Tag Archives: plovidba

Francova prica

Moje ime je Franco. Porijeklom sam iz Čilea i u 25-oj godini sam se zaputio da radim na prekookeanskim kruzerima na kojima sam proveo zadnjih 13 godina, radeći i ploveći svuda po svijetu. Najviše sam se zadržao na poziciji konobara, a tokom svih tih godina sam promijenio tri kompanije. Odluku da odem na brod sam donio najviše zbog novčanih problema, jer sam se morao brinuti za svoju porodicu, plaćati račune i štedjeti, a u Čileu je u to vrijeme situacija bila teška. Sve ove godine mi je nedostajao život na kopnu, ali sam se vremenom naviknuo i na život na brodu. Sjećam se da sam skoro svaki ugovor barem jednom oplakao. U početku je bilo teško, nisam mogao razumjeti loš engleski, osjećao sam se izgubljeno, bez ikakve ideje o ovom poslu, o radu hotela i restorana i sa slabim poznavanjem terminologije. Tih dana nije bilo limita koliko sati dnevno ćete raditi, pa se sjećam da sam jednom radio 17 sati, a drugi put zbog crvenog koda 20 sati. Cipele su bile osigurane od strane kompanije i to su bile sigurnosne cipele koje su bile teške kao kamenje, pa su mi noge krvarile sedmicama. Napor je predstavljalo i oblačenje i skidanje cipela, a na bolovanje ste mogli zaboraviti. U toj kompaniji, ako ste htjeli ići na bolovanje, morali ste vašu zamjenu platiti iz vašeg džepa. Plate su bile mizerne, a sve što ste zarađivali tokom tog ugovora su bile napojnice tako da ste morali raditi bolesni ili čak i sa slomljenom rukom, kao što sam ja radio dvije sedmice.

Pored svega toga teško mi je padalo i mijenjanje vremenskih zona, neregularni rasporedi, loša hrana, bolovi, tuga, neljubaznost gostiju i posade, nemirno mora sa tajfunima i olujama, cimer koji hrče ili pravi zabavu kada vi želite spavati, treninzi i razmišljanje šta se dešava kod kuće. Povrh svega, počeo sam piti jer je alkohol sve to olakšavao.

Život na brodu podsjeća na život na nekoj drugoj planeti. Da li ćete izgraditi ili uništiti svoj karakter, zavisi samo od vas. U svakom pogledu je stresno, pa se naučite nositi sa različitim nivoima stresa. Upoznat ćete nevjerovatne ljude. Zabavljat ćete se kao kad ste imali 16, ponašati se kao tinejdžer i raditi kao životinja. Ali na kraju kada pogledate iza sebe, bit ćete ponosni šta ste sve izdržali i koliko možete raditi, a da ne doživite kolaps ili ubijete nekoga. Ukratko, normalni ljudi ne opstaju dugo u ovom poslu, morate imati neki drugačiji čip u svom mozgu. Najbolji dio ovog posla su prilika da zaradite novac, steknete prijatelje i ako ste dovoljno sretni, upoznate i partnera za život. Putujete, zabavljate se, učite posao i gradite karakter. Negativna strana je da ovaj posao može biti kao droga i da lako završite u začarnom krugu, ne odrastete, a postanete stari veoma brzo. Ja sam promijenio tri kompanije i nema nešto što se zove najbolja kompanija u svemu. Kako odrastate, tako vidite stvari u drugačijem svjetlu. Mislim da je za mene lično najbolja bila zadnja kompanija, zato što sam mogao pomoći drugima da rade bolje i tako doveo naš brod na prvo mjesto u floti. Ali, sa druge strane, najviše sam se zabavljao u prvoj kompaniji, najbolja organizacija je bila u drugoj, ali mislim da sam sveukupno najviše uživao u zadnjoj. Ono što me motiviše je kontinuirani napredak u svakom pravcu, premašivanje rezultata i da radim što bolje mogu. Motivira me da postanem primjer drugima i da ih mogu naučiti da što bolje rade. Motivira me da pomažem ljudima da postanu bolje osobe i da guraju sami sebe da rade više nego što su mislili da mogu. Jednostavno, ugostiteljstvo je moje područje i volim ga. Na mom prvom ugovoru su mi govorili „kada ti morska voda jednom uđe u vene, nikad nećeš biti daleko od okeana“. Samim tim i ja ću uvijek biti vezan za ovaj posao, ali neću više raditi na brodovima. Upravo ovaj posao mi je otvorio druge mogućnosti u životu. Na brodove se više ne vraćam, a planovi za budućnost su još uvijek u realizaciji. Što se tiče ovog posla, preporučio bih ga ljudima koji mogu biti daleko od kuće i koji nisu nasilni, ljudima sa smislom za humor, ljudima koji žele da iskuse tešku stranu života i da rade više nego što su ikad u životu radili. Ovaj posao je dobar da se uštedi novac za fakultet, kuću ili da se započne neki posao. Zapamtite, ne radi se o tome koliko možete zaraditi, već koliko možete uštedjeti. Ak ste dovoljno ludi i ne uklapate se u društvo, ovaj život je idealan da ga učinite vašim životnim stilom.

Advertisements

Dry Dock u Hamburgu

Dvije sedmice nakon mog ukrcaja uplovili smo u luku u Hamburgu, jer je vrijeme za Dry Dock. Dry Dock podrazumijeva da se brod izvlači iz vode, zatim se farba, provjeravaju se instalacije, struja, voda, sigurnost i zaštita. Na Dry Docku plaće su niže, a sobarice uglavnom rade više. Za vrijeme Dry Docka posada živi na brodu, a ponekad neke kompanije posadu odvedu u hotel jer se zna desiti da nema vode, struje, da klima ne radi ili da je velika buka i onda se ne može spavati. Također, kantinu su premjestili u glavni restoran za goste i hrana je za nijansu bolja nego inače. Sobarice rade svaki dan od 8 do 17 ili 18h i pored čišćenja soba za najamne radnike, čistimo i sobe koje se preuređuju. Još uvijek radim kao asistentica, ali sada sa djevojkom iz Brazila i čistimo sobe Kapetana i ostalih visokih oficira. Ona je ljubazna i nasmijana i sa njom umor i ne osjećam. Brod je pun svakakvih tipova, od kojih su neki u najmanju ruku sumnjivi. Upozorili su nas da kradu, lažu i da budemo pažljive. Na Dry Docku sam prvi put počela izlaziti u bar za posadu koji je sada za vrijeme Dry Docka smješten na vrhu broda, iz kojeg se uvečer pruža divan pogled na luku i grad. Tu sam upoznala simpatične Amerikance mojih godina koji rade kao „contractori“ na dry dock-u. Nakon dvije sedmice sam stekla prve prijatelje i formiramo našu malu veselu ekipu. Oni su iz svih dijelova svijeta, mladi, ludi, novi i neiskusni i svi smo došli na brod prvi put u zadnjih mjesec dana. Većini je ovo prvi ugovor na brodu i još uvijek smo u nekom stanju šoka pa se tješimo međusobno.

Photo by neil kelly from Pexels

Svaki dan se nalazimo na pauzi za ručak, po sat vremena razgovaramo i planiramo gdje ćemo izaći nakon smjene. Često se pauza za ručak otegne i duže od sat vremena, ali nekako to sve prođe kroz prste jer je veliki haos na brodu i niko nas ne provjerava. Našu malu ekipu čine Nicole iz Južnoafričke Republike, Ana M. iz Zagreba, moja cimerka sa Mauricijusa, Tomas iz Holandije, Jonas iz Brazila, Alvaro iz Čilea i Vali iz Indije. Ukoliko ne idemo u bar za posadu, onda izlazimo van, u Hamburg ili partijamo u nečijoj kabini.

Hamburg je kao stvoren za noćni provod. Kada se izađe sa broda, hodate kroz podvodni tunel i nakon dvadesetak minuta izlazite u četvrt Sao Paolo. To je četvrt prostitutki, striptiz barova, klubova i zabave. Skoro svako veče smo išli svi zajedno u neki od klubova gdje smo ostajali i do 4h ujutro ili u neki od restorana, igrali „Istine“ i „Izazova“, ali i pričali o nama, životu, interesovanjima i ciljevima. U isto vrijeme se održavalo i Evropsko prvenstvo u fudbalu pa smo pratili svi zajedno i utakmice. Uživali smo u njemačkim kobasicama, hrani, pivu i to nam je sve davalo snage da izdržimo naporan tempo rada tokom dana. Naravno, među nekima su se počele buditi i prve simpatije, a moja cimerka se zaljubila u momka sa Jamajke, kojeg ponekad zateknem u sobi. Naravno, nezgodno mi je dolaziti u sobu kad je on tu, ali eto, nekako se izvučem i izgubim na vrijeme. U toku Dry Docka smo imale i jedan slobodan dan koji smo iskoristile za šoping i istraživanje Hamburga. Divan je osjećaj kada se ujutro naspavaš, a zatim izađeš vani sa dovoljno novca i odeš u jedan pristojan šoping držeći kafu iz Starbucksa u jednoj ruci, a vrećice sa novim stvarima u drugoj. Ovo je prvi put za sve ove godine da imam dovoljno novca i da mogu raditi stvari koje prije nisam mogla. Pa makar i te jednostavne, kao što je šoping i ispijanje kafe. Nakon 15 dana dry dock je završio i brod je bio spreman da isplovi i krene prema sjeveru Evrope i Baltičkom moru. Planirano je da idemo u Norvešku, Švedsku, Finsku, Rusiju, Estoniju, Dansku i Njemačku. Iako nisam bila previše oduševljena rasporedom, shvatila sam da turistički sigurno ne bih posjećivala ove zemlje pa mi je ovo jedinstvena prilika da ih obiđem. Stvarno je najbitnije kako vi u glavu postavite stvari, jer ako budete gledali negativne strane vremenom će vam sve postajati gore. Mentalna snaga je najbitnija za brod.

Na brodu je konačno proradio internet i sada redovno pišem izvještaje na facebooku gdje sam i kakva je situacija. Naravno, da bih svojim prijateljima to sve još bolje dočarala objavila sam i dovoljno fotografija da im bar malo priblizim stvarnost. Na većini brodova internet se plaća i nije baš jeftin. Oko 60 centi po minuti ili više, a konekcija je često spora i loša. Nekad moram sjediti u hodniku i hvatati signal, a laptop mi je pretežak da ga nosim vani i tražim wi-fi.

Dry Dock je bio test izdržljivosti za neke od nas koji nismo svi prošli. Dvoje od novih prijatelja odlazi kući jer ne mogu izdržati ovaj tempo. I sama mislim da ću uskoro izgubiti snagu, ali me drži motivacija da zaradim i vidim svijeta. Nakon prvih mjesec dana slijedi taj prelomni trenutak koji će nas slomiti i vratiti nazad kući ili ćemo nastaviti dalje željni svega što bi se moglo desiti.

Meni možda najtužnija strana broda jesu ljudi koji tu rade. Mnogi od njih imaju iza sebe tužne priče. Propalo djetinjstvo, propalu mladost, brak, malu djecu, bez posla su, bez škole, bez perspektive u svojoj zemlji ili sa velikim dugovima koje moraju otplatiti. Kada razgovaram sa njima shvatam koliko sam ja ustvari sretna osoba. Jedna sam od rijetkih koja je na brod došla radi avanture, putovanja i uštede. Imam izbor i mogu se vratiti kući ako želim, dok mnogi od njih nemaju izbora i moraju ostati na brodu. Sa druge strane, nemam previše osoba sa kojima mogu pričati o nečemu, recimo, intelektualnom. Svi se razgovori svode na posao i neke površne teme, ko je šta kupio, ko se s kim sinoć pokupio i druge trivijalne stvari. Nedostaje mi povremeno moje filozofiranje jer sam kući uvijek bila aktivna u različitim segmentima i nevladinim organizacijama. Nekad imam osjećaj da se ne mogu fino uklopiti, a opet nekad imam osjećaj da neke od njih poznajem čitav život.

Poslije Dry Docka unaprijeđena sam i dobila sam sekciju na decku 5 koju ću sama raditi. Sve djevojke nakon obuke prvo rade na decku 5 jer je Office blizu i supervizorka im dolazi često da provjeri kako su i da li im nešto treba. Ja imam 9 soba za čistiti dva puta dnevno i sama radim u hodniku, dok je sa druge strane partnerica Ana M. Zezamo se, pomažemo jedna drugoj i družimo. Radni dan sobarice izgleda baš kako su nam i rekli na razgovoru, s tim da teorija i praksa kao i uvijek potpuno drugačije izgledaju u stvarnom životu. Dok neki tvrde da je brodski posao – posao iz snova, drugi smatraju da je ovo moderni robovlasnički sistem, da nije dovoljno plaćen i da nemamo vremena ništa vidjeti. Ja kažem da sve zavisi od toga kako koji dan prođe, pa vam se jedan čini kao najljepši san, a drugi kao deseti krug Danteovog pakla.

Prethodni clanak:

Sta ja ovdje uopste radim?

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”

Sta ja ovdje uopste radim?

Naredno jutro ustajem u 7h, idem na doručak i u smjenu, zatim na trening, pa opet na trening, pa opet u smjenu. Nakon prve smjene sam se pokušala na brzinu javiti roditeljima, ali veza je bila loša pa sam morala malo glasnije pričati. Cimerka je bila u sobi i nakon razgovora je grubo otvorila svoju zavjesu i vjerujte mi da pogled može ubiti, ne bih sad o njoj pisala. Poslije više nije sa mnom ni pričala, a ja pored toga što sam se osjećala nevidljivom i trudila sam se da budem nevidljiva, da je slučajno opet ne uznemirim. Kroz par dana mi se obratila da provjeri kada ću se konačno iseliti iz kabine. Bila sam malo razočarana njenim ponašanjem jer nisam ništa loše uradila da bi tako pričala sa mnom. Tih prvih dana niko me nije mazio i osjećala sam se loše i nebitno.

Photo by Matthew Barra from Pexels

Svi naredni dani mi liče ko jaje jajetu. Ustanem, radim, završim prvu smjenu, dođem u kabinu, cimerka me ignoriše, ležim u krevetu u tišini trudeći se da i ne dišem, zatim opet radim drugu smjenu koja me dokrajči. Misli mi razne naviru i pitam se „Zar sam radi ovoga došla, zar je ovo ta velika avantura koja me čeka?!“ Hvata me depresija i hoću da dam otkaz i da idem kući. Posao još nisam naučila, a svaki dan nešto novo radimo. Postoji puno pravila i procedura, a pored čišćenja moram donositi led, voće, peškire, trčati po hemikalije, šampone, čaše i mnoge druge stvari. Nisam nigdje izašla danima i sve me živo boli. Noć prije dok sam trčala da napunim hemikalije, pala sam na stepenicama i sva sam bila u modricama. Zovu me na vakcinaciju u medicinski centar i u stanju poluraspadanja odlazim kod nasmijanog doktora koji me pokušava oraspoložiti. Taj dan sam sva sretna zaključila da ovdje ipak ima i normalnih i nasmijanih ljudi. Naredni dan mi objašnjavaju da će se održati vježba spašavanja i da je moja dužnost da ostanem sa velikom sestrom i da nakon narednog alarma odem na otvoreni deck i stanem ispred čamca za spašavanje sa rednim brojem A3. Alarm se oglasio oko 10 sati ujutro i nastala je frka na brodu. Nisam imala pojma gdje, šta i kako i jedva sam uspjela naći otvoreni deck. Tu sam stala, a neki Filipinci su mi rekli da se prijavim jer su već prozivali moje ime dva puta. Prijavila sam se i moja prva vježba spašavanja je prošla bez većih problema. Velika sestra mi je kasnije objasnila da će se ovo održavati svake sedmice i da će se moje dužnosti kasnije promijeniti.

Photo by Bich Tran from Pexels

Tih prvih sedam dana definitivno su bili najgori dani. Nemoguće je opisati sve emocije koje osjećate u tih sedam dana. Posao, treninzi, neukusna hrana, hladnokrvni ljudi, bolovi u nogama i mišićima, osjećaj usamljenosti, izgubljenosti i izolovanosti. Kabina u kojoj spavate je hladna i tamna bez prozora, a jedina svjetlost jeste vještačko svjetlo od kojeg vas samo glava boli. To su prelomni dani kada svi žele najradije dati otkaz i pobjeći nazad kući u sigurnu zonu.

Ipak, nakon tog prvog šoka sve kreće na bolje. Za par dana sam dobila svoju prvu napojnicu od 70$. Gledajući u tih 70$ razmišljala sam kako sam za samo tri dana čišćenja zaradila 70$ od samo jedne sobe, a to nije čak ni plata. Znači, to su te napojnice koje sobarice dobijaju i zbog kojih platu nikad i ne troše. Uskoro sam počela izlaziti van, jesti redovno, snalaziti se na brodu i upoznajem prve prijatelje. Sve mi postaje bolje i lakše i počinjem se osmjehivati, zezati i prilagođavati tom intenzivnom tempu. Prva luka u kojoj sam izašla je bio gradić Hanflouer u Francuskoj gdje se održavao Festival normandijske kulture. Nakon sedam dana provedenih u limu, prvi put sam kročila na svjež vazduh, popila kaficu sa prijateljima na suncu, kupila razglednicu i punim plućima uživala. Tada sam konačno dobila osjećaj da se nešto mijenja u mom životu. I da sve ovo i nije tako loše i da stvarna avantura tek počinje.

Kad sam se vratila na brod, još jedna dobra vijest. Obavijestili su me da mijenjam kabinu. Konačno ne moram više živjeti sa gospođicom Austrijom. Prebacili su me na deck 2 i sada živim sa curom iz mog odjela u „četvrti“ u kojoj žive sobarice. Moja nova cimerka je Marie sa Mauricijusa. Marie je sjajna žena, u životu se mnogo napatila, ali danas je tu jer želi osigurati bolju budućnost svom sinu. Kao malu ju je biološka majka ostavila i kasnije opet otjerala. Izgubila je oca i nikad nije završila srednju školu. Udala se, rodila sina i razvela. Žena koja mi je to prvo veče nasula čašu likera Bejlisa, sjela prekoputa mene i dala nekoliko pametnih savjeta kako preživjeti brod. To je žena koja ujutro pjevajući ustaje, kojoj osmijeh sa lica ne silazi i koja sve radi sa lakoćom. Velika promjena od svakodnevnog gledanja nečijeg namrgođenog lica do njenog uvijek nasmijanog i prijatnog.

Ono što sam uspjela primijetiti do sada jeste da su većina posade Filipinci, koji su uvijek nasmiješeni i veseli. Ali, sa druge strane, njihovi ugovori traju po devet mjeseci i imaju mnogo nižu plaću od ostatka posade, što znači da su u startu diskriminisani i u gorem položaju od drugih. U mom odjelu ima dosta cura sa Balkana, zatim iz Južne Amerike i iz Azije i veliki broj djevojaka iz Južnoafričke Republike. Uglavnom dolazimo iz siromašnijih zemalja sa visokom stopom nezaposlenosti, Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Makedonija, Rumunija, Mađarska, Portugal, Brazil, Indija i druge zemlje. Naravno, ima tu i inžinjera i oficira iz zemalja Zapadne Evrope i Amerike, kao i ljudi iz menadžmenta hotela koji imaju sjajne plaće i kratke ugovore.

Photo by Olenka Sergienko from Pexels

Naravno, primijetila sam i da me muškarci gledaju, ali su me već upozorili da su mnogi oženjeni i da uglavnom svi traže samo avanturicu. Svaki put kada nova djevojka dođe na brod, bez obzira na njen izgled i ponašanje postaje lovina i ukoliko to želi bez problema će naći nekoga. Prvo, jer su većina posade muškarci, drugo što će biti u centru pažnje dok god je dostupna i treće što svi nakon posla traže način da se opuste, a taj način za mnoge najčešće podrazumijeva alkohol i neobavezni seks.

Prethodni clanak:

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”

Koga jednom opere more – taj više bez njega ne more. Davno sam čula ovu izreku, ali tek kad sam digla sidro i zaplovila shvatila sam njeno značenje. Dvije zanimljive godine sam provela radeći na luksuznim prekookeanskim kruzerima i spojila ugodno sa korisnim. Posjetila sam zemlje na pet kontinenata i postala bogatija osoba, proširenih vidika i sa vječitom željom da istražujem ovu divnu planetu Zemlju na kojoj živimo. Kada kažem bogatija osoba, tu ne mislim samo na materijalnu stranu bogatstva, nego na sve ljude koje sam upoznala, zemlje i kulture koje sam vidjela, uspomene, sjećanja i emocije koje ću pamtiti do kraja života.

Photo by Matheus Guimarães from Pexels

Moja priča nije samo priča o lijepim stvarima, već je to priča i o borbi, diskriminaciji, načinu prilagođavanja, konstantnog pritiska, učenja i mukotrpnog rada, nekad i do 14 sati dnevno, bez ijednog slobodnog dana, između četiri, šest i više mjeseci. U trenucima kada me uhvati nostalgija za uzbudljivim brodskim životom, sve ove loše stvari nestaju. U glavi mi je samo bijela lađa, zvjezdano nebo na sredini okeana, zvuk talasa, miris soli i vjetar u kosi.

Zajedno sa odlaskom na brod, počela sam pisati blog o svemu što mi se dešavalo dok sam plovila svjetskim morima. Blog sam napravila radi porodice i prijatelja, jer je bilo mnogo lakše objaviti kratki članak gdje su svi mogli pročitati gdje sam i kako sam, nego svima ponaosob slati emailove ili odgovarati na poruke na facebooku.

U međuvremenu, kolegica koja radi u medijima javila mi se sa željom da napravimo jedan intervju o mom poslu, pa je priča o meni objavljena u najčitanijim dnevnim novinama u Bosni i Hercegovini.

Zahvaljujući internetu, društvenim mrežama i blogu, od tog trenutka pa sve do danas svake sedmice mi stižu poruke od osoba iz svih dijelova regiona koje su zainteresovane da dignu sidro i otplove. Trudim se odgovoriti svima jer sam svjesna da je nezaposlenost u našoj zemlji ogromna i da mladi ljudi traže bilo kakav izlaz. A taj izlaz kao i ja, mnogi vide u odlasku na kruzer. Svojim pustolovinama sam inspirisala nekoliko dragih ljudi i prijatelja/ica da krenu mojim stopama i danas rade za različite kompanije i plove različitim dijelovima svijeta.

Photo by Simon Clayton from Pexels

Nakon dvije godine intenzivnog brodskog života odlučila sam objediniti svoja iskustva u ovom priručniku čija je osnovna svrha da olakša put mladim ljudima i da im pruži jasniju sliku o tome šta ih čeka ukoliko se odluče da odu na kruzer. Vodič se sastoji iz četiri dijela.

U prvom dijelu se nalaze sve relevantne informacije kako doći do ovog posla, pravila i procedure.

Drugi dio je baziran na blogu i prati period od odlaska pa do kraja trećeg ugovora. Pisan je u formi dnevnika. Opisuje posao, ljubavni i društveni život na brodu, zabave i izlete za posadu, zemlje koje sam posjetila i goste koji su mi ostali u sjećanju. Opisane su sve emocije koje su me pratile tih prvih mjeseci i sve lijepe i ružne stvari koje su mi se dešavale.

Treći dio obuhvata osobne priče osoba koje su radile na različitim pozicijama i za različite kompanije, dok četvrti dio sadrži kratki riječnik najčešće korištenih engleskih riječi i izraza na brodu.

Želim da se zahvalim svima koji su mi pomogli da moj blog postane knjiga, a moji doživljaji postanu doživljaji svih vas. Svima onima koji su me pratili od prvog dana i pružali mi podršku i ohrabrivali me. Želim da se zahvalim prije svega svojim roditeljima i bratu koji su me finansijski i psihički podržali da podignem sidro i zaplovim u nepoznato, a potom i da napišem ovu knjigu. Želim da se zahvalim i svom prijatelju Miljanu Kenjiću na korisnim savjetima i razgovorima koji su me ohrabrili da se okušam u svemu tome. Zahvaljujem se i Dini Kamerić koja se pobrinula za lektorisanje knjige. Na kraju se zahvaljujem svima koji su na bilo koji način učestovovali u pisanju i izradi ove knjige.

Knjiga ce uskoro biti dostupna na blogu.

Oprastanje i odlazak na brod – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto. Ja sam skitnica, bježi mi se često. Jer ja sam skitnica, daljine me vuke, više volim vjetar, nego mirnu luku.

– Jasna Lukić –

Maj 2012. godine

Mama i tata su krenuli sa mnom prema aerodromu. Mogu samo zamisliti kakav se brainstorming dešavao u njihovim glavama. Da li je ovo ispravna odluka da je pustimo da ide, šta ako joj se nešto desi, šta ako više nikada ne vidimo dijete, šta ako se avion sruši, šta ako brod potone, šta kad joj bude teško, a mi nismo tu. Da li je ovo pametna odluka ili najveća glupost koju ćemo uraditi?

Ja sam sa druge strane najviše razmišljala kako ću presjesti iz aviona u avion, hoću li se zbuniti, izgubiti, propustiti let, zakasniti, ostati bez kofera. S obzirom da nisam prije putovala avionom sama, u tom trenutku mi je sve djelovalo kao nuklearna fizika.

Opraštanje je bilo emotivno. Navikli smo, jer nije bio prvi put da me ispraćaju negdje, ali bio je prvi put da idem negdje da radim na period od šest mjeseci. A to negdje je podrazumijevalo bijelu lađu, okeane, oluje i talase.  Mama je jedva suze zadržavala, a njenu emotivnost sam naslijedila i ja.

Popili smo kafu na aerodromu, uz neki dosadni razgovor gdje niko ne zna šta da kaže. Mama i tata su ponavljali da im se javim kad stignem, a ja sam ponavljala da ću se javiti i da se ne brinu. Ubrzo se čuo poziv da se putnici koji lete za Minhen ukrcaju i polako sam krenula sama prema pasoškoj i sigurnosnoj kontroli sa ruksakom na ramenima i trepetom u stomaku. Bilo mi je žao ostaviti roditelje tužne i zabrinute, ali sve je već bilo riješeno i došlo je vrijeme da njihova mala princeza konačno odraste. A tih dana sam upravo napunila 25 godina, kad ću, ako neću sad?!

Norveski fjordovi

Nakon 3h leta sletjela sam u grad Bilbao u Španiji. Presjedanje u Minhenu iz aviona u avion je ispalo mnogo lakše nego što sam mislila da će biti. Kao što to obično biva, sve ono što nam se čini komplikovanim obično to nije, a ono što nam djeluje sigurno i lako, ispadne komplikovano.

U Bilbau nije bilo pasoških kontrola. Upratila sam gdje su krenuli svi koji su sa mnom letjeli, pa sam krenula za njima. Našla sam se pored traka za kofere, ali tada je nastao problem. Već pola sata sam stajala, a kofera nije bilo. Svi su već pokupili svoj prtljag, samo sam ja i dalje stajala tu i čekala dok traka nije stala. Kad sam shvatila da moj kofer nije na toj traci pronašla sam nekog radnika i sva uplašena mu objasnila da mi koferi nisu tu. On me je pitao kojim sam letom došla i odakle i nasmijao se. Objasnio mi je da su mi koferi na međunarodnim letovima i pokazao mi gdje da idem. Zahvalno sam ga pogledala koreći samu sebe kako sam smotana i sa uzdahom olakšanja otišla da pokupim kofere.  Moj prvi samostalni let je završio dobro.

Dry Dock u Hamburgu | Prvi mjesec ugovora

Na aerodromu me je trebao sačekati agenat kompanije čije je zaduženje bilo da dođe po mene i da me odvede u hotel i onda naredno jutro opet dođe po mene i odvede me na brod. Nisam znala gdje će me čekati, kako izgleda, a kao vrhunac svoje gluposti – nisam ponijela mobitel, tako da nisam mogla ni zvati „broj u slučaju nužde“. Nervozna, izašla sam van i tada ugledala prezgodnog Španca koji drži natpis kompanije i prišla mu. I on je bio sretan jer me je konačno ugledao nakon što je već sat vremena proveo čekajući me dok sam ja tražila kofere. Rukovali smo se, uzeo mi je prtljag i poveo me do crnog novog auta sa zatamnjenim staklima. Bila sam prijatno iznenađena jer mi je drugarica koja se ukrcala nekoliko dana prije mene, rekla da je po nju došao neki poluraspadnuti kombi, u koji su ih potrpali kao krompire i vukli od hotela do hotela.

Engleski mu nije bio baš jača strana, pa je naš razgovor predstavljao neku varijantu englesko-španskog jezika gdje on priča na španskom, ja na engleskom, ali se nekako perfektno razumijemo. Ipak, sve one godine gledanja Esmeraldi, Marisol, Rubi i ostalih „heroina“ španskih sapunica nisu bile protraćeno vrijeme. U autu pričamo o Bilbau i njegovoj historiji, nogometu, zelenilu i spominje mi da je u hotelu već jedna djevojka koja će mi biti cimerka i da je iz Srbije. Ovo postaje sve bolje i bolje, prošlo mi je kroz glavu dok sam posmatrala ovaj predivni grad iz automobila i slušala nastavak priče o važnosti fudbala u Španiji.

Izgled kabine na brodu

Nakon dolaska u hotel i čekiranja, uzbuđena odlazim u svoju sobu u kojoj je smještena djevojka iz Beograda, koja se također trebala ukrcati sa mnom naredni dan, s tom razlikom da je ona već probila led i znala gdje ide i šta je čeka, za razliku od mene, koja ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti u kakav mravinjak idem. Pitala sam je za svoj odjel i ona je samo odmahnula glavom i rekla da je to naporan posao i da se puno radi. Malo razočarana pomislila sam da mi je bolje da dalje ništa i ne pitam i da iskoristim dan preda mnom. Pored blagog umora i nervoze, bila sam vesela i uzbuđena i htjela sam popodne iskoristiti za šetnju kroz centar Bilbaa i ispijanje sokića u jednom od mnogobrojnih kafića na otvorenom. Dan je bio lijep i topao, kasni maj, a oko nas mnoštvo ljudi i zelenila. Prošetale smo pored rijeke do muzeja Gugenhaim, koji je glavna gradska atrakcija. Iskoristile smo priliku da se slikamo i popijemo sok u jednoj od sunčanih bašta. Poslije zalaska sunca vratile smo se u hotel na večeru. Prije spavanja sam se ulogovala na facebook da se javim gdje sam, usput objavim slike i popričam sa porodicom i prijateljicama. Tu večer dugo nisam mogla zaspati zbog nervoze i straha od onoga što me čeka sutra.

Nakon relativno neprospavane noći, alarm se oglasio oko 6h ujutro. Oblačimo se, doručkujemo i agenat dolazi po nas. Lagano se vozimo i već oko pola 8 stižemo u luku i opet prolazimo kroz carinske i pasoške kontrole. Fascinirana posmatram veliku, bijelu, limenu kutiju koja se izdiže ispred mene, moj novi dom narednih 6 mjeseci. U tom trenutku mi 6 mjeseci djeluju kao vječnost. Osjećaj kada prvi put ugledate ogroman kruzer vam ne mogu u potpunosti ni opisati, jer nema riječi kojima bih to mogla dočarati. Emocije su vam pomiješane, uzbuđeni ste i strah vas je. Jedva čekate da se popnete na brod, a sa druge strane biste najradije pobjegli dok još možete. Polako se  penjemo na kapiju (gangway), a nasmiješeni Filipinci me pozdravljaju i žele dobrodošlicu. Zatim prolazimo kroz osiguranje i za pet minuta nasmiješena supervizorka dolazi po mene i vodi me u ured za posadu. Na njoj je divna uniforma svijetlozelene boje i nasmijana je od uha do uha. Ljubazna je i dražesna, ali tri mjeseca poslije sam ispod tog anđeoskog lica otkrila đavolka. U uredu mi žele dobrodošlicu, daju mi svezak papira, elektronski ključ za kabinu (koji je ujedno i moja nova lična karta) i uputstva šta trebam popuniti i govore mi da se kasnije vratim po oznaku za ime.

Nastavit ce se…