Tag Archives: mornar

Francova prica

Moje ime je Franco. Porijeklom sam iz Čilea i u 25-oj godini sam se zaputio da radim na prekookeanskim kruzerima na kojima sam proveo zadnjih 13 godina, radeći i ploveći svuda po svijetu. Najviše sam se zadržao na poziciji konobara, a tokom svih tih godina sam promijenio tri kompanije. Odluku da odem na brod sam donio najviše zbog novčanih problema, jer sam se morao brinuti za svoju porodicu, plaćati račune i štedjeti, a u Čileu je u to vrijeme situacija bila teška. Sve ove godine mi je nedostajao život na kopnu, ali sam se vremenom naviknuo i na život na brodu. Sjećam se da sam skoro svaki ugovor barem jednom oplakao. U početku je bilo teško, nisam mogao razumjeti loš engleski, osjećao sam se izgubljeno, bez ikakve ideje o ovom poslu, o radu hotela i restorana i sa slabim poznavanjem terminologije. Tih dana nije bilo limita koliko sati dnevno ćete raditi, pa se sjećam da sam jednom radio 17 sati, a drugi put zbog crvenog koda 20 sati. Cipele su bile osigurane od strane kompanije i to su bile sigurnosne cipele koje su bile teške kao kamenje, pa su mi noge krvarile sedmicama. Napor je predstavljalo i oblačenje i skidanje cipela, a na bolovanje ste mogli zaboraviti. U toj kompaniji, ako ste htjeli ići na bolovanje, morali ste vašu zamjenu platiti iz vašeg džepa. Plate su bile mizerne, a sve što ste zarađivali tokom tog ugovora su bile napojnice tako da ste morali raditi bolesni ili čak i sa slomljenom rukom, kao što sam ja radio dvije sedmice.

Pored svega toga teško mi je padalo i mijenjanje vremenskih zona, neregularni rasporedi, loša hrana, bolovi, tuga, neljubaznost gostiju i posade, nemirno mora sa tajfunima i olujama, cimer koji hrče ili pravi zabavu kada vi želite spavati, treninzi i razmišljanje šta se dešava kod kuće. Povrh svega, počeo sam piti jer je alkohol sve to olakšavao.

Život na brodu podsjeća na život na nekoj drugoj planeti. Da li ćete izgraditi ili uništiti svoj karakter, zavisi samo od vas. U svakom pogledu je stresno, pa se naučite nositi sa različitim nivoima stresa. Upoznat ćete nevjerovatne ljude. Zabavljat ćete se kao kad ste imali 16, ponašati se kao tinejdžer i raditi kao životinja. Ali na kraju kada pogledate iza sebe, bit ćete ponosni šta ste sve izdržali i koliko možete raditi, a da ne doživite kolaps ili ubijete nekoga. Ukratko, normalni ljudi ne opstaju dugo u ovom poslu, morate imati neki drugačiji čip u svom mozgu. Najbolji dio ovog posla su prilika da zaradite novac, steknete prijatelje i ako ste dovoljno sretni, upoznate i partnera za život. Putujete, zabavljate se, učite posao i gradite karakter. Negativna strana je da ovaj posao može biti kao droga i da lako završite u začarnom krugu, ne odrastete, a postanete stari veoma brzo. Ja sam promijenio tri kompanije i nema nešto što se zove najbolja kompanija u svemu. Kako odrastate, tako vidite stvari u drugačijem svjetlu. Mislim da je za mene lično najbolja bila zadnja kompanija, zato što sam mogao pomoći drugima da rade bolje i tako doveo naš brod na prvo mjesto u floti. Ali, sa druge strane, najviše sam se zabavljao u prvoj kompaniji, najbolja organizacija je bila u drugoj, ali mislim da sam sveukupno najviše uživao u zadnjoj. Ono što me motiviše je kontinuirani napredak u svakom pravcu, premašivanje rezultata i da radim što bolje mogu. Motivira me da postanem primjer drugima i da ih mogu naučiti da što bolje rade. Motivira me da pomažem ljudima da postanu bolje osobe i da guraju sami sebe da rade više nego što su mislili da mogu. Jednostavno, ugostiteljstvo je moje područje i volim ga. Na mom prvom ugovoru su mi govorili „kada ti morska voda jednom uđe u vene, nikad nećeš biti daleko od okeana“. Samim tim i ja ću uvijek biti vezan za ovaj posao, ali neću više raditi na brodovima. Upravo ovaj posao mi je otvorio druge mogućnosti u životu. Na brodove se više ne vraćam, a planovi za budućnost su još uvijek u realizaciji. Što se tiče ovog posla, preporučio bih ga ljudima koji mogu biti daleko od kuće i koji nisu nasilni, ljudima sa smislom za humor, ljudima koji žele da iskuse tešku stranu života i da rade više nego što su ikad u životu radili. Ovaj posao je dobar da se uštedi novac za fakultet, kuću ili da se započne neki posao. Zapamtite, ne radi se o tome koliko možete zaraditi, već koliko možete uštedjeti. Ak ste dovoljno ludi i ne uklapate se u društvo, ovaj život je idealan da ga učinite vašim životnim stilom.

Advertisements

Sta ja ovdje uopste radim?

Naredno jutro ustajem u 7h, idem na doručak i u smjenu, zatim na trening, pa opet na trening, pa opet u smjenu. Nakon prve smjene sam se pokušala na brzinu javiti roditeljima, ali veza je bila loša pa sam morala malo glasnije pričati. Cimerka je bila u sobi i nakon razgovora je grubo otvorila svoju zavjesu i vjerujte mi da pogled može ubiti, ne bih sad o njoj pisala. Poslije više nije sa mnom ni pričala, a ja pored toga što sam se osjećala nevidljivom i trudila sam se da budem nevidljiva, da je slučajno opet ne uznemirim. Kroz par dana mi se obratila da provjeri kada ću se konačno iseliti iz kabine. Bila sam malo razočarana njenim ponašanjem jer nisam ništa loše uradila da bi tako pričala sa mnom. Tih prvih dana niko me nije mazio i osjećala sam se loše i nebitno.

Photo by Matthew Barra from Pexels

Svi naredni dani mi liče ko jaje jajetu. Ustanem, radim, završim prvu smjenu, dođem u kabinu, cimerka me ignoriše, ležim u krevetu u tišini trudeći se da i ne dišem, zatim opet radim drugu smjenu koja me dokrajči. Misli mi razne naviru i pitam se „Zar sam radi ovoga došla, zar je ovo ta velika avantura koja me čeka?!“ Hvata me depresija i hoću da dam otkaz i da idem kući. Posao još nisam naučila, a svaki dan nešto novo radimo. Postoji puno pravila i procedura, a pored čišćenja moram donositi led, voće, peškire, trčati po hemikalije, šampone, čaše i mnoge druge stvari. Nisam nigdje izašla danima i sve me živo boli. Noć prije dok sam trčala da napunim hemikalije, pala sam na stepenicama i sva sam bila u modricama. Zovu me na vakcinaciju u medicinski centar i u stanju poluraspadanja odlazim kod nasmijanog doktora koji me pokušava oraspoložiti. Taj dan sam sva sretna zaključila da ovdje ipak ima i normalnih i nasmijanih ljudi. Naredni dan mi objašnjavaju da će se održati vježba spašavanja i da je moja dužnost da ostanem sa velikom sestrom i da nakon narednog alarma odem na otvoreni deck i stanem ispred čamca za spašavanje sa rednim brojem A3. Alarm se oglasio oko 10 sati ujutro i nastala je frka na brodu. Nisam imala pojma gdje, šta i kako i jedva sam uspjela naći otvoreni deck. Tu sam stala, a neki Filipinci su mi rekli da se prijavim jer su već prozivali moje ime dva puta. Prijavila sam se i moja prva vježba spašavanja je prošla bez većih problema. Velika sestra mi je kasnije objasnila da će se ovo održavati svake sedmice i da će se moje dužnosti kasnije promijeniti.

Photo by Bich Tran from Pexels

Tih prvih sedam dana definitivno su bili najgori dani. Nemoguće je opisati sve emocije koje osjećate u tih sedam dana. Posao, treninzi, neukusna hrana, hladnokrvni ljudi, bolovi u nogama i mišićima, osjećaj usamljenosti, izgubljenosti i izolovanosti. Kabina u kojoj spavate je hladna i tamna bez prozora, a jedina svjetlost jeste vještačko svjetlo od kojeg vas samo glava boli. To su prelomni dani kada svi žele najradije dati otkaz i pobjeći nazad kući u sigurnu zonu.

Ipak, nakon tog prvog šoka sve kreće na bolje. Za par dana sam dobila svoju prvu napojnicu od 70$. Gledajući u tih 70$ razmišljala sam kako sam za samo tri dana čišćenja zaradila 70$ od samo jedne sobe, a to nije čak ni plata. Znači, to su te napojnice koje sobarice dobijaju i zbog kojih platu nikad i ne troše. Uskoro sam počela izlaziti van, jesti redovno, snalaziti se na brodu i upoznajem prve prijatelje. Sve mi postaje bolje i lakše i počinjem se osmjehivati, zezati i prilagođavati tom intenzivnom tempu. Prva luka u kojoj sam izašla je bio gradić Hanflouer u Francuskoj gdje se održavao Festival normandijske kulture. Nakon sedam dana provedenih u limu, prvi put sam kročila na svjež vazduh, popila kaficu sa prijateljima na suncu, kupila razglednicu i punim plućima uživala. Tada sam konačno dobila osjećaj da se nešto mijenja u mom životu. I da sve ovo i nije tako loše i da stvarna avantura tek počinje.

Kad sam se vratila na brod, još jedna dobra vijest. Obavijestili su me da mijenjam kabinu. Konačno ne moram više živjeti sa gospođicom Austrijom. Prebacili su me na deck 2 i sada živim sa curom iz mog odjela u „četvrti“ u kojoj žive sobarice. Moja nova cimerka je Marie sa Mauricijusa. Marie je sjajna žena, u životu se mnogo napatila, ali danas je tu jer želi osigurati bolju budućnost svom sinu. Kao malu ju je biološka majka ostavila i kasnije opet otjerala. Izgubila je oca i nikad nije završila srednju školu. Udala se, rodila sina i razvela. Žena koja mi je to prvo veče nasula čašu likera Bejlisa, sjela prekoputa mene i dala nekoliko pametnih savjeta kako preživjeti brod. To je žena koja ujutro pjevajući ustaje, kojoj osmijeh sa lica ne silazi i koja sve radi sa lakoćom. Velika promjena od svakodnevnog gledanja nečijeg namrgođenog lica do njenog uvijek nasmijanog i prijatnog.

Ono što sam uspjela primijetiti do sada jeste da su većina posade Filipinci, koji su uvijek nasmiješeni i veseli. Ali, sa druge strane, njihovi ugovori traju po devet mjeseci i imaju mnogo nižu plaću od ostatka posade, što znači da su u startu diskriminisani i u gorem položaju od drugih. U mom odjelu ima dosta cura sa Balkana, zatim iz Južne Amerike i iz Azije i veliki broj djevojaka iz Južnoafričke Republike. Uglavnom dolazimo iz siromašnijih zemalja sa visokom stopom nezaposlenosti, Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Rumunija, Mađarska, Portugal, Brazil, Indija i druge zemlje. Naravno, ima tu i inžinjera i oficira iz zemalja Zapadne Evrope i Amerike, kao i ljudi iz menadžmenta hotela koji imaju sjajne plaće i kratke ugovore.

Photo by Olenka Sergienko from Pexels

Naravno, primijetila sam i da me muškarci gledaju, ali su me već upozorili da su mnogi oženjeni i da uglavnom svi traže samo avanturicu. Svaki put kada nova djevojka dođe na brod, bez obzira na njen izgled i ponašanje postaje lovina i ukoliko to želi bez problema će naći nekoga. Prvo, jer su većina posade muškarci, drugo što će biti u centru pažnje dok god je dostupna i treće što svi nakon posla traže način da se opuste, a taj način za mnoge najčešće podrazumijeva alkohol i neobavezni seks.

Prethodni clanak:

Povezano:

Moj prvi dan na brodu – “Ko prezivi pricat ce” – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Supervizorka mi pomaže sa torbom i vodi me po uniforme. Dobila sam 6 pari uniformi, tri dnevne svijetlo zelene haljinice sa bijelim keceljicama i tri noćne crne haljinice sa sivim keceljicama. Nakon toga prolazimo glavnim hodnikom kojim u žurbi prolaze ljudi u različitim uniformama i razmišljam zbog čega svi izgledaju mamurno i neispavano, i pomalo sa strahom pitam samu sebe Gdje sam to ja došla?! Sve mi je konfuzno, novo i stvari se prebrzo dešavaju.

Proslava rodjendana sa dragim ljudima pred odlazak

Stižemo do kabine i otvaramo vrata kad – imamo šta i vidjeti. U krevetu polunag muškarac otvara oči i gleda u nas dvije. Supervizorka ga pita šta on radi tu, a on joj zbunjeno govori da je tu kod djevojke da prespava i danas ide kući, nada se da mi neće smetati. Naravno da ne, zašto bi mi smetao polunag muškarac kojeg prvi put vidim, u kabini u kojoj se trebam presvući?! Nakon trenutnog šoka supervizorka mi daje punih pet minuta da se presvučem u uniformu i popunim potrebnu dokumentaciju. U panici zamolim dotičnog nagog gospodina da mi pomogne oko papirologije dok ja tražim po sportskoj torbi bijele cipele za prvu smjenu. Konačno ih pronalazim i brzinski se presvlačim. Na brzinu bacim pogled na kabinu. Mala je i tamna sa krevetima na sprat, ormarom i radnim stolom sa televizorom. Kupatilo je troduplo manje sa malom tuš kabinom, lavaboom i toaletom. U uniformi sa keceljom izgledam čudno. Nemam vremena ni da se pogledam u ogledalo jer je supervizorka tu na vratima i vodi me na doručak u kantinu. Vodi me prvo na pranje ruku, zatim mi pokazuje gdje su tanjiri i hrana i daje mi desetak minuta da doručkujem. Izbor hrane ne izgleda loše, ima svega pomalo, hljeba, putera, džema, narezaka, jaja, riže i voća. Sjedam sama za jedan stol i jedem neslani omlet, a prekoputa mene sjede Filipinci i jedu rižu sa grahom i kuhanim jajima. Začuđeno razmišljam kako to troje ide zajedno i gledam u njih sa još začuđenijim izrazom lica, a oni me gledaju sa smiješkom. Nakon brzog doručka supervizorka se vraća po mene i opet smo na hodniku na decku 3 i odlazimo do lifta za posadu.

Sve se odvija brzinom svjetlosti i nemam vremena razmišljati ni o čemu. U liftu me ispituje odakle sam, gdje mi je bio intervju i ja joj spominjem da sam bila na intervjuu zajedno sa jednom djevojkom, Anom M., koja se ukrcala četiri dana prije mene na ovaj brod. Zna o kome pričam i prije posla vodi me do nje da se pozdravimo, ali njena rečenica: Srce bježi kući, ovo je pakao! mi trenutačno ubija sav entuzijazam. Hvala, Ana M., inače mi je dan sjajno počeo.

Pomalo razočarana njenom izjavom, idem sa supervizorkom na deck 10 gdje ću učiti posao i standarde i daju mi dvije Velike sestre. Velika sestra je sobarica koja ima iskustva i koja treba da mi objasni kako brod i posao funkcionišu. Malo je reći da nisam imala pojma odakle početi i šta raditi. Sve do toga trenutka sam razmišljala koliko teško može biti čistiti sobe?! Pa čistim i svoju kuću i nije teško, uzmeš usisivač, zategneš krevet i obrišeš prašinu. Tada sam shvatila da nikad ne podcjenjujem ničiji posao, jer svaki posao ima svoja pravila i procedure i potrebno je uložiti vrijeme i trud da bi se naučio i savladao. Djevojke sa kojima radim su iz Mađarske i iz Južnoafričke Republike. Mađarica mi se sviđa i sa njom mogu pričati o svemu, dok je Južnoafrikanka hladna i neljubazna što me čini još nesigurnijom. Objašnjavaju mi da na brodu sobarice rade 10 sati dnevno u dvije smjene. Prva smjena traje od 7h do 13h i to je regularni servis, a noćni servis, poznatiji kao Turn Down počinje u 18h i završava u 22h. S obzirom da o posteljini nisam imala pojma, dale su mi za početak da brišem prašinu, perem balkone i usisavam.

Oko 11 sati me vode na sigurnosni trening u bar, kojem svako ko se tek pridružio brodu mora prisustvovati. Sigurnosni trening treba da nas osposobi da poznajemo svoja zaduženja u slučaju opasnosti i da znamo kako da odreagujemo. Iako mi je engleski bio na nekom relativno dobrom nivou pola stvari koje je oficir ispričao nisam razumjela. Nije problem ni moj engleski, nego različiti akcenti i izgovori riječi. Ono što sam uspjela shvatiti jeste da se na brodu svake sedmice održavaju vježbe spašavanja sa alarmom i obavezne su za sve članove posade. Sve kompanije su obavezne održavati vježbe spašavanja, ali se razlikuju kodovi za opasnost. Najvažnije je da znate da postoji kod za vatru (uglavnom BRAVO CODE), kod za osobu u vodi (MAN OVERBOARD), kod za sigurnosnu prijetnju (SECURITY THREAT) i kod za medicinsku opasnost (MEDICAL EMERGENCY). Kako sve to tačno funkcioniše nisam shvatila, ali čim je trening završio vode me nazad u sekciju gdje nastavljam raditi. Opet sam sa Mađaricom i malo mi podiže samopouzdanje pričom kako je i ona počela raditi ovaj posao u mojim godinama i danas ima kuću, auto i planira pokrenuti privatni biznis. Ipak samopouzdanje mi opada kad mi saopšti da joj je za to sve trebalo sedam godina. 

Nakon prve smjene koja završava oko 14 sati, vode me na razgledanje broda. Morate poznavati vaše radno mjesto prvo radi sebe, a drugo radi gostiju koji će vas često pitati gdje se šta nalazi, a „ne znam“ je ovdje neprihvatljiv odgovor. Sve morate znati, a ono što ne znate pravite se da znate ili da ćete saznati. Hodajući brodom sa supervizorkom nakon prve smjene, shvatam koliko je brod lijep i prostran. Područje za goste je divno, luksuzno i sve sija i blista. Na brodu se nalazi nekoliko vrhunskih restorana, klub, kino, casino i prostor u kojem se pripremaju predstave za goste. Supervizorka mi objašnjava da sobarice ne smiju hodati kroz područje za goste ako nisu u uniformi. U civilnoj odjeći smijem hodati samo kroz područje za posadu, a to područje je ustvari onaj veliki i dugački hodnik na decku 3, na čijem se početku nalazi bar, a na kraju otvoreni deck za pušače. Pušenje u kabinama je strogo zabranjeno i jedino dopušteno mjesto je ustvari taj otvoreni deck gdje se nalaze ogromne gumene pepeljare. Na sredini hodnika se nalazi kantina, u kojoj se služe tri obroka dnevno, plus kasna večera iza 23 sata. Hrana za posadu je naravno mnogo lošija od hrane za goste, ali nakon 23h nam šalju hranu od gostiju koju oni nisu pojeli za večeru. Iskreno, meni ni ta hrana nije nešto. U mislima su mi zeljanica, burek, bosanski lonac, sarma, pileća supica i pečenje.

Nakon razgledanja broda slijedi još jedan sigurnosni trening i konačno imam dva sata pauze. Iznenađujuće je koliko dva sata odmora ovdje znače, a to ću tek shvatiti u narednim mjesecima kada će mi i 20 minuta biti dovoljno da se naspavam. U toku te pauze odlazim sa Anom M. na otvoreni deck. Priča mi kako joj je teško, kako se puno radi, kako je mrtva umorna i upoznaje me sa našim ljudima sa Balkana. Ima nas puno, a njena velika sestra je iz Beograda i uživa raditi sa njom. Eh sreće kada sretneš naše, a naše je sve što priča jezik koji razumiješ. Na brodu nema Srba, Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca ni Makedonaca, na brodu su (bar meni) svi Naši.

Pauza od dva sata prolazi brzinom svjetlosti, ali zato druga smjena nikako da prođe. Poslale su me da čistim kupatila, dok se one pretvaraju da kao nešto rade u sobama. Velika sestra iz Južnoafričke Republike koristi vrijeme da umilno razgovara sa gostima. Već sam mrtva umorna, razočarana hladnokrvnim „robovlasničkim“ sistemom i nakon ironičnog komentara velike sestre počinjem plakati, a ona mi beobraznim tonom govori da je posao samo posao i da se saberem, da nema namjeru ostati tu do jutra. Vrlo osjećajna djevojka, nema šta. Bilo mi je krivo što sam se rasplakala pred njom, ali mislim da je šok i višesatni rad učinio svoje.

Iskreno, ne znam ni sama kako sam preživjela svoj prvi brodski dan. Osjećala sam se nevidljivo, kao u labirintu gdje sklupčana u čošku plačem i tražim izlaz van. Oko 22 sata jedva pronalazim kabinu. Manta mi se, u stomaku mi se sve prevrće, bole me ruke, noge, mišići, gladna sam, a ne mogu da jedem i sakrivena iza zavjese plačem kao malo dijete. Ubrzo neko ulazi u sobu i otvara mi zavjese. Zbunjena gledam u djevojku ispred mene. Nije nešto pretjerano ljubazna i pita me odakle sam. Predstavlja se i govori da je iz Austrije i da radi na recepciji. Ponovo mi zatvara zavjese, a ja razmišljam koji me đavo natjerao da dođem ovdje?! Slomljena od posla i iscrpljena od plakanja uskoro sam zaspala.

Nastavit ce se….

Povezani postovi:

Oprastanje i odlazak na brod

Kako sam dosla do posla na brodu?

Oprastanje i odlazak na brod – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto. Ja sam skitnica, bježi mi se često. Jer ja sam skitnica, daljine me vuke, više volim vjetar, nego mirnu luku.

– Jasna Lukić –

Maj 2012. godine

Mama i tata su krenuli sa mnom prema aerodromu. Mogu samo zamisliti kakav se brainstorming dešavao u njihovim glavama. Da li je ovo ispravna odluka da je pustimo da ide, šta ako joj se nešto desi, šta ako više nikada ne vidimo dijete, šta ako se avion sruši, šta ako brod potone, šta kad joj bude teško, a mi nismo tu. Da li je ovo pametna odluka ili najveća glupost koju ćemo uraditi?

Ja sam sa druge strane najviše razmišljala kako ću presjesti iz aviona u avion, hoću li se zbuniti, izgubiti, propustiti let, zakasniti, ostati bez kofera. S obzirom da nisam prije putovala avionom sama, u tom trenutku mi je sve djelovalo kao nuklearna fizika.

Opraštanje je bilo emotivno. Navikli smo, jer nije bio prvi put da me ispraćaju negdje, ali bio je prvi put da idem negdje da radim na period od šest mjeseci. A to negdje je podrazumijevalo bijelu lađu, okeane, oluje i talase.  Mama je jedva suze zadržavala, a njenu emotivnost sam naslijedila i ja.

Popili smo kafu na aerodromu, uz neki dosadni razgovor gdje niko ne zna šta da kaže. Mama i tata su ponavljali da im se javim kad stignem, a ja sam ponavljala da ću se javiti i da se ne brinu. Ubrzo se čuo poziv da se putnici koji lete za Minhen ukrcaju i polako sam krenula sama prema pasoškoj i sigurnosnoj kontroli sa ruksakom na ramenima i trepetom u stomaku. Bilo mi je žao ostaviti roditelje tužne i zabrinute, ali sve je već bilo riješeno i došlo je vrijeme da njihova mala princeza konačno odraste. A tih dana sam upravo napunila 25 godina, kad ću, ako neću sad?!

Norveski fjordovi

Nakon 3h leta sletjela sam u grad Bilbao u Španiji. Presjedanje u Minhenu iz aviona u avion je ispalo mnogo lakše nego što sam mislila da će biti. Kao što to obično biva, sve ono što nam se čini komplikovanim obično to nije, a ono što nam djeluje sigurno i lako, ispadne komplikovano.

U Bilbau nije bilo pasoških kontrola. Upratila sam gdje su krenuli svi koji su sa mnom letjeli, pa sam krenula za njima. Našla sam se pored traka za kofere, ali tada je nastao problem. Već pola sata sam stajala, a kofera nije bilo. Svi su već pokupili svoj prtljag, samo sam ja i dalje stajala tu i čekala dok traka nije stala. Kad sam shvatila da moj kofer nije na toj traci pronašla sam nekog radnika i sva uplašena mu objasnila da mi koferi nisu tu. On me je pitao kojim sam letom došla i odakle i nasmijao se. Objasnio mi je da su mi koferi na međunarodnim letovima i pokazao mi gdje da idem. Zahvalno sam ga pogledala koreći samu sebe kako sam smotana i sa uzdahom olakšanja otišla da pokupim kofere.  Moj prvi samostalni let je završio dobro.

Dry Dock u Hamburgu | Prvi mjesec ugovora

Na aerodromu me je trebao sačekati agenat kompanije čije je zaduženje bilo da dođe po mene i da me odvede u hotel i onda naredno jutro opet dođe po mene i odvede me na brod. Nisam znala gdje će me čekati, kako izgleda, a kao vrhunac svoje gluposti – nisam ponijela mobitel, tako da nisam mogla ni zvati „broj u slučaju nužde“. Nervozna, izašla sam van i tada ugledala prezgodnog Španca koji drži natpis kompanije i prišla mu. I on je bio sretan jer me je konačno ugledao nakon što je već sat vremena proveo čekajući me dok sam ja tražila kofere. Rukovali smo se, uzeo mi je prtljag i poveo me do crnog novog auta sa zatamnjenim staklima. Bila sam prijatno iznenađena jer mi je drugarica koja se ukrcala nekoliko dana prije mene, rekla da je po nju došao neki poluraspadnuti kombi, u koji su ih potrpali kao krompire i vukli od hotela do hotela.

Engleski mu nije bio baš jača strana, pa je naš razgovor predstavljao neku varijantu englesko-španskog jezika gdje on priča na španskom, ja na engleskom, ali se nekako perfektno razumijemo. Ipak, sve one godine gledanja Esmeraldi, Marisol, Rubi i ostalih „heroina“ španskih sapunica nisu bile protraćeno vrijeme. U autu pričamo o Bilbau i njegovoj historiji, nogometu, zelenilu i spominje mi da je u hotelu već jedna djevojka koja će mi biti cimerka i da je iz Srbije. Ovo postaje sve bolje i bolje, prošlo mi je kroz glavu dok sam posmatrala ovaj predivni grad iz automobila i slušala nastavak priče o važnosti fudbala u Španiji.

Izgled kabine na brodu

Nakon dolaska u hotel i čekiranja, uzbuđena odlazim u svoju sobu u kojoj je smještena djevojka iz Beograda, koja se također trebala ukrcati sa mnom naredni dan, s tom razlikom da je ona već probila led i znala gdje ide i šta je čeka, za razliku od mene, koja ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti u kakav mravinjak idem. Pitala sam je za svoj odjel i ona je samo odmahnula glavom i rekla da je to naporan posao i da se puno radi. Malo razočarana pomislila sam da mi je bolje da dalje ništa i ne pitam i da iskoristim dan preda mnom. Pored blagog umora i nervoze, bila sam vesela i uzbuđena i htjela sam popodne iskoristiti za šetnju kroz centar Bilbaa i ispijanje sokića u jednom od mnogobrojnih kafića na otvorenom. Dan je bio lijep i topao, kasni maj, a oko nas mnoštvo ljudi i zelenila. Prošetale smo pored rijeke do muzeja Gugenhaim, koji je glavna gradska atrakcija. Iskoristile smo priliku da se slikamo i popijemo sok u jednoj od sunčanih bašta. Poslije zalaska sunca vratile smo se u hotel na večeru. Prije spavanja sam se ulogovala na facebook da se javim gdje sam, usput objavim slike i popričam sa porodicom i prijateljicama. Tu večer dugo nisam mogla zaspati zbog nervoze i straha od onoga što me čeka sutra.

Nakon relativno neprospavane noći, alarm se oglasio oko 6h ujutro. Oblačimo se, doručkujemo i agenat dolazi po nas. Lagano se vozimo i već oko pola 8 stižemo u luku i opet prolazimo kroz carinske i pasoške kontrole. Fascinirana posmatram veliku, bijelu, limenu kutiju koja se izdiže ispred mene, moj novi dom narednih 6 mjeseci. U tom trenutku mi 6 mjeseci djeluju kao vječnost. Osjećaj kada prvi put ugledate ogroman kruzer vam ne mogu u potpunosti ni opisati, jer nema riječi kojima bih to mogla dočarati. Emocije su vam pomiješane, uzbuđeni ste i strah vas je. Jedva čekate da se popnete na brod, a sa druge strane biste najradije pobjegli dok još možete. Polako se  penjemo na kapiju (gangway), a nasmiješeni Filipinci me pozdravljaju i žele dobrodošlicu. Zatim prolazimo kroz osiguranje i za pet minuta nasmiješena supervizorka dolazi po mene i vodi me u ured za posadu. Na njoj je divna uniforma svijetlozelene boje i nasmijana je od uha do uha. Ljubazna je i dražesna, ali tri mjeseca poslije sam ispod tog anđeoskog lica otkrila đavolka. U uredu mi žele dobrodošlicu, daju mi svezak papira, elektronski ključ za kabinu (koji je ujedno i moja nova lična karta) i uputstva šta trebam popuniti i govore mi da se kasnije vratim po oznaku za ime.

Nastavit ce se…

Kako sam JA došla do posla na kruzeru?!

Moja avantura rada na brodu je pocela prije tacno 8 godina. U aprilu 2012 godine sam napravila prve korake koji su me samo mjesec dana poslije odveli na moju prvu barku. U nastavku procitajte dio iz moje knjige “Ploveci morima” u kojem objasnjavam citav proces korak po korak.

Muzej Gugenheim | Bilbao Spanija | Dan prije ukrcaja

Iz knjige:

“Najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju jeste Kako se zaposliti na brodu? Krenut ću od samog procesa prijavljivanja, pa do ukrcaja i troškova koji su pratili moj proces odlaska na brod. Međutim, želim da naglasim da je svaki slučaj drugačiji i da ne poredite svoj odlazak sa mojim. A ni moje troškove sa vašim.

Prvi put sam za ovaj posao čula od mame u neobaveznom razgovoru. Uz podnevnu kafu mi je pričala da je kći njene kolegice radila na kruzeru kao prodavačica dvije godine. Sve ostale detalje sam saznala od prijatelja sa fakulteta koji je u vrijeme kada sam se ja tek raspitivala o ovom poslu iza sebe imao već dva ugovora na riječnim brodovima. On mi je izašao u susret i sve “natenane“ objasnio i dao korisne savjete. Drugi izvor informacija sam dobila na vrlo poznatom forumu http://www.inozemstvo-posao.com, koji sadrži mnogo korisnih informacija i svi koje žele da odu na brod moraju ovaj forum da shvate kao obaveznu literaturu.

Bilbao Spanija

Na forumu sam potražila podatke o agencijama koje šalju na brodove, pronašla njihove e-mail adrese i jedno jutro svima poslala slične e-mailove. Poslala sam pitanje vezano za odlazak na brod četirima agencijama i sa nestrpljenjem čekala odgovore. Na moje veliko čuđenje i iznenađenje, dan poslije mi je došao odgovor agencije iz Beograda koji su me pozvali da dođem na intervju za desetak dana i ponudili su mi poziciju sobarice sa početnom plaćom od 900 $. Iskreno, nisam bila nešto oduševljena ponuđenom cifrom iako su mi naglasili da ću dobijati i napojnice. Kao i mnogi drugi, mislila sam da se tu ipak radi o nekim većim ciframa. Ali, bila sam spremna otići na intervju. Naredni dan su me zvali iz agencije iz Zagreba i pitali da li mogu doći na intervju za tri dana i nudili mi istu poziciju, ali bolje uslove i plaću od 1300 $. Sa uzbuđenjem sam obavijestila roditelje koji me sve do tog trenutka nisu ozbiljno ni shvatali, ali su se složili da bih trebala otići na intervju. Tu večer smo nazvali rođaka u Zagrebu i pitali ga da li može da me primi na dva dana kod sebe, na što je on vrlo rado pristao. Ubrzo sam kupila autobusku kartu, spakovala osnovne stvari, ponijela odjeću za intervju i potrebne dokumente. Rođak me je sačekao, provela sam večer sa njim i njegovom porodicom i isplanirali smo sutrašnji dan.

Dry Dock u Hamburgu, Njemacka

Ujutro smo otišli zajedno do centra Zagreba. Iako je agencija bila u centru grada, imali smo problema sa njenim pronalaskom jer nije bilo nikakvih oznaka. Ubrzo sam vidjela dvije djevojke koje su se obukle slično kao i ja i onda sam shvatila da sam na pravom mjestu. Rođak je otišao, a ja sam ostala da sačekam intervju.

Još nekoliko djevojaka je ubrzo stiglo pa smo razgovarale o radu na brodu, sumnjama koje imamo, informacijama koje smo čule i malo sam se opustila. Kroz razgovor sam shvatila da sve idemo na brod iz istih razloga, nemamo posla, para ili želimo da putujemo i vidimo svijet. Uskoro su otvorili agenciju, a nas su uveli u jednu prostoriju i održali prezentaciju o kompaniji za koju imamo intervju. Kao i uvijek kada se treba predstavljati, prikažu se samo najljepše stvari, a sve što ne valja se gura pod tepih. Mi smo gledale prezentaciju, divile se ljepoti broda i posao nije izgledao previše komplikovan, a ni naporan. Nakon završene prezentacije bilo je vrijeme za intervju sa predstavnikom kompanije. Što zbog treme i drugih razloga na intervju sam ušla posljednja. Mlad i veoma zgodan gospodin iz kompanije je sjedio preko puta mene. Pozdravila sam ga, rukovala se sa njim i sjela. Intervju je bio na engleskom jeziku, a pitanja su bila standardna i već sam imala donekle spremljene odgovore na njih. Neka od postavljenih pitanja su bila:

  1. Zašto želite raditi na brodu? / Why do you want to work on board cruise ship? – Zato što mi trebaju pare i volim da putujem prvo mi je prošlo kroz glavu. Ali, naravno, nisam mogla biti tako brutalno iskrena, pa sam odgovor uljepšala.
  2. Da li imate iskustva u poslu sobarice? / Do you have experience in cabin stewardess job? – Pa jedino što sam do sada čistila je bio stan u kojem živim. Ali, zaboga koliko teško može biti čistiti opet mi je prošlo kroz glavu.
  3. Koji je tačno bio vaš opis posla? / Can you describe your main duties on your previous job? – Naravno. Dobro je da sam jutros pročitala onaj priručnik koji su nam poslali da bar znam o čemu pričam.
  4. Da li planirate graditi karijeru na brodu? / Are you planning to build a career on board cruise ship? – Karijeru sobarice na brodu?! O čemu ti pričaš?  Ti to zoveš karijerom?!
  5. Da li mislite da ćete moći izdržati stres i duge radne sate? / Do you think you will be able to cope with all the stress and long working hours? – Naravno, sa tim sam se već susretala. Stres je izmišljotina modernog doba u sebi sam pomislila.
  6. Gdje se vidite za pet godina? / Where do you see yourself in 5 yours from now? – Nisam pretjerivala sa odgovorom i iskreno sam rekla da mi je 5 godina predug period da bih znala gdje ću biti, ali da se u naredne 2 godine vidim na brodu.

Nakon dvadesetak minuta kancelariju sam napustila nervozna i sretna jer je konačno i taj intervju prošao. Djevojka s kojom sam se taj dan upoznala me je sačekala ispred i otišle smo na kafu. Pričale smo o intervjuu, razmijenile brojeve i facebook kontakt. Za sat vremena sam se našla sa rođakom i ostatak dana provela sa njim i njegovom porodicom i tako spojila ugodno sa korisnim. Dan poslije sam se uputila kući.

Prva luka u kojoj sam izasla | Hanfleur, Francuska

Dobro se sjećam tog dana. Bio je kraj aprila i sjedila sam u autobusu za Sarajevo. Bila sam prehlađena, a glava me boljela od temperature, nervoze, umora i neispavanosti. Na granici je bila velika gužva i čekali smo već sat vremena kada mi je mobitel zazvonio. Nepoznat broj, sa pozivnim iz Zagreba, a meni je u tom trenutku srce sišlo u petu. Sa strahom sam se javila i čula glas sa druge strane žice:

Dobar dan Dijana. Želimo da vas obavijestimo da ste dobili posao. Sve datelja ćemo Vam poslati na e-mail da možete izvaditi ljekarski nalaz i američku tranzitnu C1/D vizu.“

Sva uzbuđena i sretna sam se zahvalila i prekinula vezu. Pogledala sam kroz prozor u nebo preko kojeg je letio avion i pomislila da ću uskoro i ja biti u njemu i letjeti ko zna gdje. Nazvala sam roditelje, poslala poruke prijateljima i sa osmijehom i entuzijazmom izdržala vožnju nazad kući. U tim trenucima nije bilo sretnije osobe od mene i sa uzbuđenjem i strahom sam maštala o velikoj nepoznatoj avanturi koja je ispred mene.”

Povezani clanci:

Life Far Away from Land