Tag Archives: brodovi

Dobar vs. los dan

Jedan od tih dobrih dana započinje ustajanjem u 6 sati. Slijedi tuširanje, oblačenje uniforme, stavljam oznaku za ime, šminkam se, uzimam telefon, ključeve i trčim u ured da se upišem do 15 do 7h. Upisujem se, uzimam ključeve sekcije i iz lockera vadim svoju kanticu sa hemikalijama. Prije nego krenem čistiti moram provjeriti da li moram svojim gostima poslužiti doručak, jer je i to moja dužnost, pa idem u pantry4 i pregledam kartice za doručke. Uglavnom unutra srećem i Anu M. s kojom na brzinu i krišom pojedem nešto, iako po američkom Zakonu o javnom zdravstvu (USPH-u) ne smijemo to raditi. Nakon što pregledamo kartice svaka odlazi u svoj hodnik i čeka da gosti izađu. Imamo svoju ostavu gdje držimo peškire, posteljinu i korpe sa hemikalijama. Nekad čekam i do 8h i čim neko od gostiju izađe, ulazim, palim muziku i krećem sa čišćenjem. Imam 9 soba da pospremim, pa završavam negdje između 13-14h. Ukoliko smo u luci i ne moram ostajati na brodu izlazim vani. Vraćam se na brod najkasnije do 17.30h, presvlačim u noćnu uniformu i nastavljam raditi drugu smjenu. Međutim, često se desi da ste IPM5 ili ste dežurne, pa tako radite ili A-Watch ili B-Watch. A-Watch znači da nakon prve smjene nastavljate raditi do 16h, a B-Watch znači da u smjenu dolazite opet u 16h i radite do kraja druge smjene. U obje dežure nosite telefon na koji se javljate i radite room service, isporučujete rublje i udovoljavate zahtjevima gostiju. Nakon posla idete u bar na piće sa kolegama i onda na spavanje do novog alarma.

Ipak, ponekad vam radni dan izgleda kao iz zone sumraka. Alarm vam nije zvonio, ali zato zvoni telefon, a sa druge strane je supervizorka koja vas pita jeste li se naspavali i imate li namjeru danas raditi. Možda vam ovo zvuči simpatično, ali ona to sve izgovori ironičnim tonom kojim vam jasno daje do znanja da ste se iste sekunde nacrtali u uredu. Nakon što na brzinu navučete uniformu, trčite u ured gdje se morate upisati u knjigu kašnjenja. Ako u jednom mjesecu zakasnite tri puta dobijete verbalno upozorenje (Verbal Warning).

Kao za inat gosti kasno počinju izlaziti iz soba, a u 10h slijedi vježba spašavanja koja vam uzima još dodatnih sat vremena. Alarm se oglašava, objavljuju „bravo code“, koji označava požar na brodu. Sekciju napuštam i trčim u sobu po jaknu za spašavanje i sigurnosnu karticu. Jakna za spašavanje je narandžaste boje i stavlja se oko pasa. Oko vrata stavljate sigurnosnu karticu na kojoj je naznačen vaš broj, dužnosti i gdje se javljate u stanicu. Vraćam se u svoju sekciju, evakuišem sobe i čekam naredni alarm. Nekad gosti nisu sigurni šta se dešava pa im moram objašnjavati da je u pitanju vježba i da ne brinu. Poslije narednog alarma trčim na otvoreni deck gdje su smješteni brodovi za spašavanje i javljam se u svoju hitnu stanicu i čekam da me prozovu. Ukoliko se nisu svi pojavili koji su prozvani, vježba se oteže dok se ne lociraju svi članovi posade. Nakon vježbe spašavanja trčim nazad u sekciju i taman u 14 h kad trebam zavrsiti smjenu, zovu me na Set-up trening.

Trening završava do 15h i imam tačno sat vremena za odmor jer sam B-Watch. Idem u kabinu i čim sam legla mislim da sam morala ponovo ustati. Odlazim opet u smjenu i čekam pozive. Telefon zvoni i gošća želi deset malih čaša vode, kruške i grožđe. Narednih pola sata tražim kruške po brodu i odnosim na vrata. Zvonim nekoliko puta, ali niko ne otvara. Trčim nazad na sastanak prije druge smjene na koji naravno kasnim, i onda opet trčim da uradim noćni servis, a supervizorka mi dolazi u inspekciju to veče. Odlazim nazad u kabinu i samo se srušim na krevet do narednog jutarnjeg alarma. Naravno, pored osnovnih dužnosti koje morate svaki dan obaviti, imate i dodatne koje podrazumijevaju čišćenje čoškova tepiha, poliranje drški od namještaja, čišćenje vrata, dubinsko usisavanje i dubinsko brisanje prašine, kao i čišćenje odvoda. Kao sobarica sve smeće koje iznesete iz sobe morate razdvojiti na papir, plastiku, boce, staklo, organski otpad, a baterije i igle bacate u posebne kutije. Ukoliko ne odvajate smeće kako treba, vode vas u glavnu sobu na brodu za reciklažu koja miriše kao kontejner i tu vas tjeraju da gledate kako se razdvaja smeće.

Nakon mjesec dana naučite kako stvari na brodu funkcionišu, znate gdje se sve nalazi i naviknuli ste se na takav način života koji je često vrlo intenzivan, naporan i stresan, ali i dovoljno uzbudljiv i interesantan da izdržite. Stekli ste prijatelje sa kojima se družite, izlazite vani i odlazite u bar za posadu nakon druge smjene. Ako ste slobodni, imat ćete dovoljno prilika da upoznate nekoga ko bi vam se mogao svidjeti. A možda vam se desi i ljubavna veza kao i meni.

Prethodni post:

Advertisements

Sta ja ovdje uopste radim?

Naredno jutro ustajem u 7h, idem na doručak i u smjenu, zatim na trening, pa opet na trening, pa opet u smjenu. Nakon prve smjene sam se pokušala na brzinu javiti roditeljima, ali veza je bila loša pa sam morala malo glasnije pričati. Cimerka je bila u sobi i nakon razgovora je grubo otvorila svoju zavjesu i vjerujte mi da pogled može ubiti, ne bih sad o njoj pisala. Poslije više nije sa mnom ni pričala, a ja pored toga što sam se osjećala nevidljivom i trudila sam se da budem nevidljiva, da je slučajno opet ne uznemirim. Kroz par dana mi se obratila da provjeri kada ću se konačno iseliti iz kabine. Bila sam malo razočarana njenim ponašanjem jer nisam ništa loše uradila da bi tako pričala sa mnom. Tih prvih dana niko me nije mazio i osjećala sam se loše i nebitno.

Photo by Matthew Barra from Pexels

Svi naredni dani mi liče ko jaje jajetu. Ustanem, radim, završim prvu smjenu, dođem u kabinu, cimerka me ignoriše, ležim u krevetu u tišini trudeći se da i ne dišem, zatim opet radim drugu smjenu koja me dokrajči. Misli mi razne naviru i pitam se „Zar sam radi ovoga došla, zar je ovo ta velika avantura koja me čeka?!“ Hvata me depresija i hoću da dam otkaz i da idem kući. Posao još nisam naučila, a svaki dan nešto novo radimo. Postoji puno pravila i procedura, a pored čišćenja moram donositi led, voće, peškire, trčati po hemikalije, šampone, čaše i mnoge druge stvari. Nisam nigdje izašla danima i sve me živo boli. Noć prije dok sam trčala da napunim hemikalije, pala sam na stepenicama i sva sam bila u modricama. Zovu me na vakcinaciju u medicinski centar i u stanju poluraspadanja odlazim kod nasmijanog doktora koji me pokušava oraspoložiti. Taj dan sam sva sretna zaključila da ovdje ipak ima i normalnih i nasmijanih ljudi. Naredni dan mi objašnjavaju da će se održati vježba spašavanja i da je moja dužnost da ostanem sa velikom sestrom i da nakon narednog alarma odem na otvoreni deck i stanem ispred čamca za spašavanje sa rednim brojem A3. Alarm se oglasio oko 10 sati ujutro i nastala je frka na brodu. Nisam imala pojma gdje, šta i kako i jedva sam uspjela naći otvoreni deck. Tu sam stala, a neki Filipinci su mi rekli da se prijavim jer su već prozivali moje ime dva puta. Prijavila sam se i moja prva vježba spašavanja je prošla bez većih problema. Velika sestra mi je kasnije objasnila da će se ovo održavati svake sedmice i da će se moje dužnosti kasnije promijeniti.

Photo by Bich Tran from Pexels

Tih prvih sedam dana definitivno su bili najgori dani. Nemoguće je opisati sve emocije koje osjećate u tih sedam dana. Posao, treninzi, neukusna hrana, hladnokrvni ljudi, bolovi u nogama i mišićima, osjećaj usamljenosti, izgubljenosti i izolovanosti. Kabina u kojoj spavate je hladna i tamna bez prozora, a jedina svjetlost jeste vještačko svjetlo od kojeg vas samo glava boli. To su prelomni dani kada svi žele najradije dati otkaz i pobjeći nazad kući u sigurnu zonu.

Ipak, nakon tog prvog šoka sve kreće na bolje. Za par dana sam dobila svoju prvu napojnicu od 70$. Gledajući u tih 70$ razmišljala sam kako sam za samo tri dana čišćenja zaradila 70$ od samo jedne sobe, a to nije čak ni plata. Znači, to su te napojnice koje sobarice dobijaju i zbog kojih platu nikad i ne troše. Uskoro sam počela izlaziti van, jesti redovno, snalaziti se na brodu i upoznajem prve prijatelje. Sve mi postaje bolje i lakše i počinjem se osmjehivati, zezati i prilagođavati tom intenzivnom tempu. Prva luka u kojoj sam izašla je bio gradić Hanflouer u Francuskoj gdje se održavao Festival normandijske kulture. Nakon sedam dana provedenih u limu, prvi put sam kročila na svjež vazduh, popila kaficu sa prijateljima na suncu, kupila razglednicu i punim plućima uživala. Tada sam konačno dobila osjećaj da se nešto mijenja u mom životu. I da sve ovo i nije tako loše i da stvarna avantura tek počinje.

Kad sam se vratila na brod, još jedna dobra vijest. Obavijestili su me da mijenjam kabinu. Konačno ne moram više živjeti sa gospođicom Austrijom. Prebacili su me na deck 2 i sada živim sa curom iz mog odjela u „četvrti“ u kojoj žive sobarice. Moja nova cimerka je Marie sa Mauricijusa. Marie je sjajna žena, u životu se mnogo napatila, ali danas je tu jer želi osigurati bolju budućnost svom sinu. Kao malu ju je biološka majka ostavila i kasnije opet otjerala. Izgubila je oca i nikad nije završila srednju školu. Udala se, rodila sina i razvela. Žena koja mi je to prvo veče nasula čašu likera Bejlisa, sjela prekoputa mene i dala nekoliko pametnih savjeta kako preživjeti brod. To je žena koja ujutro pjevajući ustaje, kojoj osmijeh sa lica ne silazi i koja sve radi sa lakoćom. Velika promjena od svakodnevnog gledanja nečijeg namrgođenog lica do njenog uvijek nasmijanog i prijatnog.

Ono što sam uspjela primijetiti do sada jeste da su većina posade Filipinci, koji su uvijek nasmiješeni i veseli. Ali, sa druge strane, njihovi ugovori traju po devet mjeseci i imaju mnogo nižu plaću od ostatka posade, što znači da su u startu diskriminisani i u gorem položaju od drugih. U mom odjelu ima dosta cura sa Balkana, zatim iz Južne Amerike i iz Azije i veliki broj djevojaka iz Južnoafričke Republike. Uglavnom dolazimo iz siromašnijih zemalja sa visokom stopom nezaposlenosti, Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Rumunija, Mađarska, Portugal, Brazil, Indija i druge zemlje. Naravno, ima tu i inžinjera i oficira iz zemalja Zapadne Evrope i Amerike, kao i ljudi iz menadžmenta hotela koji imaju sjajne plaće i kratke ugovore.

Photo by Olenka Sergienko from Pexels

Naravno, primijetila sam i da me muškarci gledaju, ali su me već upozorili da su mnogi oženjeni i da uglavnom svi traže samo avanturicu. Svaki put kada nova djevojka dođe na brod, bez obzira na njen izgled i ponašanje postaje lovina i ukoliko to želi bez problema će naći nekoga. Prvo, jer su većina posade muškarci, drugo što će biti u centru pažnje dok god je dostupna i treće što svi nakon posla traže način da se opuste, a taj način za mnoge najčešće podrazumijeva alkohol i neobavezni seks.

Prethodni clanak:

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”

Koga jednom opere more – taj više bez njega ne more. Davno sam čula ovu izreku, ali tek kad sam digla sidro i zaplovila shvatila sam njeno značenje. Dvije zanimljive godine sam provela radeći na luksuznim prekookeanskim kruzerima i spojila ugodno sa korisnim. Posjetila sam zemlje na pet kontinenata i postala bogatija osoba, proširenih vidika i sa vječitom željom da istražujem ovu divnu planetu Zemlju na kojoj živimo. Kada kažem bogatija osoba, tu ne mislim samo na materijalnu stranu bogatstva, nego na sve ljude koje sam upoznala, zemlje i kulture koje sam vidjela, uspomene, sjećanja i emocije koje ću pamtiti do kraja života.

Photo by Matheus Guimarães from Pexels

Moja priča nije samo priča o lijepim stvarima, već je to priča i o borbi, diskriminaciji, načinu prilagođavanja, konstantnog pritiska, učenja i mukotrpnog rada, nekad i do 14 sati dnevno, bez ijednog slobodnog dana, između četiri, šest i više mjeseci. U trenucima kada me uhvati nostalgija za uzbudljivim brodskim životom, sve ove loše stvari nestaju. U glavi mi je samo bijela lađa, zvjezdano nebo na sredini okeana, zvuk talasa, miris soli i vjetar u kosi.

Zajedno sa odlaskom na brod, počela sam pisati blog o svemu što mi se dešavalo dok sam plovila svjetskim morima. Blog sam napravila radi porodice i prijatelja, jer je bilo mnogo lakše objaviti kratki članak gdje su svi mogli pročitati gdje sam i kako sam, nego svima ponaosob slati emailove ili odgovarati na poruke na facebooku.

U međuvremenu, kolegica koja radi u medijima javila mi se sa željom da napravimo jedan intervju o mom poslu, pa je priča o meni objavljena u najčitanijim dnevnim novinama u Bosni i Hercegovini.

Zahvaljujući internetu, društvenim mrežama i blogu, od tog trenutka pa sve do danas svake sedmice mi stižu poruke od osoba iz svih dijelova regiona koje su zainteresovane da dignu sidro i otplove. Trudim se odgovoriti svima jer sam svjesna da je nezaposlenost u našoj zemlji ogromna i da mladi ljudi traže bilo kakav izlaz. A taj izlaz kao i ja, mnogi vide u odlasku na kruzer. Svojim pustolovinama sam inspirisala nekoliko dragih ljudi i prijatelja/ica da krenu mojim stopama i danas rade za različite kompanije i plove različitim dijelovima svijeta.

Photo by Simon Clayton from Pexels

Nakon dvije godine intenzivnog brodskog života odlučila sam objediniti svoja iskustva u ovom priručniku čija je osnovna svrha da olakša put mladim ljudima i da im pruži jasniju sliku o tome šta ih čeka ukoliko se odluče da odu na kruzer. Vodič se sastoji iz četiri dijela.

U prvom dijelu se nalaze sve relevantne informacije kako doći do ovog posla, pravila i procedure.

Drugi dio je baziran na blogu i prati period od odlaska pa do kraja trećeg ugovora. Pisan je u formi dnevnika. Opisuje posao, ljubavni i društveni život na brodu, zabave i izlete za posadu, zemlje koje sam posjetila i goste koji su mi ostali u sjećanju. Opisane su sve emocije koje su me pratile tih prvih mjeseci i sve lijepe i ružne stvari koje su mi se dešavale.

Treći dio obuhvata osobne priče osoba koje su radile na različitim pozicijama i za različite kompanije, dok četvrti dio sadrži kratki riječnik najčešće korištenih engleskih riječi i izraza na brodu.

Želim da se zahvalim svima koji su mi pomogli da moj blog postane knjiga, a moji doživljaji postanu doživljaji svih vas. Svima onima koji su me pratili od prvog dana i pružali mi podršku i ohrabrivali me. Želim da se zahvalim prije svega svojim roditeljima i bratu koji su me finansijski i psihički podržali da podignem sidro i zaplovim u nepoznato, a potom i da napišem ovu knjigu. Želim da se zahvalim i svom prijatelju Miljanu Kenjiću na korisnim savjetima i razgovorima koji su me ohrabrili da se okušam u svemu tome. Zahvaljujem se i Dini Kamerić koja se pobrinula za lektorisanje knjige. Na kraju se zahvaljujem svima koji su na bilo koji način učestovovali u pisanju i izradi ove knjige.

Knjiga ce uskoro biti dostupna na blogu.