Tag Archives: chile

Jezero “Llanquihue” i Nacionalni park Alerce Andino – Upoznajte Chile

Nakon tri dana istrazivanja misticnog i prelijepog otoka Chiloe vratili smo se na kopno i nastavili istrazivati podrucje oko drugog najveceg jezera “Llanquihue” u Chile-u. Na obalama ovog jezera se nalaze mali i lijepi gradici poput Puerto Varasa, Frutillar Baja, Puerto Octaya i Puerto Clockera, a iznad njih se nazire snijegom pokriveni vrh vulkana Osorno.

Obzirom da smo imali samo dva dana u ovom podrucju nas prvobitni plan je bio da posjetimo vodopade Petrohue, da istrazimo gradice oko jezera i da planinarimo u Nacionalnom parku Vicente Perez Rosales.

Naredno jutro smo rano ustali, doruckovali, obuli planinarske cipele, spakovali ruksake i krenuli. Jedna stvar koju sam cula o Patagoniji se definitivno pokazala tacnom – vrijeme je apsolutno nepredvidivo i dnevno se mogu promijeniti 4 godisnja doba. U jednom trenutku se vozite u magli i kisi, a u narednom trenutku sunce sija i horizont je cist.

Nakon 2h voznje kroz maglu konacno stizemo u Vicente Perez Rosales nacionalni park. Boje prirode i ljepota ovog parka su nesto nerealno. Okolo se prostiru zelene sume i poljane divljeg cvijeca, u daljini se nazire planinski lanac Ande, a ispred nas tamno plavo jezero Todos los Santos. U blizini odjekuje sum vodopada nadjacan jakim vjetrom. Ali, vrhunac je sezone, park je prepun turista i pronalazak parkinga je prvi izazov. Nakon sto smo se parkirali odlazimo u setnju pored jezera da otkrijemo gdje se tacno nalaze vodopadi.

Snijegom pokriveni vrh Osorno vulkana

Tada smo otkrili da smo vec prosli pored vodopada, a nismo ni skontali. Petrohue vodopadi se nalaze na jednom kraju jezera Todos los Santos. Ovaj dio parka je pod zastitom i placate simbolicnu ulaznicu. Kada smo konacno stigli do naseg odredista, docekao nas je ogroman red, pa smo odlucili da se vratimo naredni dan rano ujutro jer nismo zeljeli protraciti ovaj divan dan u cekanju. Odlucili smo da idemo u istrazivanje gradica okolo jezera. Ostala sam bez teksta posmatrajuci predivnu divljinu, vulkan Osorno i nepregledna polja divljeg cvijeca. Ne postoje rijeci kojima bih mogla opisati ljepotu ovog podrucja jezera i mislim da u zivotu nisam vidjela ljepsu prirodu. Naravno, i bosanska priroda je prelijepa, ali kordiljeri Andi i vulkana u daljini su nepregledni.

Vjetrenjaca sa pogledom na Osorno

Nasa naredna destinacija je Frutillar Bajo, poznati turisticki gradic koji ima divan pogled na Osorno vulkan. Vecina kuca u ovom gradicu je izgradjena u njemackom stilu arhitekture i mislim da sam uslikala sve i jednu kucicu koju sam vidjela. Parkirali smo se ispred njemacke kolonije koja danas predstavlja muzej i podsjetnik na nacin zivota stoljecima unazad. Cim smo zakoracili u unutrasnjost vratili smo se u 19-ti vijek i vrijeme kada su njemacki imigranti prvi put naselili ove prostore.

Nakon posjete muzeju prosetali smo uz obalu i posjetili poznati teatar “Teatro de Lago” i instagramicni drveni dok. Frutillar je poznat kao grad muzike i koncerti se desavaju tokom cijele godine. Takodjer, ovaj teatar predstavlja i najveci akusticni teatar ikad izgradjen u Juznoj Americi.

Pogled iz Njemacke kolonije na Osorno

Poslije setnje sjeli smo u mali kafe gdje smo uzivali u poznatoj “strudli” i kafi. Ovaj gradic je vjerovatno jedan od najljepsih gradica koje sam vidjela, kao malo seoce iz neke bajke.

Frutillar Bajo

Oko 8.30 uvecer smo sisli do obale da gledamo i fotografisemo zalazak sunca. Trenutno je plima vrlo niska i plaza se prostire kilometrima pa je tesko razlikovati nebo od pacifickog okeana. Nakon zalaska sunca nebo je promijenilo boju u purpurno zutu i pozeljela sam zauvijek ostati tamo.

Iako smo namjeravali naredno jutro ustati u 6 i voziti nazad u Petrohue, kisa i vjetar su nas probudili usred noci i poremetili nase planove. Obzirom da smo vrlo lose spavali, naredno jutro smo tek ustali oko 10. Vec je bilo kasno da idemo u Petrohue, pa smo odlucili da odemo u nacionalni park Alerce Andino koji je udaljen pola sata. Kao sto samo ime govori, u parku se nalazi najstarije drvo u Juznoj Americi nazvano “Veliki Djed“. Cim smo napustili drvenu kabinu, kisa je pocela padati. Ali, posto smo mi tvrdoglaviji do kise ipak smo odlucili da idemo na planinarenje. Nakon sto smo stigli u park vidjeli smo jos vozila i grupicu starijih turista sa kabanicama i planinarskim stapovima. E pa kad mogu oni, sigurno mozemo i mi i krenuli smo za njima utabanom stazom do vodopada i Velikog Djeda.

Dok smo hodali kroz sumu sjetila sam se pjesme Misty Mountain Cold iz filma Hobiti “Far over the mist mountains cold, To dungeons deep and caverns old“.

Iako je kisa sve jace padala, mi smo odlucili da zavrsimo sto smo poceli pa smo sve dublje isli u park. Hodali smo kroz blato, preko drvenih mostica i pored pumine pecine dok nismo konacni stigli do vodopada i Velikog Djeda. Legende kazu da je prije bilo i starijeg alerco drveca, ali spanski konkvistadori su ga posjekli tokom naseljavanja kontinenta.

Vodopad u nacionalnom parku Alerce Andino

Na putu nazad odjeca nam je bila potpuno mokra, ogladnili smo, ali smo bili i dalje u dobrom raspolozenju, smijali smo se i salili. Takodjer bili smo iznenadjeni koliko ljudi smo sretali usput i cinilo se da niko ne mari mnogo sto kisa pada. Cim smo stigli do auta, na brzinu sam se presvukla u suhu odjecu i krenuli smo u potragu za hranom. Uvecer smo opet sisli na plazu, uzivali u zalasku sunca, svjezem vazduhu i hladnom pivu. Naredni dan smo ujutro rano imali let nazad za Santijago odakle sam ja dalje nastavljala za Dubai, a Franco je putovao nazad u Vinu del Mar.

Pogled na Alerce Andino Nacionalni Park sa plaze

Hasta luego Chile, vidimo se dogodine! 🙂

Povezani clanci:

Valparaiso – Na putu u rajsku dolinu

Provincija Valparaiso (Renaca and Concon) – Upoznajte Chile

Santiago de Chile – Upoznajte Chile

Advertisements

Exploring Lake Llanquihue in South of Chile – Hiking in Alerce Andino National Park

After returning from the mystical and beautiful Chiloe island, we continued to explore the area of the second largest lake in Chile – Lake Llanquihue on the mainland. At the shores of this lake, you will find small and beautiful cities of Puerto Varas, Frutillar Bajo, Puerto Octay and Puerto Clocker and above them a snow-topped peak of Osorno volcano.

We only planned 2 days in this area, so our initial plan was to visit Petrohue Waterfalls, hike in Pérez Rosales National Park and explore the cities around the lake.

The next morning after a good rest we put on our hiking boots, packed our backpacks and hit the road. One thing I heard about Patagonia proved to be true – the weather here is unpredictable and 3 seasons can change daily. In one moment you are driving in a fog and rain and in the next moment the sun is shining and the horizon is clear.

2h later and we were in National Park driving towards the Waterfalls. The beauty and colours of this park are surreal, green forests and fields with wildflowers, an Andean mountain range in distance and dark blue Todos Los Santos lake. You could hear the sounds of rushing water silenced by the strong winds. However, as it was the peak of the season the place was overcrowded and finding parking was a challenge.

The Petrohue waterfalls are formed by water rushing from the lake Todos Los Santos over the rocky formations. The site is protected by the government, and you need to pay a symbolic entrance fee. When we finally arrived we found a line of 100 people waiting so we decided to come back tomorrow earlier as we didn’t want to waste a beautiful sunny day. Instead, we decided to drive around the lake Llanquihue and explore the surrounding area. I was again left speechless and breathless admiring the wilderness, the Osorno volcano, and the endless fields full of wildflowers. There are no words to describe how beautiful is the Lake District and I think I never saw a more beautiful nature in my life.

Our next stop was Frutillar Bajo, scenic and beautiful little town overlooking Osorno volcano. Most of the houses here are built in German architecture style and frankly I think I took a photo of every single one of them. We parked in front of the German Colonial Museum which was the first on our list. As soon as we entered museum it felt like we are back in the 19th century when the first German immigrants started populating this area.

After the Museum, we took a stroll down the coastline and visited famous Teatro Del Lago (Musical Theater), and small picturesque dock. Frutillar is famous as a City of Music and offers concerts all year round, and Teatro del Lago is the largest acoustic theatre ever built in South America. After the stroll, we sat in a little shop where we enjoyed German “Strudel” and coffee. This little town is maybe one of the most beautiful towns I have ever seen, it looks like a fairy tale town.

Around 8:30 in the evening we went down to the beach to watch the sunset and take some photos. As the tide is low, the beach is stretching for miles, and I wasn’t able to distinguish skies from the ocean. After the sunset, the skies turned purple yellow, and I wanted to stay there forever.

The Purple Skies

Although we planned to get up at 6 am the next day and drive back to Petrohue Waterfalls the rain and wind woke us up in the middle of the night and disturbed our plans. As we slept bad, the next morning we ended up getting up after 10 am. It was already too late to go to Petrohue, so we decided to go hiking in close by Alerce Andino National Park which was half an hour away. As its name implies, the park preserves groves of the oldest South American alerce andino tree, El Gran Abuelo. As soon as we left from our little cabin it started raining again. The closer we were approaching the park, the rain was pouring stronger and stronger, but we didn’t want to turn back. Once we reached the entrance to the park, we saw more cars parked, and a group of older tourists with raincoats and hiking sticks. I was determined to hike, thinking if they can do it for sure we can do it as well, so we went inside the thick forest following the path towards El Gran Abuelo tree.

The Trail to Alerce Andino

As we walked through the forest, I remembered the song Misty Mountain Cold from Hobbit “Far over the misty mountains cold,
to dungeons deep and caverns old” and I felt so happy and grateful for this experience.

The rain was pouring like crazy, but we decided to finish what we started, so we kept going deeper and deeper into the park. We walked through the mud, rocks, wooden stairs and next to the puma’s cave until we reached a small waterfall and finally El Gran Abuelo.

On the way back our clothes were soaked in the water, and we were starving, but nothing could influence our good mood, and we laughed and joked. We were also surprised as we met so many people and nobody seemed bothered by the rain. However, as soon as we reached the car, I removed wet clothes and it was time to look for the food. That evening we spent again at the beach chasing sunsets and enjoying the fresh air and cold beer. The next day I was supposed to fly back to Santiago, and Dubai and the vacations were over.

Hasta luego Chile, nos vemos el proximo ano.

VALPARAISO – NA PUTU U RAJSKU DOLINU – UPOZNAJTE CHILE

Sjeverozapadno od Santiaga smjesten je Valparaiso koji u slobodnom prevodu sa spanskog znaci “Rajska dolina“, a neki ga zovu i “Dragulj Pacifika“. Ovaj sareni i veseli gradic je jedan od najposjecenijih gradova u Chile-u smjesten na nekih 40-ak brda tik uz obalu Tihog Okeana.

Poznata instagramska lokacija – Valparaiso

Valparaiso je najznacajnija morska luka i vjerovatno najpoznatiji turisticki grad ove predivne, dugacke zemlje. Prema informacijama na internetu grad je osnovan u 16-om stoljecu od strane konkvistadora i dosad je prezivio razlicite pljacke, pozare, cunamije i zemljotrese i 2003. godine historijski dio grada je proglasen UNESCO-vim zasticenim podrucjem zbog unikatne kolonijalne arhitekture i sistema uspinjaca (funiculara).

Sarene stepenice na brdu Cerro Concepcion

Valparaiso je kombinacija historije, imigracija, predivne kolonijalne arhitekture, ulicnih grafita, raznobojnih kucica, stepenica, uspinjaca, grad boema, vagabunda i umjetnika.

U sklopu ove zgrade pronasli smo mali kafe sa odlicnom domacom hranom i kafom

Setajuci ulicama ukrasenim razlicitim objektima, grafitima i crtezima primijetila sam da je vecina ovih starih kolonijalnih kuca pretvorena u male hostele, prodavnice ili kafe-e. Ponekad su mi neki dijelovi djelovali zastrasujuce, a ponekad bezvremenski kada su naprimjer iz jedne stare kolonijalne zute zgrade dopirali zvuci klavira. Pored umjetnosti i grafita, ulice su prepune i pasa lutalica koji slobodno setaju. Ono sto mi se svidja jeste sto su ovdje ljudi toliko svoji, prirodni i opusteni i sto ucine da se osjecate prijatno i slobodno.

Ideje kako reciklirati plasticne flase i zasaditi biljke u njima

Jedan dan smo iskoristili za istrazivanje brda Cerro Concepcion na kojem se nalazi i Paseo Yugoslavo sa zamkom Palacio Baburizza. Pocetkom 20-og stoljeca mnogi Hrvati i Crnogorci su imigrirali u Chile tako da je u jednu ruku Paseo Yugoslavo posvecen svim Jugoslavenima koji su prosli ili pronasli svoj dom u Chile-u. Sa ovog mjesta se pruza prelijep pogled na morsku luku, a zamak je danas pretvoren u Muzej fine umjetnosti.

Paseo Yugoslavo sa zamkom Palacio Baburizza

Drugi dan smo na moje insistiranje otisli da posjetimo drugu kucu pjesnika i nobelovca Pabla Nerude “La Sebastianu” smjestenu na brdu Bellavista. “La Sebastiana” je jedna od tri kuce u kojoj je zivio i stvarao. Danas je ona pretvorena u muzej i otvorena za posjete, a ulaz kosta nekih 14$. Na ulazu dobijate audio opremu koja je dostupna i na engleskom jeziku i dok istrazujete kucu i njene spratove slusat cete pricu o historiji kuce, prostorijama i objektima koji se nalaze u njoj.

La Sebastiana svojom spoljasnoscu podsjeca na brod

Spoljasnost kuce podsjeca na brod, a unutrasnjost odlikuju ogromni prozori sa predivnim pogledom na okean i grad, unikatni predmeti, portret Walt Whitmana, starinske mape mora i zemlje, suveniri koje je donosio iz zemalja u koje je putovao i stare knjige. Kuca je imala kamin, mini bar, tolalet sa providnim vratima i radnu sobu na vrhu sa pogledom od 360 stepeni. Nakon posjete smo se spustili na rucak do obliznjeg restorana Plaza Moro sa pogledom na grad i La Sebastianu. Iako smo do P.N. kuce stigli taksijem, odlucili smo da se spustimo pjesice jer se vrijeme popravilo i sunce je konacno provirilo iza oblaka.

Plaza Moro restoran sa pogledom na La Sebastianu

Rekli su mi da je Valparaiso najpopularniji preko ljetne sezone i da ima odlican nocni zivot koji ovaj put nismo imali prilike istraziti. Naredne godine idemo kada je ljetna sezona (tacnije za 5 sedmica), a u nastavku donosim jos nekoliko slikica Valparaisa.

Povezani tekstovi:

Santiago de Chile – Moje prvo putovanje u Juznu Ameriku

i

Provincija Valparaiso (Renaca & Concon) – Chile dio II

Provincija Valparaiso (Renaca & Concon) – Upoznajte Chile

Nakon Santijaga put nas je dalje odveo na obalu Tihog okeana u poznatu provinciju Valparaiso koja se sastoji iz pet opcina: Vina del Mar, Valparaiso, Concon, Quilpue i Villa Alemana. Prva tri dana smo odsjeli u ljetovalistu Renaca. Cim smo stigli u smjestaj, vrijeme se pokvarilo, puhao je jak i hladan vjetar, padala je kisa, a zakasnjeli jet-lag je odradio svoje tako da smo se ukomirali vec oko 5h popodne i spavali narednih 14 sati. Probudili smo se ujutro uz zvuk talasa koji su se odbijali od stijene. Vrijeme nije bilo nimalo bolje, ali bar smo se dobro odmorili i bili smo spremni za susret sa svekrvom, nova lutanja i istrazivanja.

Dan smo zapoceli setnjom pored Tihog okeana u potrazi za restoranom gdje sluze dorucak i kafu. Iako je bilo hladno, usput smo sreli trkace, ponekog turistu, a more je bilo puno surfera koji su uzivali u ogromnim talasima. Na stijeni u neposrednoj blizini naseg stana su se odmarali morski lavovi, a iznad njih su letjeli galebovi. Miris kise i soli se sirio vazduhom dok su se talasi razbijali od obalu.

Ukoliko pazljivo pogledate vidjet cete morske lavove koji se odmaraju na stijanama dok iznad njih oblijecu galebovi

Nakon kratke setnje i dorucka vratili smo se u stan da se spremimo za odlazak u Valparaiso. Do Valparaisa smo stigli njihovim mini busem u kojem nas je naravno zabavljao lokalni umjetnik. 🙂 Dogovorili smo se da se nadjemo u poznatom kaficu Melbourne sa F. mamom i da krenemo svi zajedno u istrazivanje Valparaisa. Medjutim, obzirom da kisa nije prestajala, a jedina ja sam bila obucena i obuvena za kisu (gumene cizme, kisobran, vuneni dzemper, vjetrovka, sal i kapa) ipak smo odlucili da odgodimo istrazivanje Valparaisa za drugi dan, a da nju otpratimo u Quilpue. Dan smo zavrsili pijuckajuci caj, sjedeci pored grijalice, razgovarajuci o svemu, mazeci macku Princess i slusajuci Frank Sinatru. Nimalo pritiska ni brige da li cu se svidjeti svekrvi, potpuno opusteno i laganice kao i Chile. 🙂

Naredni dan sunce je konacno odlucilo da nas pocasti i dan je bio stvoren za setnju. Ja se nisam mogla nagledati snage i ljepote okeana i razmisljala sam koliko je lako postati romantican u njegovoj blizini. Valovi su opet bili ogromni i uz obalu su se mogle vidjeti oznake za cunami koje bas i nisu bile toliko romanticne. 🙂

Kao sto vecina vas zna Chile je izuzetno trusno podrucje koje lezi na Pacifickom vatrenom prstenu i u njemu se nalazi oko 500 aktivnih vulkana. Zemljotresi su vrlo cesti i najjaci zemljotres ikad zabiljezen (9.6 na rihterovoj skali) se desio bas u Chile-u 1960 godine, poznat pod nazivom Valdivia ili Veliki Chileanski zemljotres. Zemljotres je trajao 10 minuta i ubrzo su se na obalu obrusili valovi visoki izmedju 10 i 25 metara. Snaga tog zemljotresa je bila toliko razorna da su naredni dan cunamiji stigli i na Havaje, Filipine, Japan, Novi Zeland i Australiju. Zemljotres je izazvao nove zemljotrese ili aftershock-ove, klizista, poplave, pa cak i vulkansku eksploziju, a tacan broj ljudskih zrtava nije nikad potvrdjen.

Concon je moderno ljetovaliste koje se i dalje gradi i ne nudi nista posebno za vidjeti. Na vrhu se nalaze pustinjske dine, ali zivim u pustinji pa me to bas i ne interesuje. Najinteresantnije mi je bilo vidjeti El Vertigo kucu isklesanu u stijenama sa otvorenim bazenom. Kuca nije otvorena za posjete pa smo je posmatrali kroz resetke i pitali se da li neko i dalje zivi u njoj ili ne?!

Uvecer smo otisli na veceru kod njegovih prijatelja. Chileanci su dosta opusteni, oblace se vrlo jednostavno, puno piju, puno flertuju, a za veceru su nas posluzili ribom i vinom. Mnoge kuce se nalaze u ogradjenim podrucjima sa vanjskim kamerama jer ima dosta kradja. Zbog blage klime vecina kuca nema grijanje, a oni se u kucama ne izuvaju tako da sam i u kuci sjedila u jakni i cizmama. 🙂 Njegovi prijatelji slabo govore engleski, pa sam ja neuspjesno nabadala spanski. Iako smo klimali glavnom jedni drugima, mislim da smo bar 50% stvari pogresno razumjeli. 🙂

U nastavku idemo u Valparaiso…..

Prethodni post

Santiago de Chile – Upoznajte Chile

LAGANO UMIRANJE

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
onda kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći
svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta.

– Pablo Neruda –

Ne sjecam se tacno kada i kako sam razvila interesovanje za ovu daleku zemlju. Sjecam se da sam odgledala film cija se radnja desavala u Chile-u i da sam poslije tog filma procitala knjigu od Isabel Allende i mastala kako cu jednog dana i ja putovati u ovu zemlju. Ali, nikada mi ne bi palo napamet da cu nekoliko godina poslije biti udata za Chileanca i zvati ovu zemlju svojim trecim domom.

Ove godine sam prvi put putovala sa F. u Chile (a ujedno i Juznu Ameriku) da upoznam njegovu zemlju, porodicu i prijatelje. Chile je zemlja vulkana, zemljotresa i cunamija, ali i zemlja palte (avokada), opustenih ljudi, boema, umjetnika i ulicnih grafita. Zemlja predivne prirode koja je sa istoka okruzena Andima, a sa zapada Pacifickim okeanom. Za mene savrsena jer ja volim prirodne ljepote i jedva cekam da dogodine putujem na Jug i u Patagoniju.

Santiago de Chile, pogled sa brda Cerro Santa Lucia

Krajem maja smo rezervisali direktan let sa Emirates aviokompanijom iz Dubaija za Santijago uz kratko stajanje u Sao Paolu (Brazil). Let je trajao 21h i vratili smo se 9 vremenskih zona unazad pa smo kalendarski stigli isti dan kad smo poletjeli. Preko booking.com smo rezervisali sobu za dvije noci u hostelu Casa Baquedano u centru Santiaga. Ukoliko ste ponosna vlasnica bosanskog pasosa viza vam nije potrebna i mozete ostati u zemlji do 90 dana. Potrebno je samo prijaviti cariniku gdje cete boraviti i on ce vam dati mali papiric koji cete sacuvati dok ne napustite zemlju.

Santiago je glavni grad smjesten u centralnom dijelu zemlje. Grad ima mediteransku klimu sa dugim i suhim ljetima i mokrim i hladnijim zimama. Obzirom da je Chile smjesteno u juznoj hemisferi proljece je tamo od septembra do novembra, a jesen od marta do maja tako da smo mi stigli pravo pred pocetak zime kada je vec zahladilo.

Ukoliko kao ja imate neko osnovno znanje spanskog jezika i radosno mislite da cete konacno moci vjezbati konverzaciju dopustite mi da vam odmah kazem da je Chile najgora moguca zemlja za ucenje spanskog. Ovdje se ne govori spanski, vec chileanski koji podrazumijeva prebrz govor, chilenizme, drugacije izgovaranje slova “S”, “D” itd., tako da je velika vjerovatnoca da ce bilo kakav pokusaj konverzacije zavrsiti i prije nego je poceo.

Unutrasnjost Universidad Catolica de Chile

U Santiago smo stigli kasno uvecer pa smo otisli pravo u hotel da se odmorimo i naspavamo. Vec u 8h ujutro smo bili na nogama i krenuli u turisticko istrazivanje grada. Jutro je pocelo setnjom kroz glavnu aveniju La Alameda (rijec je arapskog porijekla koja oznacava aveniju sa drvecem) na kojoj su smjestene skoro sve bitnije gradjevine: Nacionalna biblioteka, univerziteti, Centralna metro stanica, Gabriela Mistral kulturni centar, muzeji, Predsjednikova palaca La Moneda, brdo Santa Lucia, itd. Vec nakon sat vremena hodanja odusevila sam se parkovima, drvecem, zgradama prekrivenim biljkama, fontanama, statuama, skrivenim crkvama, opustenim ljudima, ulicnim grafitima i ukupnom atmosferom. Iskreno mene je ovaj dio Santiaga podsjetio pravo na Beograd, a zbog okolnih planina mi je pomalo licio i na Sarajevo. Sve u svemu dovoljno da se osjecam kao kod kuce.

Cerro Santa Lucia – ulaz sa La Alamede

Sa uzurbane La Alamede smo skrenuli prema brdu Cerro Santa Lucia na cijem vrhu je Pedro de Valdivia, spanski konvikstador iz knjige Ines moje duse od Isabel Allende, objavio osnivanje Santiaga 1541. godine. Na ulazu sa avenije u park nalazi se mala fontanica sa stepenicama koje vode na sljedeci nivo parka. Na svakom nivou imate malo setaliste, park ili klupicu gdje se mozete odmoriti. Prije samog vrha nalaze se vrlo uske i strme stepenice koje vode u malu tvrdjavu sa koje se pruza pogled od 360 stepeni na grad. Ulaz je besplatan, ali ce vas cuvar zamoliti da se upisete u knjigu posjeta.

Cerro Santa Lucia – Santiago

Nakon kratkog predaha u ovoj oazi mira izasli smo sa druge strane brda u boemski kvart Lastarria. Lastarria je kvart sa evropskom arhitekturom, kaldrmom, zanatskim kaficima, prepun umjetnika, turista, restorana, barova i ulicnih grafita.

Ulicni grafiti, Barrio Lastarria

Tu smo popili kaficu i nastavili dalje prema kvartu Bella Vista. Bella Vista je jos jedan boemski kvart prepun raznobojnih grafita, ulicne umjetnosti, studenata, kafica, umjetnika i burnog nocnog zivota. Ja sam zeljela da obidjem kucu Pabla Nerude “La Chasconu” (u slobodnom prevodu “zena kovrcave kose”) nazvanu po njegovoj zeni Matildi. Medjutim, ponedjeljkom posjete nisu dozvoljene pa mi je ostalo jedino da uslikam par slikica i isplaniram posjetu njegovoj drugoj kuci “La Sebastiani” u Valparaisu.

La Chascona – jedna od tri kuce Pabla Nerude – dobitnika Nobelove nagrade za knjizevnost

Nakon posjete lijepoj La Chasconi nastavili smo dalje prema brdu San Cristobal (Parque Metropolitano) koje se smatra jednim od najznacajnijih urbanih parkova Santiaga.

5 minuta od La Chascone nalazi se funicular (uspinjaca) koja nas je odvela do vrha brda sa kojeg se pruza divan pogled na Santiago i Ande. Do vrha mozete stici i pjesice, zicarom, biciklom ili autobusom. Ovo brdo je ustvari najvisi dio najveceg urbanog parka u Santiagu i na samom vrhu je smjestena bijela statua Djevice Marije. U podnozju statue nalazi se mala kapelica u kojoj je Papa John II drzao misu 1984. godine. Odmah pored kapelice se nalazi i zid zelja i zahvalnica. Ukoliko vam se neka zelja ispuni onda ostavite neki privatni predmet ili poruku sa zahvalnicom Djevici Mariji. Iako nisam religiozna osoba energija kojom je ovo mjesto zracilo mi je prijala i sve mi je djelovalo bas onako zen i opusteno.

Nakon San Cristobala i predjenih skoro 20,000 koraka spustili smo se uspinjacom nazad i vratili u Patio Bella Vista na rucak. Tu sam probala i svoj prvi Pisco – bijeli brendi koji se proizvodi u Chile-u i Peru-u. Nakon rucka vratili smo se u hotel gdje smo odspavali prije vecere sa svekrom.

Moji prvi utisci o Santiagu su bili pozitivni iako naravno kao i svaki drugi glavni grad ima svoje mane: beskucnike, pse lutalice, sitne kriminalce, djeparose i razbacano smece. Ali, mislim da uz malo opreza i zdravog razuma, neku udobnu obucu i lijepo vrijeme vrlo lako bih se mogla navici na njega.

Ono sto mi se takodjer dopada u Chileu, a sto sam dosad primijetila jeste da vam uz kafu uvijek donesu gratis casu mineralne vode, a u pepeljare stavljaju kafu da neutralise miris cigara. U javnom prevozu ce se uvijek pojaviti neki umjetnik, muzicar, pjevac, glumac da vas zabavi i na taj nacin pokusa zaraditi pokoji pesos. Kod nas u Bosni prose, a ovdje pjevaju. Dubai je vec posebna prica, jer tu niti smijes prositi, niti smijes pjevati. 🙂

Avokado je pravo jeftin, prodaje se svuda i jede se uz sve. I najbitnije za jednu bosanku jeste da obozavaju hljeb. Ljudi su dosta opusteni i skloni flertu, a njihove zene su mnogo prirodnije od nasih. Stavljaju minimalno sminke, jednostavno su obucene i rijetko koja ima ofarbanu kosu ili plasticne nokte. Svi su prijateljski raspolozeni i nema veze sto vas vide prvi put u zivotu obavezno ce vas poljubiti jednom u obraz i zagrliti.

Bienvenidos a Chile….

Nastavak slijedi….

Patio Bella Vista

U nastavku idemo u Renacu, Vina del Mar i Valparaiso….