Tag Archives: dubai

Dubai – Preko trnja do zvijezda

“Pilgrims from all over the world were making their way to the place deemed the pearl of the Middle East. The city was reminiscent of a modern-day Persepolis. Its buildings, like towering pillars, tested the sky’s limit. The evenly paved roads belched with the smell of new tarmac, as if a million masons woke up every morning and by hand lay asphalt one grain at a time. People of all colors, ethnicities, creed and social statuses came bearing money, knowledge or experience in order to build their legacies in the new kingdom, sprouting out of the desert.
Dubai had arrived.”

― Soroosh Shahrivar, The Rise of Shams

Proslo je izmedju 4 i 5 godina otkad sam prvi put stigla u Dubai. Oni koji me poznaju sjetit ce se da sam prvi put otisla preko prijatelja sa broda na poziciju hostese u restoranu “Karma Kafe”. Ta prva godina je ostala upamcena kao najgora godina koju sam provela u ovom gradu i nakon 11 mjeseci avantura se zavrsila mojim povratkom u Bosnu. Razocarana, iscrpljena, neispavana, bez dirhama u djepu vratila sam se kuci i tu ostala narednih 6 mjeseci da napunim baterije i odlucim sta i kuda dalje. U opciji mi je bio povratak na brod, Dubai ili da odem raditi kao stjuardesa za Saudia Airlines. Iz prethodne brodske kompanije su odbili moj zahtjev za povratak jer sam sama dala otkaz, iako sam dobila posao stjuardese ipak mi se nije islo zivjeti u Saudijsku Arabiju pa sam na kraju odbila i to, tako da sam odlucila da odem nazad u Dubai.

U oktobru 2016 godine nakon tri dana u Beogradu sa kolegicom sa broda, po drugi put slijecem sa malim koferom i vizom na tri mjeseca na Abu Dhabi aerodrom. Ovaj put nisam imala nikakvu ponudu i nisam imala ideju kako ce to sve izgledati i kako ce se stvari dalje odvijati. Prijateljice koje sam upoznala 2011 godine na putovanju “Evropske zeljeznice mira” su zivjele u Dubaiju tada i ponudile su mi privremeni smjestaj dok ne stanem na noge. Ja sam ponijela nesto para za osnovne troskove zivota i preko LinkedIn-a, Bayta i drugih portala za trazenje posla aktivno aplicirala. Prvi mjesec se nisam previse brinula, uzivala sam turisticki, iskoristila vrijeme da se vidim sa starim kolegicama sa kojima sam prije radila i cekala pozive na intervjue. Nakon drugog mjeseca i 3 neuspjesna intervjua bukvalno mi je bilo receno da napustim smjestaj u kojem sam bila kod drugarice. Naime, ona je dijelila smjestaj sa jednim parom koji se pobunio i trazio da ili platim ili odem. Na kraju smo se obje iselile i ona i ja. Iako nisam znala gdje cu dalje, stvari su se nekako same od sebe rijesile. Otisla sam kod F. u Abu Dhabi na dvije sedmice i tamo sam se krijuci svercovala u njegov smjestaj jer nisu dozvoljavali zenske osobe u muskim stanovima nakon 1h ujutro i obrnuto. Tokom boravka kod njega dobila sam poziv da dodjem na intervju za poziciju hostese u Dubaiju i odlucila sam da odem jer sam imala jos samo tri sedmice na raspolaganju prije isteka vize. Iako nisam htjela da opet zavrsim u restoranu, vrijeme mi je isticalo i odlucila sam da odem na intervju. Nakon tri dana su mi javili da sam dobila posao i pocela sam raditi par dana poslije, tacnije 16-og decembra 2016 godine. Restoran je tek bio u procesu otvaranja i moj radni dan se sastojao iz ucenja sastojaka jela, pravljenja koktela, odnosa sa gostima, grupnih radionica i predavanja. Sa mnom su radili dvojica momaka iz Srbije, pa su stvari malo bile lakse. Obzirom da mi je turisticka viza isticala i da sam jos uvijek cekala radnu vizu, kompanija me je poslala nazad u Bosnu u januaru gdje sam ponovo provela 5 sedmica. U februaru sam se vratila nazad u Dubai, ali restoran se jos nije otvorio pa sam dane provodila ne samo u ucenju, vec i ciscenju restorana, namjestanju, poliranju casa itd. Nekom srecom i spletom okolnosti prijateljica iz Makedonije koja je zivjela sa momkom i mackom Lolom u malom studiju mi je ponudila smjestaj kod njih dok ne skontam kako cu dalje. Na njihovom balkonu sam ujutro pila kafu, gledala u maglu i strebala materijale, a popodne sam radila do kasno uvecer. Kada bih stigla nazad u smjestaj bila bih toliko umorna i neispavana da sam imala ozbiljne migrene danima. Ipak bila sam sretna da sam uspjela naci bilo kakav posao. Ako nista smjene su bile dosta bolje nego u prethodnom restoranu i u martu sam se uselila sa drugaricom u nas stancic. Zivjela sam na dobroj lokaciji, posao mi je bio blizu, radila sam u stvarno prelijepom restoranu na tri sprata, redovno sam se vidjala i provodila vrijeme sa F. i stvari su isle na bolje.

Souk Madinat – jedno od najpopularnijih turistickih mjesta u Dubaiju

U junu su mi se zvijezde konacno poravnale i dobijam poziv za intervju preko LinkedIn-a za poziciju recepcionerke u jednoj auto-moto firmi. Otisla sam na intervju ujutro prije posla i na kraju razgovora direktorica HR-a mi je rekla “vidjet cemo se mi jos” i njen odgovor mi je ulio nadu da cu i ja konacno poceti raditi normalne radne sate i da cu poceti graditi korporativnu karijeru. Intervju se desio taman prije mog odlaska u Bosnu na odmor i isti dan kada sam sletjela sam dobila email sa ponudom. Obzirom da sam ugovorom bila vezana za restoran i da mi je probni rad bio pri kraju, poslala sam otkazno pismo putem e-maila jer ako dam otkaz tokom probnog onda moram odraditi samo 6 otkaznih dana. U suprotnom ako dam otkaz nakon probnog onda moram odraditi mjesec dana otkazni period. Isti dan sam potpisala novi ugovor i dala otkaz u restoranu i to mi je bio najsladji godisnji dotad.

Dubai Marina

Da premotam na brzinu unaprijed, moj zivot se promijenio za 360 stepeni kada sam pocela raditi u kompaniji. Posao je bio tezak i zahtjevan, usavrsila sam multitasking, bavila se pomalo administracijom, finansijama, racunima, klijentima, podrskom menadzerima i operacijama. Upoznala sam mnogo novih kolega, poboljsala dotad napola mrtav socijalni zivot, ponovo polozila vozacki ispit i aktivno isla na casove ashtanga joge. Kompanija mi je dala redovnu platu, dobro zdravstveno osiguranje, dvije karte godisnje do Bosne, bonus i realativno brzu promociju. U februaru 2018 godine sam se udala na Sejselima za dugogodisnjeg momka iz Chilea kojeg sam upoznala na brodu. U martu smo se uselili u stancic u predivnom naselju izmedju Abu Dhabija i Dubaija, u aprilu sam polozila vozacki, u maju kupila prvo auto, u junu dobila promociju, a u julu sam dobila nove mladje kolege i kolegice u firmi pa smo se poceli svi druziti poslije posla cesce. U oktobru se firma preselila na drugu lokaciju i posao mi je bio jos blizi, a moj zahtjev da promijenim kartu umjesto do Bosne do Chilea je bio odobren. Iako sam kraj godine docekala preopterecena obavezama i poslom, ostajala prekovremeno i radila ko magare, ipak je godina bila uspjesna i produktivna. Mozda i najproduktivnija do sada u Dubaiju.

Jedan od mnogih prelijepih spa centara u hotelu

Iako svako od nas ima dana kada mislimo da nam nista ne ide i kada smo u crnjaku, ipak sam vecinu vremena sretna i zahvalna na svemu. Naravno, uvijek pozelimo svi vecu platu, bolju poziciju i vise slobodnog vremena, ali sto kaze nas narod na nekom mostu dobijes, dok na cupriji izgubis. Da, i dalje mi povremeno fale porodica, prijatelji i bh. priroda i hrana, ali, kad sve saberem i oduzmem drago mi je da sam odlucila da se vratim u Dubai. Prve dvije godine su mi falila i putovanja, ali i to se promijenilo nabolje pa sam dosad iz Dubaija pored Bosne posjetila i Sejsele, Hong Kong, Nepal, Chile i Beijing. A u planu su i mnoge druge destinacije u narednim godinama.

Pogled sa 34-og sprata na Dubai Marinu

Dubai nudi prije svega mnostvo prilika za posao, gradjene karijere, usavrsavanje i napredak. Grad je cist, organizovan, uredan i konstantno se gradi i razvija. Sve je automatski uvezano u njihovom sistemu, vozacka mi je bila istampana za 15 minuta, u banku nikad ne moram otici jer sve placam preko mobilne aplikacije, od kreditne kartice do racuna za vodu, telefon, cestarinu, metro karticu itd. Ako moram otici kod doktora, zavisno od problema zbog kojeg sam dosla, odmah me salju na razlicite testove, RTG, vadjenje krvi, konsultacije; ne moram cekati osim ako nije neki skup pregled pa traze odobrenje osiguranja, ali uglavnom to ide brzo za 2-3 dana. Imaju stroge zakone i ljudi okolo ne setaju noseci oruzje niti prave probleme. U javnom prevozu ne moram gledati hoce li me neko pokrasti, a postoji i posebna sekcija samo za zene ako ne zelite stajati pored muskaraca. Saobracajne kamere su na svakom cosku, pa iako mi nije bas pravo platiti 600 dirhama za prebrzu voznju znam da cu ih ipak morati platiti jer inace necu moci registrovati auto pa ako krenem voziti neregistrovano auto uhvatit ce me druga kamera koja snima istekle registracije pa cu dobiti jos vecu kaznu. Sve mozete naruciti online, od hrane, odjece, namjestaja pa do hemijskog ciscenja. U gradu se stalno nesto desava, a takodjer ima i dosta besplatnih stvari u ponudi. Nocni zivot je odlican, ima predobrih pubova i klubova, plaze se prostiru kilometrima i svako moze ponesto pronaci za sebe, umjetnici, partijaneri, sportisti, streberi, kulturno orijentisani, itd. Grad je odlicno povezan sa ostatkom svijeta, a preko muza imam pravo i na karte sa popustom; ceste su odlicne za voznju, a sistem javnog prevoza je organizovan i efikasan. I iako nam je 6 mjeseci vrijeme uglavnom pretoplo, ipak je ostatak godine vrijeme odlicno.

Mozda najljepsi dio ovog grada jesu njegovi ljudi, jer sam imala tu srecu da ovdje upoznam divne osobe koje su danas dio mog zivota. Najvise se druzim sa djevojkama iz Srbije i Bosne, a onda iz Rusije, Ukrajine, Zimbabvea, Juznoafricke republike, Slovenije, Engleske, Lebana, Nepala, Indije, itd. Svi moji prijatelji su u vezama i brakovima sa partnerima drugih nacionalnosti, svi se medjusobno druze i postuju, uce jedni o drugima i drugim kulturama, aktivno putuju, usavrsavaju se i grade uspjesne karijere. I obavezno uvijek ponude pomoc, prijateljski savjet i podrsku.

Naravno, nije sve bas savrseno i ovaj grad takodjer ima mnogo mana, ali pozitivne stvari nadmasuju negativne. Trenutno se sve opet gradi za Expo 2020 pa sam sigurna da ce grad tada jos vise zablistati nego inace iako se trenutno patimo sa saobracajem jer zbog gradnje stalno mijenjaju ceste i pravce. 🙂

U narednom blog postu vise cu pisati o nekim negativnijim stranama ovog velegrada.

Advertisements

Kratki osvrt na zadnjih 8 godina – U potrazi za “izgubljenim uspjehom”?!

“Try not to become a man of success. Rather become a man of value.”

Zasto sam odlucila da napisem ovaj post?! Kako se blizim sredini tridesetih cesto razmisljam da li sam napravila dobre ili lose odluke sredinom dvadesetih. U mojim sumnjama ovo pitanje je ustvari vezano najvise za pitanje karijere, a okidac je zivot u Dubaiju gdje je iz nekog razloga vecina ljudi najvise fokusirana na ono sto zovu “rat race”, poziciju i platu koju zaradjuju, velika auta, luksuzni nacin zivota i akumuliranje materijalnih stvari. Da budem preciznija cini mi se da ovdje ljudi vise nego igdje procjenjuju uspjeh po nakupljenim materijalnim stvarima, titulom i platom koju zaradjuju. Ponekad me uhvati nezadovoljstvo jer mi se cini da “kaskam” za drugima i zao mi bude sto mozda nisam ranije karijeru gradila umjesto sto sam otisla na “plovidbu oko svijeta”.

Ponekad se pitam se da li je odluka da odem raditi na brod ustvari ostetila moju karijeru dugorocno ili je ipak bila ono sto sam godina i mislila – jedno neprocjenjivo iskustvo koje me je promijenilo, ojacalo i napravilo osobom koja sam danas?! Zato zelim da se osvrnem na proteklih 8 godina i podsjetim samu sebe da svako od nas ima svoj put u zivotu i ono sto sam ja prosla prije, neki ljudi mozda prolaze sada, a ono sto su oni sada, ja cu mozda biti u buducnosti. Kao primjer cu uzeti cinjenicu da sam ja vec mnogo putovala i sada se mogu fokusirati na karijeru, a ljudi koji su bili fokusirani na karijeru sada mogu priustiti da vise putuju.

Rim – Evropske zeljeznice mira

Vecina ljudi koji me poznaju znaju da se izmedju 2011-2012 godine moj zivot promijenio za 360 stepeni. Jedno vrijeme moje ime se vrtilo po novinama, portalima i komentarima zahvaljujuci mom blogu koji je bio posvecen radu na brodu. U tim godinama nije bilo mnogo dostupnih informacija o toj vrsti posla, a vecina mojih poznanika su radili kao novinari pa su me zamolili da im dajem intervjue cesto i ja sam pristala ne trazeci nista zauzvrat.

Pa da se prisjetimo ovih zadnjih 8 godina…

2011 godine nakon zavrsenih master studija osvojila sam priliku da putujem Evropom 20-ak dana na projektu “Evropske zeljeznice mira“. To putovanje je za mene predstavljalo jedno veliko budjenje. Osjecaj kada se probudite ujutro u novom gradu i kada zaspite fizicki iscrpljeni, ali duhovno obogaceni je neopisiv. Tokom tog putovanja sam shvatila da mi je velika zelja da nastavim putovati i odlucila sam da cu posto-poto pronaci nacin da to i ostvarim. U tih nekoliko sedmica sam posjetila Skopje, Rim, Berlin, Prag, Bec i Zagreb i upoznala sjajne i pametne ljude, a sa nekima od njih se i danas druzim.

Crystal Symphony u luci u Quebecu – moj prvi brod

2012 godine se prijavljujem za rad na brodu. Krajem maja pakujem kofere i odlazim u Bilbao u Spaniji gdje se ukrcavam na kruzer Symphony, kompanije Crystal. Ovih 6 mjeseci mog zivota cesto oznacavam kao “celicenje” jer prvo iskustvo rada na brodu je i fizicki i psihicki i duhovno veoma zahtjevno. Daleko od porodice, daleko od prijatelja, homesick, sa nekim prosjecnim znanjem engleskog jezika, emotivna, nenaviknuta na fizicki rad, ponekad radeci i 14h dnevno, zatvorena u metalnu plovecu kutiju i naivna, danas se pitam sta mi je davalo snagu. Snagu mi je davao novac i tih 6 mjeseci koje sam provela ploveci Sjevernom Evropom, Atlanskim okeanom, zatim Kanadom i Sjevernom Amerikom. Od zemalja koje sam posjetila sam se najvise odusevila Norveskom, Islandom i Kanadom. Kupala sam se u Plavoj laguni, vidjela sam sunce u ponoc, partijala sam dvije sedmice u Hamburgu dok nam je trajao dry dock, istrazivala Montreal sa prijateljem u Kanadi, vecerala cevape u New Yorku u 10h uvecer, posjetila izlozbu meda u Sankt Petersburgu, otimala se za sladoled sa galebovima u Helsinkiju, prezivjela uragan Sandy i dosla kuci krajem godine deset kila deblja.

Quebec, Canada

U proljece 2013 godine odlazim da radim na brod Odyssey kompanije Seabourn gdje provodim naredne 2 godine radeci 3 ugovora. Moj prvi ugovor sa njima je bio “sudbinski” cesto se zezam jer sam na njemu upoznala svog sadasnjeg muza. U avion za Singapur sam usla misleci da se ukrcavam na brod Quest. Medjutim, kada sam stigla na brod rekli su mi da su mi promijenili raspored i da me salju na brod Odyssey naredni dan. Dan poslije mog ukrcaja i F. se ukrcao, tu smo se upoznali i 5 godina poslije vjencali. Seabourn mi je ostao u sjecanju kao jedno divno iskustvo. Proputovala sam Mediteran, Aziju, Australiju i Novi Zeland. Istrazivala sam Singapur, vidjela slonove i tigrove na Tajlandu, imala odmor na Baliju, posjetila Veliki Greben u Australiji, vidjela Hobbiton filmski set na Novom Zelandu, hodala zidinama Valete, uzivala u Italiji, Grckoj, Crnoj Gori i Turskoj, vozila quad u Egiptu, posjetila Muzej Mahatme Gandija u Mombaju, Jerusalem i Nazaret u Izraelu i vozila se tuk tukom u Indiji.

F. i ja u Grckoj 2013 godine

2014 godine dajem otkaz na brodu, F. dolazi u Bosnu i zajedno odlazimo na intervju za Etihad u Beograd gdje on dobija posao i seli u Abu Dhabi. Ja u februaru 2015 godine dobijam posao u Dubaiju preko kolege sa posla. Mrzila sam sve u vezi prve godine koju sam tu provela i u februaru 2016 godine se vracam nazad u Bosnu gdje skupljam snagu, energiju i zivce za nove avanture. Nakon dileme izmedju novog broda, odbijanja posla stjuardese za Saudia Airlines i Dubaija, ipak se odlucujem da dam Dubaiju jos jednu sansu gdje se vracam u oktobru 2016 godine. Dolazim ovaj put naslijepo i zivim naredna 4 mjeseca po tudjim stanovima, bez posla, para, hronicno iscrpljena i umorna. Pred sami istek turisticke vize dobijam opet posao u restoranu i salju me nazad u Bosnu na odmor gdje ponovo provodim narednih 6 sedmica cekajuci da mi srede radnu vizu i da me pozovu nazad. Ako nista ovaj restoran je bio dosta bolji od prethodnog, ali sam bila nezadovoljna jer sam shvatila da sam prestara za ovaku vrstu studentskih poslova i da je mozda vrijeme da se posvetim ozbiljnije karijeri.

Abu Dhabi, UAE

U junu 2017 godine zvijezde mi se konacno “osmjehuju” i zapocinjem dugo zeljenu karijeru u kompaniji umorna od avanturistickog nacina zivota i ugostiteljske industrije koju sam vec prezirala. U februaru 2018 godine F. i ja organizujemo vjencanje i medeni mjesec na plazi na Sejselima i useljavamo se zajedno u naselje izmedju Abu Dhabija i Dubaija jer radimo u ova dva grada. Izmedju 2016-2018 godine sam napravila veliku pauzu od drustvenih mreza, intervjua, ugasila blog, ugasila facebook na godinu dana i resetovala se.

Planine u Al Ainu

Danas radim kancelarijski posao od 8 ujutro do 6h uvecer u istoj firmi, vozim auto, zivim sa muzem, ponekad negdje otputujem i zivim za dan kada cu napustiti ovu pustinju zvanicno za sva vremena i zivjeti u zemlji sa 4 godisnja doba i predivnom prirodom. Iako brod mozda i jeste unazadio moju karijeru, ipak ne mogu bas reci da nesto posebno uzivam u kancelarijskom poslu. Sjedeci 10h dnevno, sa bolovima u vratu, gledajuci u ekran vecinu dana, vodeci bitku sa vladinim institucijama, birokracijom, administracijom, klijentima i kolegama na stranom jeziku, bespotrebnim stresom i radeci za neku prosjecnu platu. Not a dream job definitely!

Na kraju moj stav i zakljucak je da bez obzira gdje je covjek nikad nije zadovoljan i uvijek misli da je mogao nesto bolje i drugacije. Pod pritiskom drustva i socijalnih mreza svi ponekad popustimo i pomislimo da smo promasili i zivot i karijeru i sve ostalo.

Od takvog nacina razmisljanja niko od nas nema posebne koristi i puno je bolje da svako nase iskustvo gledamo kao put koji smo morali proci da bismo bili ono sto smo danas. Ne treba mjeriti svoj uspjeh identificirajuci se sa materijalnim stvarima, titulom ili platom i imaginarnim savrsenim zivotima nepoznatih ljudi na socijalnim mrezama. Puno je bitnije usmjeriti se na nase duhovno iskustvo, znanje i vjestine koje smo stekli. Treba pronaci svoju zen zonu, svoj “Hygge” u danasnjem ubrzanom svijetu i imati male rituale koji ce nas ciniti sretnim i ispunjenim. Mozda je najbitnije okruziti se pozitivnim, pametnim i zadovoljnim ljudima od kojih cemo uvijek moci nesto nauciti i koji ce nas inspirisati da budemo najbolje verzija sebe. I onda kada pomislimo da nismo uspjeli u zivotu da se obavezno podsjetimo da se ideja uspjeha moze protumaciti na mnogo nacina. Zato radite na sebi, ucite, putujte, druzite se sa svojom porodicom i prijateljima, citajte dobre knjige, izadjite u prirodu i budite zahvalni na svemu jer svako iskustvo je lekcija.