Tag Archives: bloger

Dubai – Preko trnja do zvijezda

“Pilgrims from all over the world were making their way to the place deemed the pearl of the Middle East. The city was reminiscent of a modern-day Persepolis. Its buildings, like towering pillars, tested the sky’s limit. The evenly paved roads belched with the smell of new tarmac, as if a million masons woke up every morning and by hand lay asphalt one grain at a time. People of all colors, ethnicities, creed and social statuses came bearing money, knowledge or experience in order to build their legacies in the new kingdom, sprouting out of the desert.
Dubai had arrived.”

― Soroosh Shahrivar, The Rise of Shams

Proslo je izmedju 4 i 5 godina otkad sam prvi put stigla u Dubai. Oni koji me poznaju sjetit ce se da sam prvi put otisla preko prijatelja sa broda na poziciju hostese u restoranu “Karma Kafe”. Ta prva godina je ostala upamcena kao najgora godina koju sam provela u ovom gradu i nakon 11 mjeseci avantura se zavrsila mojim povratkom u Bosnu. Razocarana, iscrpljena, neispavana, bez dirhama u djepu vratila sam se kuci i tu ostala narednih 6 mjeseci da napunim baterije i odlucim sta i kuda dalje. U opciji mi je bio povratak na brod, Dubai ili da odem raditi kao stjuardesa za Saudia Airlines. Iz prethodne brodske kompanije su odbili moj zahtjev za povratak jer sam sama dala otkaz, iako sam dobila posao stjuardese ipak mi se nije islo zivjeti u Saudijsku Arabiju pa sam na kraju odbila i to, tako da sam odlucila da odem nazad u Dubai.

U oktobru 2016 godine nakon tri dana u Beogradu sa kolegicom sa broda, po drugi put slijecem sa malim koferom i vizom na tri mjeseca na Abu Dhabi aerodrom. Ovaj put nisam imala nikakvu ponudu i nisam imala ideju kako ce to sve izgledati i kako ce se stvari dalje odvijati. Prijateljice koje sam upoznala 2011 godine na putovanju “Evropske zeljeznice mira” su zivjele u Dubaiju tada i ponudile su mi privremeni smjestaj dok ne stanem na noge. Ja sam ponijela nesto para za osnovne troskove zivota i preko LinkedIn-a, Bayta i drugih portala za trazenje posla aktivno aplicirala. Prvi mjesec se nisam previse brinula, uzivala sam turisticki, iskoristila vrijeme da se vidim sa starim kolegicama sa kojima sam prije radila i cekala pozive na intervjue. Nakon drugog mjeseca i 3 neuspjesna intervjua bukvalno mi je bilo receno da napustim smjestaj u kojem sam bila kod drugarice. Naime, ona je dijelila smjestaj sa jednim parom koji se pobunio i trazio da ili platim ili odem. Na kraju smo se obje iselile i ona i ja. Iako nisam znala gdje cu dalje, stvari su se nekako same od sebe rijesile. Otisla sam kod F. u Abu Dhabi na dvije sedmice i tamo sam se krijuci svercovala u njegov smjestaj jer nisu dozvoljavali zenske osobe u muskim stanovima nakon 1h ujutro i obrnuto. Tokom boravka kod njega dobila sam poziv da dodjem na intervju za poziciju hostese u Dubaiju i odlucila sam da odem jer sam imala jos samo tri sedmice na raspolaganju prije isteka vize. Iako nisam htjela da opet zavrsim u restoranu, vrijeme mi je isticalo i odlucila sam da odem na intervju. Nakon tri dana su mi javili da sam dobila posao i pocela sam raditi par dana poslije, tacnije 16-og decembra 2016 godine. Restoran je tek bio u procesu otvaranja i moj radni dan se sastojao iz ucenja sastojaka jela, pravljenja koktela, odnosa sa gostima, grupnih radionica i predavanja. Sa mnom su radili dvojica momaka iz Srbije, pa su stvari malo bile lakse. Obzirom da mi je turisticka viza isticala i da sam jos uvijek cekala radnu vizu, kompanija me je poslala nazad u Bosnu u januaru gdje sam ponovo provela 5 sedmica. U februaru sam se vratila nazad u Dubai, ali restoran se jos nije otvorio pa sam dane provodila ne samo u ucenju, vec i ciscenju restorana, namjestanju, poliranju casa itd. Nekom srecom i spletom okolnosti prijateljica iz Makedonije koja je zivjela sa momkom i mackom Lolom u malom studiju mi je ponudila smjestaj kod njih dok ne skontam kako cu dalje. Na njihovom balkonu sam ujutro pila kafu, gledala u maglu i strebala materijale, a popodne sam radila do kasno uvecer. Kada bih stigla nazad u smjestaj bila bih toliko umorna i neispavana da sam imala ozbiljne migrene danima. Ipak bila sam sretna da sam uspjela naci bilo kakav posao. Ako nista smjene su bile dosta bolje nego u prethodnom restoranu i u martu sam se uselila sa drugaricom u nas stancic. Zivjela sam na dobroj lokaciji, posao mi je bio blizu, radila sam u stvarno prelijepom restoranu na tri sprata, redovno sam se vidjala i provodila vrijeme sa F. i stvari su isle na bolje.

Souk Madinat – jedno od najpopularnijih turistickih mjesta u Dubaiju

U junu su mi se zvijezde konacno poravnale i dobijam poziv za intervju preko LinkedIn-a za poziciju recepcionerke u jednoj auto-moto firmi. Otisla sam na intervju ujutro prije posla i na kraju razgovora direktorica HR-a mi je rekla “vidjet cemo se mi jos” i njen odgovor mi je ulio nadu da cu i ja konacno poceti raditi normalne radne sate i da cu poceti graditi korporativnu karijeru. Intervju se desio taman prije mog odlaska u Bosnu na odmor i isti dan kada sam sletjela sam dobila email sa ponudom. Obzirom da sam ugovorom bila vezana za restoran i da mi je probni rad bio pri kraju, poslala sam otkazno pismo putem e-maila jer ako dam otkaz tokom probnog onda moram odraditi samo 6 otkaznih dana. U suprotnom ako dam otkaz nakon probnog onda moram odraditi mjesec dana otkazni period. Isti dan sam potpisala novi ugovor i dala otkaz u restoranu i to mi je bio najsladji godisnji dotad.

Dubai Marina

Da premotam na brzinu unaprijed, moj zivot se promijenio za 360 stepeni kada sam pocela raditi u kompaniji. Posao je bio tezak i zahtjevan, usavrsila sam multitasking, bavila se pomalo administracijom, finansijama, racunima, klijentima, podrskom menadzerima i operacijama. Upoznala sam mnogo novih kolega, poboljsala dotad napola mrtav socijalni zivot, ponovo polozila vozacki ispit i aktivno isla na casove ashtanga joge. Kompanija mi je dala redovnu platu, dobro zdravstveno osiguranje, dvije karte godisnje do Bosne, bonus i realativno brzu promociju. U februaru 2018 godine sam se udala na Sejselima za dugogodisnjeg momka iz Chilea kojeg sam upoznala na brodu. U martu smo se uselili u stancic u predivnom naselju izmedju Abu Dhabija i Dubaija, u aprilu sam polozila vozacki, u maju kupila prvo auto, u junu dobila promociju, a u julu sam dobila nove mladje kolege i kolegice u firmi pa smo se poceli svi druziti poslije posla cesce. U oktobru se firma preselila na drugu lokaciju i posao mi je bio jos blizi, a moj zahtjev da promijenim kartu umjesto do Bosne do Chilea je bio odobren. Iako sam kraj godine docekala preopterecena obavezama i poslom, ostajala prekovremeno i radila ko magare, ipak je godina bila uspjesna i produktivna. Mozda i najproduktivnija do sada u Dubaiju.

Jedan od mnogih prelijepih spa centara u hotelu

Iako svako od nas ima dana kada mislimo da nam nista ne ide i kada smo u crnjaku, ipak sam vecinu vremena sretna i zahvalna na svemu. Naravno, uvijek pozelimo svi vecu platu, bolju poziciju i vise slobodnog vremena, ali sto kaze nas narod na nekom mostu dobijes, dok na cupriji izgubis. Da, i dalje mi povremeno fale porodica, prijatelji i bh. priroda i hrana, ali, kad sve saberem i oduzmem drago mi je da sam odlucila da se vratim u Dubai. Prve dvije godine su mi falila i putovanja, ali i to se promijenilo nabolje pa sam dosad iz Dubaija pored Bosne posjetila i Sejsele, Hong Kong, Nepal, Chile i Beijing. A u planu su i mnoge druge destinacije u narednim godinama.

Pogled sa 34-og sprata na Dubai Marinu

Dubai nudi prije svega mnostvo prilika za posao, gradjene karijere, usavrsavanje i napredak. Grad je cist, organizovan, uredan i konstantno se gradi i razvija. Sve je automatski uvezano u njihovom sistemu, vozacka mi je bila istampana za 15 minuta, u banku nikad ne moram otici jer sve placam preko mobilne aplikacije, od kreditne kartice do racuna za vodu, telefon, cestarinu, metro karticu itd. Ako moram otici kod doktora, zavisno od problema zbog kojeg sam dosla, odmah me salju na razlicite testove, RTG, vadjenje krvi, konsultacije; ne moram cekati osim ako nije neki skup pregled pa traze odobrenje osiguranja, ali uglavnom to ide brzo za 2-3 dana. Imaju stroge zakone i ljudi okolo ne setaju noseci oruzje niti prave probleme. U javnom prevozu ne moram gledati hoce li me neko pokrasti, a postoji i posebna sekcija samo za zene ako ne zelite stajati pored muskaraca. Saobracajne kamere su na svakom cosku, pa iako mi nije bas pravo platiti 600 dirhama za prebrzu voznju znam da cu ih ipak morati platiti jer inace necu moci registrovati auto pa ako krenem voziti neregistrovano auto uhvatit ce me druga kamera koja snima istekle registracije pa cu dobiti jos vecu kaznu. Sve mozete naruciti online, od hrane, odjece, namjestaja pa do hemijskog ciscenja. U gradu se stalno nesto desava, a takodjer ima i dosta besplatnih stvari u ponudi. Nocni zivot je odlican, ima predobrih pubova i klubova, plaze se prostiru kilometrima i svako moze ponesto pronaci za sebe, umjetnici, partijaneri, sportisti, streberi, kulturno orijentisani, itd. Grad je odlicno povezan sa ostatkom svijeta, a preko muza imam pravo i na karte sa popustom; ceste su odlicne za voznju, a sistem javnog prevoza je organizovan i efikasan. I iako nam je 6 mjeseci vrijeme uglavnom pretoplo, ipak je ostatak godine vrijeme odlicno.

Mozda najljepsi dio ovog grada jesu njegovi ljudi, jer sam imala tu srecu da ovdje upoznam divne osobe koje su danas dio mog zivota. Najvise se druzim sa djevojkama iz Srbije i Bosne, a onda iz Rusije, Ukrajine, Zimbabvea, Juznoafricke republike, Slovenije, Engleske, Lebana, Nepala, Indije, itd. Svi moji prijatelji su u vezama i brakovima sa partnerima drugih nacionalnosti, svi se medjusobno druze i postuju, uce jedni o drugima i drugim kulturama, aktivno putuju, usavrsavaju se i grade uspjesne karijere. I obavezno uvijek ponude pomoc, prijateljski savjet i podrsku.

Naravno, nije sve bas savrseno i ovaj grad takodjer ima mnogo mana, ali pozitivne stvari nadmasuju negativne. Trenutno se sve opet gradi za Expo 2020 pa sam sigurna da ce grad tada jos vise zablistati nego inace iako se trenutno patimo sa saobracajem jer zbog gradnje stalno mijenjaju ceste i pravce. 🙂

U narednom blog postu vise cu pisati o nekim negativnijim stranama ovog velegrada.

Advertisements

Provincija Valparaiso (Renaca & Concon) – Upoznajte Chile

Nakon Santijaga put nas je dalje odveo na obalu Tihog okeana u poznatu provinciju Valparaiso koja se sastoji iz pet opcina: Vina del Mar, Valparaiso, Concon, Quilpue i Villa Alemana. Prva tri dana smo odsjeli u ljetovalistu Renaca. Cim smo stigli u smjestaj, vrijeme se pokvarilo, puhao je jak i hladan vjetar, padala je kisa, a zakasnjeli jet-lag je odradio svoje tako da smo se ukomirali vec oko 5h popodne i spavali narednih 14 sati. Probudili smo se ujutro uz zvuk talasa koji su se odbijali od stijene. Vrijeme nije bilo nimalo bolje, ali bar smo se dobro odmorili i bili smo spremni za susret sa svekrvom, nova lutanja i istrazivanja.

Dan smo zapoceli setnjom pored Tihog okeana u potrazi za restoranom gdje sluze dorucak i kafu. Iako je bilo hladno, usput smo sreli trkace, ponekog turistu, a more je bilo puno surfera koji su uzivali u ogromnim talasima. Na stijeni u neposrednoj blizini naseg stana su se odmarali morski lavovi, a iznad njih su letjeli galebovi. Miris kise i soli se sirio vazduhom dok su se talasi razbijali od obalu.

Ukoliko pazljivo pogledate vidjet cete morske lavove koji se odmaraju na stijanama dok iznad njih oblijecu galebovi

Nakon kratke setnje i dorucka vratili smo se u stan da se spremimo za odlazak u Valparaiso. Do Valparaisa smo stigli njihovim mini busem u kojem nas je naravno zabavljao lokalni umjetnik. 🙂 Dogovorili smo se da se nadjemo u poznatom kaficu Melbourne sa F. mamom i da krenemo svi zajedno u istrazivanje Valparaisa. Medjutim, obzirom da kisa nije prestajala, a jedina ja sam bila obucena i obuvena za kisu (gumene cizme, kisobran, vuneni dzemper, vjetrovka, sal i kapa) ipak smo odlucili da odgodimo istrazivanje Valparaisa za drugi dan, a da nju otpratimo u Quilpue. Dan smo zavrsili pijuckajuci caj, sjedeci pored grijalice, razgovarajuci o svemu, mazeci macku Princess i slusajuci Frank Sinatru. Nimalo pritiska ni brige da li cu se svidjeti svekrvi, potpuno opusteno i laganice kao i Chile. 🙂

Naredni dan sunce je konacno odlucilo da nas pocasti i dan je bio stvoren za setnju. Ja se nisam mogla nagledati snage i ljepote okeana i razmisljala sam koliko je lako postati romantican u njegovoj blizini. Valovi su opet bili ogromni i uz obalu su se mogle vidjeti oznake za cunami koje bas i nisu bile toliko romanticne. 🙂

Kao sto vecina vas zna Chile je izuzetno trusno podrucje koje lezi na Pacifickom vatrenom prstenu i u njemu se nalazi oko 500 aktivnih vulkana. Zemljotresi su vrlo cesti i najjaci zemljotres ikad zabiljezen (9.6 na rihterovoj skali) se desio bas u Chile-u 1960 godine, poznat pod nazivom Valdivia ili Veliki Chileanski zemljotres. Zemljotres je trajao 10 minuta i ubrzo su se na obalu obrusili valovi visoki izmedju 10 i 25 metara. Snaga tog zemljotresa je bila toliko razorna da su naredni dan cunamiji stigli i na Havaje, Filipine, Japan, Novi Zeland i Australiju. Zemljotres je izazvao nove zemljotrese ili aftershock-ove, klizista, poplave, pa cak i vulkansku eksploziju, a tacan broj ljudskih zrtava nije nikad potvrdjen.

Concon je moderno ljetovaliste koje se i dalje gradi i ne nudi nista posebno za vidjeti. Na vrhu se nalaze pustinjske dine, ali zivim u pustinji pa me to bas i ne interesuje. Najinteresantnije mi je bilo vidjeti El Vertigo kucu isklesanu u stijenama sa otvorenim bazenom. Kuca nije otvorena za posjete pa smo je posmatrali kroz resetke i pitali se da li neko i dalje zivi u njoj ili ne?!

Uvecer smo otisli na veceru kod njegovih prijatelja. Chileanci su dosta opusteni, oblace se vrlo jednostavno, puno piju, puno flertuju, a za veceru su nas posluzili ribom i vinom. Mnoge kuce se nalaze u ogradjenim podrucjima sa vanjskim kamerama jer ima dosta kradja. Zbog blage klime vecina kuca nema grijanje, a oni se u kucama ne izuvaju tako da sam i u kuci sjedila u jakni i cizmama. 🙂 Njegovi prijatelji slabo govore engleski, pa sam ja neuspjesno nabadala spanski. Iako smo klimali glavnom jedni drugima, mislim da smo bar 50% stvari pogresno razumjeli. 🙂

U nastavku idemo u Valparaiso…..

Prethodni post

Santiago de Chile – Upoznajte Chile

LAGANO UMIRANJE

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
onda kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći
svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta.

– Pablo Neruda –

Ne sjecam se tacno kada i kako sam razvila interesovanje za ovu daleku zemlju. Sjecam se da sam odgledala film cija se radnja desavala u Chile-u i da sam poslije tog filma procitala knjigu od Isabel Allende i mastala kako cu jednog dana i ja putovati u ovu zemlju. Ali, nikada mi ne bi palo napamet da cu nekoliko godina poslije biti udata za Chileanca i zvati ovu zemlju svojim trecim domom.

Ove godine sam prvi put putovala sa F. u Chile (a ujedno i Juznu Ameriku) da upoznam njegovu zemlju, porodicu i prijatelje. Chile je zemlja vulkana, zemljotresa i cunamija, ali i zemlja palte (avokada), opustenih ljudi, boema, umjetnika i ulicnih grafita. Zemlja predivne prirode koja je sa istoka okruzena Andima, a sa zapada Pacifickim okeanom. Za mene savrsena jer ja volim prirodne ljepote i jedva cekam da dogodine putujem na Jug i u Patagoniju.

Santiago de Chile, pogled sa brda Cerro Santa Lucia

Krajem maja smo rezervisali direktan let sa Emirates aviokompanijom iz Dubaija za Santijago uz kratko stajanje u Sao Paolu (Brazil). Let je trajao 21h i vratili smo se 9 vremenskih zona unazad pa smo kalendarski stigli isti dan kad smo poletjeli. Preko booking.com smo rezervisali sobu za dvije noci u hostelu Casa Baquedano u centru Santiaga. Ukoliko ste ponosna vlasnica bosanskog pasosa viza vam nije potrebna i mozete ostati u zemlji do 90 dana. Potrebno je samo prijaviti cariniku gdje cete boraviti i on ce vam dati mali papiric koji cete sacuvati dok ne napustite zemlju.

Santiago je glavni grad smjesten u centralnom dijelu zemlje. Grad ima mediteransku klimu sa dugim i suhim ljetima i mokrim i hladnijim zimama. Obzirom da je Chile smjesteno u juznoj hemisferi proljece je tamo od septembra do novembra, a jesen od marta do maja tako da smo mi stigli pravo pred pocetak zime kada je vec zahladilo.

Ukoliko kao ja imate neko osnovno znanje spanskog jezika i radosno mislite da cete konacno moci vjezbati konverzaciju dopustite mi da vam odmah kazem da je Chile najgora moguca zemlja za ucenje spanskog. Ovdje se ne govori spanski, vec chileanski koji podrazumijeva prebrz govor, chilenizme, drugacije izgovaranje slova “S”, “D” itd., tako da je velika vjerovatnoca da ce bilo kakav pokusaj konverzacije zavrsiti i prije nego je poceo.

Unutrasnjost Universidad Catolica de Chile

U Santiago smo stigli kasno uvecer pa smo otisli pravo u hotel da se odmorimo i naspavamo. Vec u 8h ujutro smo bili na nogama i krenuli u turisticko istrazivanje grada. Jutro je pocelo setnjom kroz glavnu aveniju La Alameda (rijec je arapskog porijekla koja oznacava aveniju sa drvecem) na kojoj su smjestene skoro sve bitnije gradjevine: Nacionalna biblioteka, univerziteti, Centralna metro stanica, Gabriela Mistral kulturni centar, muzeji, Predsjednikova palaca La Moneda, brdo Santa Lucia, itd. Vec nakon sat vremena hodanja odusevila sam se parkovima, drvecem, zgradama prekrivenim biljkama, fontanama, statuama, skrivenim crkvama, opustenim ljudima, ulicnim grafitima i ukupnom atmosferom. Iskreno mene je ovaj dio Santiaga podsjetio pravo na Beograd, a zbog okolnih planina mi je pomalo licio i na Sarajevo. Sve u svemu dovoljno da se osjecam kao kod kuce.

Cerro Santa Lucia – ulaz sa La Alamede

Sa uzurbane La Alamede smo skrenuli prema brdu Cerro Santa Lucia na cijem vrhu je Pedro de Valdivia, spanski konvikstador iz knjige Ines moje duse od Isabel Allende, objavio osnivanje Santiaga 1541. godine. Na ulazu sa avenije u park nalazi se mala fontanica sa stepenicama koje vode na sljedeci nivo parka. Na svakom nivou imate malo setaliste, park ili klupicu gdje se mozete odmoriti. Prije samog vrha nalaze se vrlo uske i strme stepenice koje vode u malu tvrdjavu sa koje se pruza pogled od 360 stepeni na grad. Ulaz je besplatan, ali ce vas cuvar zamoliti da se upisete u knjigu posjeta.

Cerro Santa Lucia – Santiago

Nakon kratkog predaha u ovoj oazi mira izasli smo sa druge strane brda u boemski kvart Lastarria. Lastarria je kvart sa evropskom arhitekturom, kaldrmom, zanatskim kaficima, prepun umjetnika, turista, restorana, barova i ulicnih grafita.

Ulicni grafiti, Barrio Lastarria

Tu smo popili kaficu i nastavili dalje prema kvartu Bella Vista. Bella Vista je jos jedan boemski kvart prepun raznobojnih grafita, ulicne umjetnosti, studenata, kafica, umjetnika i burnog nocnog zivota. Ja sam zeljela da obidjem kucu Pabla Nerude “La Chasconu” (u slobodnom prevodu “zena kovrcave kose”) nazvanu po njegovoj zeni Matildi. Medjutim, ponedjeljkom posjete nisu dozvoljene pa mi je ostalo jedino da uslikam par slikica i isplaniram posjetu njegovoj drugoj kuci “La Sebastiani” u Valparaisu.

La Chascona – jedna od tri kuce Pabla Nerude – dobitnika Nobelove nagrade za knjizevnost

Nakon posjete lijepoj La Chasconi nastavili smo dalje prema brdu San Cristobal (Parque Metropolitano) koje se smatra jednim od najznacajnijih urbanih parkova Santiaga.

5 minuta od La Chascone nalazi se funicular (uspinjaca) koja nas je odvela do vrha brda sa kojeg se pruza divan pogled na Santiago i Ande. Do vrha mozete stici i pjesice, zicarom, biciklom ili autobusom. Ovo brdo je ustvari najvisi dio najveceg urbanog parka u Santiagu i na samom vrhu je smjestena bijela statua Djevice Marije. U podnozju statue nalazi se mala kapelica u kojoj je Papa John II drzao misu 1984. godine. Odmah pored kapelice se nalazi i zid zelja i zahvalnica. Ukoliko vam se neka zelja ispuni onda ostavite neki privatni predmet ili poruku sa zahvalnicom Djevici Mariji. Iako nisam religiozna osoba energija kojom je ovo mjesto zracilo mi je prijala i sve mi je djelovalo bas onako zen i opusteno.

Nakon San Cristobala i predjenih skoro 20,000 koraka spustili smo se uspinjacom nazad i vratili u Patio Bella Vista na rucak. Tu sam probala i svoj prvi Pisco – bijeli brendi koji se proizvodi u Chile-u i Peru-u. Nakon rucka vratili smo se u hotel gdje smo odspavali prije vecere sa svekrom.

Moji prvi utisci o Santiagu su bili pozitivni iako naravno kao i svaki drugi glavni grad ima svoje mane: beskucnike, pse lutalice, sitne kriminalce, djeparose i razbacano smece. Ali, mislim da uz malo opreza i zdravog razuma, neku udobnu obucu i lijepo vrijeme vrlo lako bih se mogla navici na njega.

Ono sto mi se takodjer dopada u Chileu, a sto sam dosad primijetila jeste da vam uz kafu uvijek donesu gratis casu mineralne vode, a u pepeljare stavljaju kafu da neutralise miris cigara. U javnom prevozu ce se uvijek pojaviti neki umjetnik, muzicar, pjevac, glumac da vas zabavi i na taj nacin pokusa zaraditi pokoji pesos. Kod nas u Bosni prose, a ovdje pjevaju. Dubai je vec posebna prica, jer tu niti smijes prositi, niti smijes pjevati. 🙂

Avokado je pravo jeftin, prodaje se svuda i jede se uz sve. I najbitnije za jednu bosanku jeste da obozavaju hljeb. Ljudi su dosta opusteni i skloni flertu, a njihove zene su mnogo prirodnije od nasih. Stavljaju minimalno sminke, jednostavno su obucene i rijetko koja ima ofarbanu kosu ili plasticne nokte. Svi su prijateljski raspolozeni i nema veze sto vas vide prvi put u zivotu obavezno ce vas poljubiti jednom u obraz i zagrliti.

Bienvenidos a Chile….

Nastavak slijedi….

Patio Bella Vista

U nastavku idemo u Renacu, Vina del Mar i Valparaiso….

Sutjeska National Park – Bosnia and Hercegovina

Some call me Nature, others call me Mother Nature, I’ve been here for over four and a half billion years. Twenty-two thousand five hundred times longer than you. I don’t really need people, but people need me. Yes, your future depends on me. When I thrive, you thrive. When I falter, you falter or worse (?) But, I’ve been here for eons, I have fed species greater than you, and I have starved species grater than you. My ocean, my soil, my flowing streams, my forests, They all can take you or leave you. How you choose to live each day, whether you regard or disregard me, doesn’t really matter to me. One way or other your actions will determine your fate not mine. I am Nature, I will go on, I am prepared to evolve, Are you?

Julia Robertson as the Voice of the Nature

My homeland Bosnia and Herzegovina has amazingly beautiful wild nature, however it also has citizens who don’t appreciate it and dream about visiting some other far away destinations. Before, I was one of those people as well. Today, each year I am looking forward to those few days I will spend with my family exploring the beautiful mountains, forests and lakes that my little country has to offer.

Volujak mountain

Two years ago I have found my new favorite spot – Sutjeska National Park. This park was established in 1962 and is a perfect place for people who love wilderness and untamed natural beauty. The park is located between beautiful mountains Zelengora, Maglic (the highest peak in BiH), Volujak, Leli and Vucevo which form together Dinaric Alps.

Here you will also find river Tara and Piva, lakes Trnovacko, Orlovacko, and many other mountain lakes with endless views of lush green forests. The park is getting more and more popular each year especially in summer when it is hosting a music and entertainment festival famous by the name OK fest.

Sutjeska Monument

In June 2017 I did rafting with my family on the Tara river in camp Highlander. River Tara is called a European jewel because of its turquoise-blue color, the deepest canyon in the Europe, and adrenaline rafting that it offers. Tara together with river Piva forms river Drina, one of the most important rivers in Bosnia.

Unfortunately, the weather was not welcoming as we have hoped and it was raining most of the time. And when it rains in Bosnia it only means one thing – you will be freezing soon. What was supposed to be the nice sunny weekend it turned out to be cold, muddy and freezing, hence we decided to do what we could so we sat around the campfire and ate enormous amounts of Bosnian dishes prepared in special Bosnian style called “ispod saca“.  Although, it was raining our rafting trip was packed with funny and enjoyable moments as we were surrounded by beautiful nature and we had a very nice guide and a very young group.

In the summer of 2018, we went to the hotel “Mladost” for 2 days and we chose to do hiking to heart-shaped turquoise lake Trnovacko. There are no words to describe the beauty of the views over the lake and the mountains.

We left our hotel around 8 in the morning and by 9 o ‘clock we were at our starting point – Prijevoj. Our initial plan was to go to Trnovacko lake but in the meantime, we have decided first to hike the Maglic summit then to go down to the Trnovacko lake from the other side of mountain.

Sometimes when you find yourself in the middle of the vast mountainous area you realize how small and insignificant you are. I always remember my favorite quote from John Muir: “Walk away quietly in any direction and taste the freedom of the mountaineer. Camp out among the grasses and gentians of glacial meadows, in craggy garden nooks full of nature’s darlings. Climb the mountains and get their good tidings, Nature’s peace will flow into you as sunshine flows into trees. The winds will blow their own freshness into you and the storms their energy, while cares will drop off like autumn leaves. As age comes on, one source of enjoyment after another is closed, but nature’s sources never fail.

That day I still remember, all around us endless peaks of mountains, green forests, untouched wild nature, beautiful green heart-shaped lake, the feeling of peace, and a deep connection with Mother Nature. We spent the whole day outside, walking for more then 10 h, our faces and noses were red, our feet sore, but our hearts were full. And that is the reason why I love hiking and exploring so much, I love being in nature, far away from madding crowds, from city noise and pollution.

Trnovacko Lake

It is about time to reclaim the culture of conscious mountaineering, the culture of living in harmony with nature, and the culture of health and fulfillment. Mountaineering is not only walking and sweating in rough terrain. It is a healthy way of life, thinking, going back to our roots, a time for self-reflection, and meditation. There is no hurry in hiking, you notice each cloud, each insect, each sound. You hear the birdsong, the roaring of the wind, and the sounds of water springs.

If you are inspired by nature please check the series “Nature is speaking” on YouTube.

Prijevoj – Starting Point
Sutjeska National Park
Sutjeska Monument