Tag Archives: juznaamerika

Jezero “Llanquihue” i Nacionalni park Alerce Andino – Upoznajte Chile

Nakon tri dana istrazivanja misticnog i prelijepog otoka Chiloe vratili smo se na kopno i nastavili istrazivati podrucje oko drugog najveceg jezera “Llanquihue” u Chile-u. Na obalama ovog jezera se nalaze mali i lijepi gradici poput Puerto Varasa, Frutillar Baja, Puerto Octaya i Puerto Clockera, a iznad njih se nazire snijegom pokriveni vrh vulkana Osorno.

Obzirom da smo imali samo dva dana u ovom podrucju nas prvobitni plan je bio da posjetimo vodopade Petrohue, da istrazimo gradice oko jezera i da planinarimo u Nacionalnom parku Vicente Perez Rosales.

Naredno jutro smo rano ustali, doruckovali, obuli planinarske cipele, spakovali ruksake i krenuli. Jedna stvar koju sam cula o Patagoniji se definitivno pokazala tacnom – vrijeme je apsolutno nepredvidivo i dnevno se mogu promijeniti 4 godisnja doba. U jednom trenutku se vozite u magli i kisi, a u narednom trenutku sunce sija i horizont je cist.

Nakon 2h voznje kroz maglu konacno stizemo u Vicente Perez Rosales nacionalni park. Boje prirode i ljepota ovog parka su nesto nerealno. Okolo se prostiru zelene sume i poljane divljeg cvijeca, u daljini se nazire planinski lanac Ande, a ispred nas tamno plavo jezero Todos los Santos. U blizini odjekuje sum vodopada nadjacan jakim vjetrom. Ali, vrhunac je sezone, park je prepun turista i pronalazak parkinga je prvi izazov. Nakon sto smo se parkirali odlazimo u setnju pored jezera da otkrijemo gdje se tacno nalaze vodopadi.

Snijegom pokriveni vrh Osorno vulkana

Tada smo otkrili da smo vec prosli pored vodopada, a nismo ni skontali. Petrohue vodopadi se nalaze na jednom kraju jezera Todos los Santos. Ovaj dio parka je pod zastitom i placate simbolicnu ulaznicu. Kada smo konacno stigli do naseg odredista, docekao nas je ogroman red, pa smo odlucili da se vratimo naredni dan rano ujutro jer nismo zeljeli protraciti ovaj divan dan u cekanju. Odlucili smo da idemo u istrazivanje gradica okolo jezera. Ostala sam bez teksta posmatrajuci predivnu divljinu, vulkan Osorno i nepregledna polja divljeg cvijeca. Ne postoje rijeci kojima bih mogla opisati ljepotu ovog podrucja jezera i mislim da u zivotu nisam vidjela ljepsu prirodu. Naravno, i bosanska priroda je prelijepa, ali kordiljeri Andi i vulkana u daljini su nepregledni.

Vjetrenjaca sa pogledom na Osorno

Nasa naredna destinacija je Frutillar Bajo, poznati turisticki gradic koji ima divan pogled na Osorno vulkan. Vecina kuca u ovom gradicu je izgradjena u njemackom stilu arhitekture i mislim da sam uslikala sve i jednu kucicu koju sam vidjela. Parkirali smo se ispred njemacke kolonije koja danas predstavlja muzej i podsjetnik na nacin zivota stoljecima unazad. Cim smo zakoracili u unutrasnjost vratili smo se u 19-ti vijek i vrijeme kada su njemacki imigranti prvi put naselili ove prostore.

Nakon posjete muzeju prosetali smo uz obalu i posjetili poznati teatar “Teatro de Lago” i instagramicni drveni dok. Frutillar je poznat kao grad muzike i koncerti se desavaju tokom cijele godine. Takodjer, ovaj teatar predstavlja i najveci akusticni teatar ikad izgradjen u Juznoj Americi.

Pogled iz Njemacke kolonije na Osorno

Poslije setnje sjeli smo u mali kafe gdje smo uzivali u poznatoj “strudli” i kafi. Ovaj gradic je vjerovatno jedan od najljepsih gradica koje sam vidjela, kao malo seoce iz neke bajke.

Frutillar Bajo

Oko 8.30 uvecer smo sisli do obale da gledamo i fotografisemo zalazak sunca. Trenutno je plima vrlo niska i plaza se prostire kilometrima pa je tesko razlikovati nebo od pacifickog okeana. Nakon zalaska sunca nebo je promijenilo boju u purpurno zutu i pozeljela sam zauvijek ostati tamo.

Iako smo namjeravali naredno jutro ustati u 6 i voziti nazad u Petrohue, kisa i vjetar su nas probudili usred noci i poremetili nase planove. Obzirom da smo vrlo lose spavali, naredno jutro smo tek ustali oko 10. Vec je bilo kasno da idemo u Petrohue, pa smo odlucili da odemo u nacionalni park Alerce Andino koji je udaljen pola sata. Kao sto samo ime govori, u parku se nalazi najstarije drvo u Juznoj Americi nazvano “Veliki Djed“. Cim smo napustili drvenu kabinu, kisa je pocela padati. Ali, posto smo mi tvrdoglaviji do kise ipak smo odlucili da idemo na planinarenje. Nakon sto smo stigli u park vidjeli smo jos vozila i grupicu starijih turista sa kabanicama i planinarskim stapovima. E pa kad mogu oni, sigurno mozemo i mi i krenuli smo za njima utabanom stazom do vodopada i Velikog Djeda.

Dok smo hodali kroz sumu sjetila sam se pjesme Misty Mountain Cold iz filma Hobiti “Far over the mist mountains cold, To dungeons deep and caverns old“.

Iako je kisa sve jace padala, mi smo odlucili da zavrsimo sto smo poceli pa smo sve dublje isli u park. Hodali smo kroz blato, preko drvenih mostica i pored pumine pecine dok nismo konacni stigli do vodopada i Velikog Djeda. Legende kazu da je prije bilo i starijeg alerco drveca, ali spanski konkvistadori su ga posjekli tokom naseljavanja kontinenta.

Vodopad u nacionalnom parku Alerce Andino

Na putu nazad odjeca nam je bila potpuno mokra, ogladnili smo, ali smo bili i dalje u dobrom raspolozenju, smijali smo se i salili. Takodjer bili smo iznenadjeni koliko ljudi smo sretali usput i cinilo se da niko ne mari mnogo sto kisa pada. Cim smo stigli do auta, na brzinu sam se presvukla u suhu odjecu i krenuli smo u potragu za hranom. Uvecer smo opet sisli na plazu, uzivali u zalasku sunca, svjezem vazduhu i hladnom pivu. Naredni dan smo ujutro rano imali let nazad za Santijago odakle sam ja dalje nastavljala za Dubai, a Franco je putovao nazad u Vinu del Mar.

Pogled na Alerce Andino Nacionalni Park sa plaze

Hasta luego Chile, vidimo se dogodine! 🙂

Povezani clanci:

Valparaiso – Na putu u rajsku dolinu

Provincija Valparaiso (Renaca and Concon) – Upoznajte Chile

Santiago de Chile – Upoznajte Chile

Advertisements

VALPARAISO – NA PUTU U RAJSKU DOLINU – UPOZNAJTE CHILE

Sjeverozapadno od Santiaga smjesten je Valparaiso koji u slobodnom prevodu sa spanskog znaci “Rajska dolina“, a neki ga zovu i “Dragulj Pacifika“. Ovaj sareni i veseli gradic je jedan od najposjecenijih gradova u Chile-u smjesten na nekih 40-ak brda tik uz obalu Tihog Okeana.

Poznata instagramska lokacija – Valparaiso

Valparaiso je najznacajnija morska luka i vjerovatno najpoznatiji turisticki grad ove predivne, dugacke zemlje. Prema informacijama na internetu grad je osnovan u 16-om stoljecu od strane konkvistadora i dosad je prezivio razlicite pljacke, pozare, cunamije i zemljotrese i 2003. godine historijski dio grada je proglasen UNESCO-vim zasticenim podrucjem zbog unikatne kolonijalne arhitekture i sistema uspinjaca (funiculara).

Sarene stepenice na brdu Cerro Concepcion

Valparaiso je kombinacija historije, imigracija, predivne kolonijalne arhitekture, ulicnih grafita, raznobojnih kucica, stepenica, uspinjaca, grad boema, vagabunda i umjetnika.

U sklopu ove zgrade pronasli smo mali kafe sa odlicnom domacom hranom i kafom

Setajuci ulicama ukrasenim razlicitim objektima, grafitima i crtezima primijetila sam da je vecina ovih starih kolonijalnih kuca pretvorena u male hostele, prodavnice ili kafe-e. Ponekad su mi neki dijelovi djelovali zastrasujuce, a ponekad bezvremenski kada su naprimjer iz jedne stare kolonijalne zute zgrade dopirali zvuci klavira. Pored umjetnosti i grafita, ulice su prepune i pasa lutalica koji slobodno setaju. Ono sto mi se svidja jeste sto su ovdje ljudi toliko svoji, prirodni i opusteni i sto ucine da se osjecate prijatno i slobodno.

Ideje kako reciklirati plasticne flase i zasaditi biljke u njima

Jedan dan smo iskoristili za istrazivanje brda Cerro Concepcion na kojem se nalazi i Paseo Yugoslavo sa zamkom Palacio Baburizza. Pocetkom 20-og stoljeca mnogi Hrvati i Crnogorci su imigrirali u Chile tako da je u jednu ruku Paseo Yugoslavo posvecen svim Jugoslavenima koji su prosli ili pronasli svoj dom u Chile-u. Sa ovog mjesta se pruza prelijep pogled na morsku luku, a zamak je danas pretvoren u Muzej fine umjetnosti.

Paseo Yugoslavo sa zamkom Palacio Baburizza

Drugi dan smo na moje insistiranje otisli da posjetimo drugu kucu pjesnika i nobelovca Pabla Nerude “La Sebastianu” smjestenu na brdu Bellavista. “La Sebastiana” je jedna od tri kuce u kojoj je zivio i stvarao. Danas je ona pretvorena u muzej i otvorena za posjete, a ulaz kosta nekih 14$. Na ulazu dobijate audio opremu koja je dostupna i na engleskom jeziku i dok istrazujete kucu i njene spratove slusat cete pricu o historiji kuce, prostorijama i objektima koji se nalaze u njoj.

La Sebastiana svojom spoljasnoscu podsjeca na brod

Spoljasnost kuce podsjeca na brod, a unutrasnjost odlikuju ogromni prozori sa predivnim pogledom na okean i grad, unikatni predmeti, portret Walt Whitmana, starinske mape mora i zemlje, suveniri koje je donosio iz zemalja u koje je putovao i stare knjige. Kuca je imala kamin, mini bar, tolalet sa providnim vratima i radnu sobu na vrhu sa pogledom od 360 stepeni. Nakon posjete smo se spustili na rucak do obliznjeg restorana Plaza Moro sa pogledom na grad i La Sebastianu. Iako smo do P.N. kuce stigli taksijem, odlucili smo da se spustimo pjesice jer se vrijeme popravilo i sunce je konacno provirilo iza oblaka.

Plaza Moro restoran sa pogledom na La Sebastianu

Rekli su mi da je Valparaiso najpopularniji preko ljetne sezone i da ima odlican nocni zivot koji ovaj put nismo imali prilike istraziti. Naredne godine idemo kada je ljetna sezona (tacnije za 5 sedmica), a u nastavku donosim jos nekoliko slikica Valparaisa.

Povezani tekstovi:

Santiago de Chile – Moje prvo putovanje u Juznu Ameriku

i

Provincija Valparaiso (Renaca & Concon) – Chile dio II

Provincija Valparaiso (Renaca & Concon) – Upoznajte Chile

Nakon Santijaga put nas je dalje odveo na obalu Tihog okeana u poznatu provinciju Valparaiso koja se sastoji iz pet opcina: Vina del Mar, Valparaiso, Concon, Quilpue i Villa Alemana. Prva tri dana smo odsjeli u ljetovalistu Renaca. Cim smo stigli u smjestaj, vrijeme se pokvarilo, puhao je jak i hladan vjetar, padala je kisa, a zakasnjeli jet-lag je odradio svoje tako da smo se ukomirali vec oko 5h popodne i spavali narednih 14 sati. Probudili smo se ujutro uz zvuk talasa koji su se odbijali od stijene. Vrijeme nije bilo nimalo bolje, ali bar smo se dobro odmorili i bili smo spremni za susret sa svekrvom, nova lutanja i istrazivanja.

Dan smo zapoceli setnjom pored Tihog okeana u potrazi za restoranom gdje sluze dorucak i kafu. Iako je bilo hladno, usput smo sreli trkace, ponekog turistu, a more je bilo puno surfera koji su uzivali u ogromnim talasima. Na stijeni u neposrednoj blizini naseg stana su se odmarali morski lavovi, a iznad njih su letjeli galebovi. Miris kise i soli se sirio vazduhom dok su se talasi razbijali od obalu.

Ukoliko pazljivo pogledate vidjet cete morske lavove koji se odmaraju na stijanama dok iznad njih oblijecu galebovi

Nakon kratke setnje i dorucka vratili smo se u stan da se spremimo za odlazak u Valparaiso. Do Valparaisa smo stigli njihovim mini busem u kojem nas je naravno zabavljao lokalni umjetnik. 🙂 Dogovorili smo se da se nadjemo u poznatom kaficu Melbourne sa F. mamom i da krenemo svi zajedno u istrazivanje Valparaisa. Medjutim, obzirom da kisa nije prestajala, a jedina ja sam bila obucena i obuvena za kisu (gumene cizme, kisobran, vuneni dzemper, vjetrovka, sal i kapa) ipak smo odlucili da odgodimo istrazivanje Valparaisa za drugi dan, a da nju otpratimo u Quilpue. Dan smo zavrsili pijuckajuci caj, sjedeci pored grijalice, razgovarajuci o svemu, mazeci macku Princess i slusajuci Frank Sinatru. Nimalo pritiska ni brige da li cu se svidjeti svekrvi, potpuno opusteno i laganice kao i Chile. 🙂

Naredni dan sunce je konacno odlucilo da nas pocasti i dan je bio stvoren za setnju. Ja se nisam mogla nagledati snage i ljepote okeana i razmisljala sam koliko je lako postati romantican u njegovoj blizini. Valovi su opet bili ogromni i uz obalu su se mogle vidjeti oznake za cunami koje bas i nisu bile toliko romanticne. 🙂

Kao sto vecina vas zna Chile je izuzetno trusno podrucje koje lezi na Pacifickom vatrenom prstenu i u njemu se nalazi oko 500 aktivnih vulkana. Zemljotresi su vrlo cesti i najjaci zemljotres ikad zabiljezen (9.6 na rihterovoj skali) se desio bas u Chile-u 1960 godine, poznat pod nazivom Valdivia ili Veliki Chileanski zemljotres. Zemljotres je trajao 10 minuta i ubrzo su se na obalu obrusili valovi visoki izmedju 10 i 25 metara. Snaga tog zemljotresa je bila toliko razorna da su naredni dan cunamiji stigli i na Havaje, Filipine, Japan, Novi Zeland i Australiju. Zemljotres je izazvao nove zemljotrese ili aftershock-ove, klizista, poplave, pa cak i vulkansku eksploziju, a tacan broj ljudskih zrtava nije nikad potvrdjen.

Concon je moderno ljetovaliste koje se i dalje gradi i ne nudi nista posebno za vidjeti. Na vrhu se nalaze pustinjske dine, ali zivim u pustinji pa me to bas i ne interesuje. Najinteresantnije mi je bilo vidjeti El Vertigo kucu isklesanu u stijenama sa otvorenim bazenom. Kuca nije otvorena za posjete pa smo je posmatrali kroz resetke i pitali se da li neko i dalje zivi u njoj ili ne?!

Uvecer smo otisli na veceru kod njegovih prijatelja. Chileanci su dosta opusteni, oblace se vrlo jednostavno, puno piju, puno flertuju, a za veceru su nas posluzili ribom i vinom. Mnoge kuce se nalaze u ogradjenim podrucjima sa vanjskim kamerama jer ima dosta kradja. Zbog blage klime vecina kuca nema grijanje, a oni se u kucama ne izuvaju tako da sam i u kuci sjedila u jakni i cizmama. 🙂 Njegovi prijatelji slabo govore engleski, pa sam ja neuspjesno nabadala spanski. Iako smo klimali glavnom jedni drugima, mislim da smo bar 50% stvari pogresno razumjeli. 🙂

U nastavku idemo u Valparaiso…..

Prethodni post