“Poštujem mjesto u tebi
gde čitav svemir prebiva,
Poštujem mjesto u tebi
u kojem je Ljubav, Istina i Mir
Kada si u tom mjestu u tebi
i ja u tom mjestu u sebi
mi smo Jedno. Namaste!”
Vec duže vremena sam razmišljala o Nepalu. Tri su razloga zašto mi je Nepal privukao pažnju: relativno kratak let avionom in Dubaija, Himalaja i divni Nepalci koje sam upoznala tokom ove četiri godine u Dubaiju. Prvobitna ideja je bila da posjetim joga centar u čijem programu je u ponudi i planinarenje i na taj način vidim predivna Himalaja i odmorim od užurbanog života koji živim posljednjih godina.
U novembru sam počela ozbiljnije planirati putovanje sredinom marta ove godine. Međutim, kada sam pozvana da budem gošća na vjenčanju kolege sa posla odluka je lako promijenjena na januar. Joga centar mogu uvijek posjetiti, ali svadba na Nepalu je jedinstvena prilika da upoznam važan dio kulture ove divne nacije. U prilog tome govori činjenica da je moj kolega radio vrijedno godinama da bi zaradio dovoljno novca da bude dostojan svoje mlade i njenih roditelja. Iako su se upoznali davno na fakultetu, obzirom da je njena porodica bila bogatija od njegove, njeni roditelji se nisu slagali sa brakom. Konačno, nakon 7 godina vrijednog rada i skupljanja para, dobili su blagoslov. Mnogi brakovi su i danas ugovoreni između roditelja i mladi ljudi uglavnom ne žive zajedno prije braka.
U decembru sam primila pozivnicu na vjenčanje, crvenu ispisanu rukom. Običaj je da najstariji član u porodici poziva goste, pa je moja pozivnica stigla od strane njegovog ujaka koji je na svadbu doputovao iz daleke Amerike. Planirano je da svadba traje dva dana, prvi dan recepcija, drugi dan zabava.
24. januara nas šestero je sretno sletjelo na Tribhuvan Internacionalni aerodrom u glavnom gradu Katmandu. Letjeli smo sa Fly Dubaijem, a ja sam preko F. uzela confirmed staff ticket koja je koštala oko 250 eura. Za bosanski pasoš viza je bila po dolasku i proces je išao sljedećim redoslijedom: prije pasoške kontrole morate popuniti “arrival card”, nakon toga idete na kioske gdje morate popuniti online formular. Nakon što popunite online formular kiosk će vam izbaciti papir i onda idete na šalter da platite vizu. Turistička viza za 15 dana košta 25$ i topla preporuka je da imate keš i da imate sitno. Nakon uplate smo produžili na šalter imigracione službe. Ubrzo smo shvatili da smo došli na najsporiji šalter i skoro sat vremena smo proveli čekajući da dođemo na red da bi nas ciko dočekao sa masom pitanja: 1. Koje ste godište? 2. Gdje ste krenuli? 3. Kako se zovete?, itd. Konačno sat vremena poslije smo bili izvan aerodroma tražeći registrovani taksi štand. Cijenu smo odredili prije polaska i odmah uplatili 800 rupija (1 KM = 63 rupija) i vozač nas je odvezao do smještaja. Dogovorili smo se da odsjednemo u Peacock Guesthouse u Patanu jer je cijena bila pristupačna, sobe su na slikama izgledale lijepo i tradicionalno, a lokacija je bila dobra. Za rezervacije smo koristili booking.com koji je meni lično najdraži sajt za traženje smještaja.
Prvi utisak o Kathmandu-u nije bio impresivan, posvuda je bila prljavština, blato, saobraćaj, napola napravljene (ili porušene) zgrade, mreže električnih kablova i smeće. Još uvijek se mogu vidjeti tragovi zemljotresa iz 2015. godine kada je više od 9,000 ljudi poginulo, a više od 600,000 domova uništeno.
Nakon 45 minuta vožnje konačno smo stigli do Peacocka. Peacock ima 7 soba u ponudi, a od tih 7 soba samo jedna ima normalnu visinu stropa i nalazi se na zadnjem spratu pored izlaza na krov. Iako su stropovi bili niski, sobe su predstavljale predivan spoj novog i starog sa katancima na vratima i modernim mašinama za kafu, sa ćilimima od pruća i električnim dekama u krevetu, sa bojlerima na gas i podovima od cigle. Ovi ljudi posjeduju tako malo, ali i sa to malo su čuda napravili.
Nakon čekiranja i oduševljena preslatkim sobicama odlučili smo da odemo na večeru u obližnji restoran po preporuci domaćina. Zamislite tek naše oduševljenje kada su nam poslužili pivo Mt. Everest od 650 ml – definitivno opravdava ime. Ja sam se odlučila da probam tradicionalno jelo Dal Bhat (“dal” znači leće, a “bhat” riža), ali iskreno nije mi se baš svidjelo i ne bih ga opet jela. Nakon večere prošetali smo malo po Patan Durbar trgu koji je izgrađen u prelijepom Nawari stilu arhitekture koji je mješavina crvene cigle i jedinstvenih rezbarija drveta. Oko trga se nalazi mnoštvo uličica sa preslatkim kafeima, barovima iz kojih dopire tiha rock muzika, hramovima, mjestima za molitvu i psima lutalicama.
Nakon relativno neprospavane noći (neko se derao u sobi preko puta mog prozora, neko se penjao po krovu, neko se usred noci selio i šta sve ne) alarm me probudio u 7 ujutro. U 9h vozač je došao po nas i odveo nas u mladoženjinu kuću. Tu smo dočekani od strane njegove porodice kao da smo njihovi najblizi. Svi su se potrudili da nas pozdrave, popričaju sa nama, da nas ugoste, najedu i napiju. Tamburaši su svirali, gosti su plesali i na momente je sve ličilo na naše svadbe sa Romima. Skoro sve žene su nosile crvene sarije ili imale neki crveni detalj i crvena boja je trebala da donese sreću mladencima. Ukoliko niste sigurni šta obući na Nepalsku svadbu, sa crvenom bojom nikad nećete pogriješiti.
Nastavit će se…..