ormarom i radnim stolom sa televizorom. Kupatilo je troduplo manje sa malom tuš kabinom, lavaboom i toaletom. U uniformi sa keceljom izgledam čudno. Nemam vremena ni da se pogledam u ogledalo jer je supervizorka tu na vratima i vodi me na doručak u kantinu. Vodi me prvo na pranje ruku, zatim mi pokazuje gdje su tanjiri i hrana i daje mi desetak minuta da doručkujem. Izbor hrane ne izgleda loše, ima svega pomalo, hljeba, putera, džema, narezaka, jaja, riže i voća. Sjedam sama za jedan stol i jedem neslani omlet, a prekoputa mene sjede Filipinci i jedu rižu sa grahom i kuhanim jajima. Začuđeno razmišljam kako to troje ide zajedno i gledam u njih sa još začuđenijim izrazom lica, a oni me gledaju sa smiješkom. Nakon brzog doručka supervizorka se vraća po mene i opet smo na hodniku na decku 3 i odlazimo do lifta za posadu.

Sve se odvija brzinom svjetlosti i nemam vremena razmišljati ni o čemu. U liftu me ispituje odakle sam, gdje mi je bio intervju i ja joj spominjem da sam bila na intervjuu zajedno sa jednom djevojkom, Anom M., koja se ukrcala četiri dana prije mene na ovaj brod. Zna o kome pričam i prije posla vodi me do nje da se pozdravimo, ali njena rečenica: Srce bježi kući, ovo je pakao! mi trenutačno ubija sav entuzijazam. Hvala, Ana M., inače mi je dan sjajno počeo.

Pomalo razočarana njenom izjavom, idem sa supervizorkom na deck 10 gdje ću učiti posao i standarde i daju mi dvije Velike sestre. Velika sestra je sobarica koja ima iskustva i koja treba da mi objasni kako brod i posao funkcionišu. Malo je reći da nisam imala pojma odakle početi i šta raditi. Sve do toga trenutka sam razmišljala koliko teško može biti čistiti sobe?! Pa čistim i svoju kuću i nije teško, uzmeš usisivač, zategneš krevet i obrišeš prašinu. Tada sam shvatila da nikad ne podcjenjujem ničiji posao, jer svaki posao ima svoja pravila i procedure i potrebno je uložiti vrijeme i trud da bi se naučio i savladao. Djevojke sa kojima radim su iz Mađarske i iz Južnoafričke Republike. Mađarica mi se sviđa i sa njom mogu pričati o svemu, dok je Južnoafrikanka hladna i neljubazna što me čini još nesigurnijom. Objašnjavaju mi da na brodu sobarice rade 10 sati dnevno u dvije smjene. Prva smjena traje od 7h do 13h i to je regularni servis, a noćni servis, poznatiji kao Turn Down počinje u 18h i završava u 22h. S obzirom da o posteljini nisam imala pojma, dale su mi za početak da brišem prašinu, perem balkone i usisavam.

Oko 11 sati me vode na sigurnosni trening u bar, kojem svako ko se tek pridružio brodu mora prisustvovati. Sigurnosni trening treba da nas osposobi da poznajemo svoja zaduženja u slučaju opasnosti i da znamo kako da odreagujemo. Iako mi je engleski bio na nekom relativno dobrom nivou pola stvari koje je oficir ispričao nisam razumjela. Nije problem ni moj engleski, nego različiti akcenti i izgovori riječi. Ono što sam uspjela shvatiti jeste da se na brodu svake sedmice održavaju vježbe spašavanja sa alarmom i obavezne su za sve članove posade. Sve kompanije su obavezne održavati vježbe spašavanja, ali se razlikuju kodovi za opasnost. Najvažnije je da znate da postoji kod za vatru (uglavnom BRAVO CODE), kod za osobu u vodi (MAN OVERBOARD), kod za sigurnosnu prijetnju (SECURITY THREAT) i kod za medicinsku opasnost (MEDICAL EMERGENCY). Kako sve to tačno funkcioniše nisam shvatila, ali čim je trening završio vode me nazad u sekciju gdje nastavljam raditi. Opet sam sa Mađaricom i malo mi podiže samopouzdanje pričom kako je i ona počela raditi ovaj posao u mojim godinama i danas ima kuću, auto i planira pokrenuti privatni biznis. Ipak samopouzdanje mi opada kad mi saopšti da joj je za to sve trebalo sedam godina. 

Nakon prve smjene koja završava oko 14 sati, vode me na razgledanje broda. Morate poznavati vaše radno mjesto prvo radi sebe, a drugo radi gostiju koji će vas često pitati gdje se šta nalazi, a „ne znam“ je ovdje neprihvatljiv odgovor. Sve morate znati, a ono što ne znate pravite se da znate ili da ćete saznati. Hodajući brodom sa supervizorkom nakon prve smjene, shvatam koliko je brod lijep i prostran. Područje za goste je divno, luksuzno i sve sija i blista. Na brodu se nalazi nekoliko vrhunskih restorana, klub, kino, casino i prostor u kojem se pripremaju predstave za goste. Supervizorka mi objašnjava da sobarice ne smiju hodati kroz područje za goste ako nisu u uniformi. U civilnoj odjeći smijem hodati samo kroz područje za posadu, a to područje je ustvari onaj veliki i dugački hodnik na decku 3, na čijem se početku nalazi bar, a na kraju otvoreni deck za pušače. Pušenje u kabinama je strogo zabranjeno i jedino dopušteno mjesto je ustvari taj otvoreni deck gdje se nalaze ogromne gumene pepeljare. Na sredini hodnika se nalazi kantina, u kojoj se služe tri obroka dnevno, plus kasna večera iza 23 sata. Hrana za posadu je naravno mnogo lošija od hrane za goste, ali nakon 23h nam šalju hranu od gostiju koju oni nisu pojeli za večeru. Iskreno, meni ni ta hrana nije nešto. U mislima su mi zeljanica, burek, bosanski lonac, sarma, pileća supica i pečenje.

Nakon razgledanja broda slijedi još jedan sigurnosni trening i konačno imam dva sata pauze. Iznenađujuće je koliko dva sata odmora ovdje znače, a to ću tek shvatiti u narednim mjesecima kada će mi i 20 minuta biti dovoljno da se naspavam. U toku te pauze odlazim sa Anom M. na otvoreni deck. Priča mi kako joj je teško, kako se puno radi, kako je mrtva umorna i upoznaje me sa našim ljudima sa Balkana. Ima nas puno, a njena velika sestra je iz Beograda i uživa raditi sa njom. Eh sreće kada sretneš naše, a naše je sve što priča jezik koji razumiješ. Na brodu nema Srba, Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca ni Makedonaca, na brodu su (bar meni) svi Naši.

Pauza od dva sata prolazi brzinom svjetlosti, ali zato druga smjena nikako da prođe. Poslale su me da čistim kupatila, dok se one pretvaraju da kao nešto rade u sobama. Velika sestra iz Južnoafričke Republike koristi vrijeme da umilno razgovara sa gostima. Već sam mrtva umorna, razočarana hladnokrvnim „robovlasničkim“ sistemom i nakon ironičnog komentara velike sestre počinjem plakati, a ona mi beobraznim tonom govori da je posao samo posao i da se saberem, da nema namjeru ostati tu do jutra. Vrlo osjećajna djevojka, nema šta. Bilo mi je krivo što sam se rasplakala pred njom, ali mislim da je šok i višesatni rad učinio svoje.

Iskreno, ne znam ni sama kako sam preživjela svoj prvi brodski dan. Osjećala sam se nevidljivo, kao u labirintu gdje sklupčana u čošku plačem i tražim izlaz van. Oko 22 sata jedva pronalazim kabinu. Manta mi se, u stomaku mi se sve prevrće, bole me ruke, noge, mišići, gladna sam, a ne mogu da jedem i sakrivena iza zavjese plačem kao malo dijete. Ubrzo neko ulazi u sobu i otvara mi zavjese. Zbunjena gledam u djevojku ispred mene. Nije nešto pretjerano ljubazna i pita me odakle sam. Predstavlja se i govori da je iz Austrije i da radi na recepciji. Ponovo mi zatvara zavjese, a ja razmišljam koji me đavo natjerao da dođem ovdje?! Slomljena od posla i iscrpljena od plakanja uskoro sam zaspala.

Nastavit ce se….

Povezani postovi:

Oprastanje i odlazak na brod

Kako sam dosla do posla na brodu?

Oprastanje i odlazak na brod – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto. Ja sam skitnica, bježi mi se često. Jer ja sam skitnica, daljine me vuke, više volim vjetar, nego mirnu luku.

– Jasna Lukić –

Maj 2012. godine

Mama i tata su krenuli sa mnom prema aerodromu. Mogu samo zamisliti kakav se brainstorming dešavao u njihovim glavama. Da li je ovo ispravna odluka da je pustimo da ide, šta ako joj se nešto desi, šta ako više nikada ne vidimo dijete, šta ako se avion sruši, šta ako brod potone, šta kad joj bude teško, a mi nismo tu. Da li je ovo pametna odluka ili najveća glupost koju ćemo uraditi?

Ja sam sa druge strane najviše razmišljala kako ću presjesti iz aviona u avion, hoću li se zbuniti, izgubiti, propustiti let, zakasniti, ostati bez kofera. S obzirom da nisam prije putovala avionom sama, u tom trenutku mi je sve djelovalo kao nuklearna fizika.

Opraštanje je bilo emotivno. Navikli smo, jer nije bio prvi put da me ispraćaju negdje, ali bio je prvi put da idem negdje da radim na period od šest mjeseci. A to negdje je podrazumijevalo bijelu lađu, okeane, oluje i talase.  Mama je jedva suze zadržavala, a njenu emotivnost sam naslijedila i ja.

Popili smo kafu na aerodromu, uz neki dosadni razgovor gdje niko ne zna šta da kaže. Mama i tata su ponavljali da im se javim kad stignem, a ja sam ponavljala da ću se javiti i da se ne brinu. Ubrzo se čuo poziv da se putnici koji lete za Minhen ukrcaju i polako sam krenula sama prema pasoškoj i sigurnosnoj kontroli sa ruksakom na ramenima i trepetom u stomaku. Bilo mi je žao ostaviti roditelje tužne i zabrinute, ali sve je već bilo riješeno i došlo je vrijeme da njihova mala princeza konačno odraste. A tih dana sam upravo napunila 25 godina, kad ću, ako neću sad?!

Norveski fjordovi

Nakon 3h leta sletjela sam u grad Bilbao u Španiji. Presjedanje u Minhenu iz aviona u avion je ispalo mnogo lakše nego što sam mislila da će biti. Kao što to obično biva, sve ono što nam se čini komplikovanim obično to nije, a ono što nam djeluje sigurno i lako, ispadne komplikovano.

U Bilbau nije bilo pasoških kontrola. Upratila sam gdje su krenuli svi koji su sa mnom letjeli, pa sam krenula za njima. Našla sam se pored traka za kofere, ali tada je nastao problem. Već pola sata sam stajala, a kofera nije bilo. Svi su već pokupili svoj prtljag, samo sam ja i dalje stajala tu i čekala dok traka nije stala. Kad sam shvatila da moj kofer nije na toj traci pronašla sam nekog radnika i sva uplašena mu objasnila da mi koferi nisu tu. On me je pitao kojim sam letom došla i odakle i nasmijao se. Objasnio mi je da su mi koferi na međunarodnim letovima i pokazao mi gdje da idem. Zahvalno sam ga pogledala koreći samu sebe kako sam smotana i sa uzdahom olakšanja otišla da pokupim kofere.  Moj prvi samostalni let je završio dobro.

Dry Dock u Hamburgu | Prvi mjesec ugovora

Na aerodromu me je trebao sačekati agenat kompanije čije je zaduženje bilo da dođe po mene i da me odvede u hotel i onda naredno jutro opet dođe po mene i odvede me na brod. Nisam znala gdje će me čekati, kako izgleda, a kao vrhunac svoje gluposti – nisam ponijela mobitel, tako da nisam mogla ni zvati „broj u slučaju nužde“. Nervozna, izašla sam van i tada ugledala prezgodnog Španca koji drži natpis kompanije i prišla mu. I on je bio sretan jer me je konačno ugledao nakon što je već sat vremena proveo čekajući me dok sam ja tražila kofere. Rukovali smo se, uzeo mi je prtljag i poveo me do crnog novog auta sa zatamnjenim staklima. Bila sam prijatno iznenađena jer mi je drugarica koja se ukrcala nekoliko dana prije mene, rekla da je po nju došao neki poluraspadnuti kombi, u koji su ih potrpali kao krompire i vukli od hotela do hotela.

Engleski mu nije bio baš jača strana, pa je naš razgovor predstavljao neku varijantu englesko-španskog jezika gdje on priča na španskom, ja na engleskom, ali se nekako perfektno razumijemo. Ipak, sve one godine gledanja Esmeraldi, Marisol, Rubi i ostalih „heroina“ španskih sapunica nisu bile protraćeno vrijeme. U autu pričamo o Bilbau i njegovoj historiji, nogometu, zelenilu i spominje mi da je u hotelu već jedna djevojka koja će mi biti cimerka i da je iz Srbije. Ovo postaje sve bolje i bolje, prošlo mi je kroz glavu dok sam posmatrala ovaj predivni grad iz automobila i slušala nastavak priče o važnosti fudbala u Španiji.

Izgled kabine na brodu

Nakon dolaska u hotel i čekiranja, uzbuđena odlazim u svoju sobu u kojoj je smještena djevojka iz Beograda, koja se također trebala ukrcati sa mnom naredni dan, s tom razlikom da je ona već probila led i znala gdje ide i šta je čeka, za razliku od mene, koja ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti u kakav mravinjak idem. Pitala sam je za svoj odjel i ona je samo odmahnula glavom i rekla da je to naporan posao i da se puno radi. Malo razočarana pomislila sam da mi je bolje da dalje ništa i ne pitam i da iskoristim dan preda mnom. Pored blagog umora i nervoze, bila sam vesela i uzbuđena i htjela sam popodne iskoristiti za šetnju kroz centar Bilbaa i ispijanje sokića u jednom od mnogobrojnih kafića na otvorenom. Dan je bio lijep i topao, kasni maj, a oko nas mnoštvo ljudi i zelenila. Prošetale smo pored rijeke do muzeja Gugenhaim, koji je glavna gradska atrakcija. Iskoristile smo priliku da se slikamo i popijemo sok u jednoj od sunčanih bašta. Poslije zalaska sunca vratile smo se u hotel na večeru. Prije spavanja sam se ulogovala na facebook da se javim gdje sam, usput objavim slike i popričam sa porodicom i prijateljicama. Tu večer dugo nisam mogla zaspati zbog nervoze i straha od onoga što me čeka sutra.

Nakon relativno neprospavane noći, alarm se oglasio oko 6h ujutro. Oblačimo se, doručkujemo i agenat dolazi po nas. Lagano se vozimo i već oko pola 8 stižemo u luku i opet prolazimo kroz carinske i pasoške kontrole. Fascinirana posmatram veliku, bijelu, limenu kutiju koja se izdiže ispred mene, moj novi dom narednih 6 mjeseci. U tom trenutku mi 6 mjeseci djeluju kao vječnost. Osjećaj kada prvi put ugledate ogroman kruzer vam ne mogu u potpunosti ni opisati, jer nema riječi kojima bih to mogla dočarati. Emocije su vam pomiješane, uzbuđeni ste i strah vas je. Jedva čekate da se popnete na brod, a sa druge strane biste najradije pobjegli dok još možete. Polako se  penjemo na kapiju (gangway), a nasmiješeni Filipinci me pozdravljaju i žele dobrodošlicu. Zatim prolazimo kroz osiguranje i za pet minuta nasmiješena supervizorka dolazi po mene i vodi me u ured za posadu. Na njoj je divna uniforma svijetlozelene boje i nasmijana je od uha do uha. Ljubazna je i dražesna, ali tri mjeseca poslije sam ispod tog anđeoskog lica otkrila đavolka. U uredu mi žele dobrodošlicu, daju mi svezak papira, elektronski ključ za kabinu (koji je ujedno i moja nova lična karta) i uputstva šta trebam popuniti i govore mi da se kasnije vratim po oznaku za ime.

Nastavit ce se…

Kako sam JA došla do posla na kruzeru?!

Moja avantura rada na brodu je pocela prije tacno 8 godina. U aprilu 2012 godine sam napravila prve korake koji su me samo mjesec dana poslije odveli na moju prvu barku. U nastavku procitajte dio iz moje knjige “Ploveci morima” u kojem objasnjavam citav proces korak po korak.

Muzej Gugenheim | Bilbao Spanija | Dan prije ukrcaja

Iz knjige:

“Najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju jeste Kako se zaposliti na brodu? Krenut ću od samog procesa prijavljivanja, pa do ukrcaja i troškova koji su pratili moj proces odlaska na brod. Međutim, želim da naglasim da je svaki slučaj drugačiji i da ne poredite svoj odlazak sa mojim. A ni moje troškove sa vašim.

Prvi put sam za ovaj posao čula od mame u neobaveznom razgovoru. Uz podnevnu kafu mi je pričala da je kći njene kolegice radila na kruzeru kao prodavačica dvije godine. Sve ostale detalje sam saznala od prijatelja sa fakulteta koji je u vrijeme kada sam se ja tek raspitivala o ovom poslu iza sebe imao već dva ugovora na riječnim brodovima. On mi je izašao u susret i sve “natenane“ objasnio i dao korisne savjete. Drugi izvor informacija sam dobila na vrlo poznatom forumu http://www.inozemstvo-posao.com, koji sadrži mnogo korisnih informacija i svi koje žele da odu na brod moraju ovaj forum da shvate kao obaveznu literaturu.

Bilbao Spanija

Na forumu sam potražila podatke o agencijama koje šalju na brodove, pronašla njihove e-mail adrese i jedno jutro svima poslala slične e-mailove. Poslala sam pitanje vezano za odlazak na brod četirima agencijama i sa nestrpljenjem čekala odgovore. Na moje veliko čuđenje i iznenađenje, dan poslije mi je došao odgovor agencije iz Beograda koji su me pozvali da dođem na intervju za desetak dana i ponudili su mi poziciju sobarice sa početnom plaćom od 900 $. Iskreno, nisam bila nešto oduševljena ponuđenom cifrom iako su mi naglasili da ću dobijati i napojnice. Kao i mnogi drugi, mislila sam da se tu ipak radi o nekim većim ciframa. Ali, bila sam spremna otići na intervju. Naredni dan su me zvali iz agencije iz Zagreba i pitali da li mogu doći na intervju za tri dana i nudili mi istu poziciju, ali bolje uslove i plaću od 1300 $. Sa uzbuđenjem sam obavijestila roditelje koji me sve do tog trenutka nisu ozbiljno ni shvatali, ali su se složili da bih trebala otići na intervju. Tu večer smo nazvali rođaka u Zagrebu i pitali ga da li može da me primi na dva dana kod sebe, na što je on vrlo rado pristao. Ubrzo sam kupila autobusku kartu, spakovala osnovne stvari, ponijela odjeću za intervju i potrebne dokumente. Rođak me je sačekao, provela sam večer sa njim i njegovom porodicom i isplanirali smo sutrašnji dan.

Dry Dock u Hamburgu, Njemacka

Ujutro smo otišli zajedno do centra Zagreba. Iako je agencija bila u centru grada, imali smo problema sa njenim pronalaskom jer nije bilo nikakvih oznaka. Ubrzo sam vidjela dvije djevojke koje su se obukle slično kao i ja i onda sam shvatila da sam na pravom mjestu. Rođak je otišao, a ja sam ostala da sačekam intervju.

Još nekoliko djevojaka je ubrzo stiglo pa smo razgovarale o radu na brodu, sumnjama koje imamo, informacijama koje smo čule i malo sam se opustila. Kroz razgovor sam shvatila da sve idemo na brod iz istih razloga, nemamo posla, para ili želimo da putujemo i vidimo svijet. Uskoro su otvorili agenciju, a nas su uveli u jednu prostoriju i održali prezentaciju o kompaniji za koju imamo intervju. Kao i uvijek kada se treba predstavljati, prikažu se samo najljepše stvari, a sve što ne valja se gura pod tepih. Mi smo gledale prezentaciju, divile se ljepoti broda i posao nije izgledao previše komplikovan, a ni naporan. Nakon završene prezentacije bilo je vrijeme za intervju sa predstavnikom kompanije. Što zbog treme i drugih razloga na intervju sam ušla posljednja. Mlad i veoma zgodan gospodin iz kompanije je sjedio preko puta mene. Pozdravila sam ga, rukovala se sa njim i sjela. Intervju je bio na engleskom jeziku, a pitanja su bila standardna i već sam imala donekle spremljene odgovore na njih. Neka od postavljenih pitanja su bila:

  1. Zašto želite raditi na brodu? / Why do you want to work on board cruise ship? – Zato što mi trebaju pare i volim da putujem prvo mi je prošlo kroz glavu. Ali, naravno, nisam mogla biti tako brutalno iskrena, pa sam odgovor uljepšala.
  2. Da li imate iskustva u poslu sobarice? / Do you have experience in cabin stewardess job? – Pa jedino što sam do sada čistila je bio stan u kojem živim. Ali, zaboga koliko teško može biti čistiti opet mi je prošlo kroz glavu.
  3. Koji je tačno bio vaš opis posla? / Can you describe your main duties on your previous job? – Naravno. Dobro je da sam jutros pročitala onaj priručnik koji su nam poslali da bar znam o čemu pričam.
  4. Da li planirate graditi karijeru na brodu? / Are you planning to build a career on board cruise ship? – Karijeru sobarice na brodu?! O čemu ti pričaš?  Ti to zoveš karijerom?!
  5. Da li mislite da ćete moći izdržati stres i duge radne sate? / Do you think you will be able to cope with all the stress and long working hours? – Naravno, sa tim sam se već susretala. Stres je izmišljotina modernog doba u sebi sam pomislila.
  6. Gdje se vidite za pet godina? / Where do you see yourself in 5 yours from now? – Nisam pretjerivala sa odgovorom i iskreno sam rekla da mi je 5 godina predug period da bih znala gdje ću biti, ali da se u naredne 2 godine vidim na brodu.

Nakon dvadesetak minuta kancelariju sam napustila nervozna i sretna jer je konačno i taj intervju prošao. Djevojka s kojom sam se taj dan upoznala me je sačekala ispred i otišle smo na kafu. Pričale smo o intervjuu, razmijenile brojeve i facebook kontakt. Za sat vremena sam se našla sa rođakom i ostatak dana provela sa njim i njegovom porodicom i tako spojila ugodno sa korisnim. Dan poslije sam se uputila kući.

Prva luka u kojoj sam izasla | Hanfleur, Francuska

Dobro se sjećam tog dana. Bio je kraj aprila i sjedila sam u autobusu za Sarajevo. Bila sam prehlađena, a glava me boljela od temperature, nervoze, umora i neispavanosti. Na granici je bila velika gužva i čekali smo već sat vremena kada mi je mobitel zazvonio. Nepoznat broj, sa pozivnim iz Zagreba, a meni je u tom trenutku srce sišlo u petu. Sa strahom sam se javila i čula glas sa druge strane žice:

Dobar dan Dijana. Želimo da vas obavijestimo da ste dobili posao. Sve datelja ćemo Vam poslati na e-mail da možete izvaditi ljekarski nalaz i američku tranzitnu C1/D vizu.“

Sva uzbuđena i sretna sam se zahvalila i prekinula vezu. Pogledala sam kroz prozor u nebo preko kojeg je letio avion i pomislila da ću uskoro i ja biti u njemu i letjeti ko zna gdje. Nazvala sam roditelje, poslala poruke prijateljima i sa osmijehom i entuzijazmom izdržala vožnju nazad kući. U tim trenucima nije bilo sretnije osobe od mene i sa uzbuđenjem i strahom sam maštala o velikoj nepoznatoj avanturi koja je ispred mene.”

Povezani clanci:

Life Far Away from Land

Personal Blog

Advertisements