Tag Archives: putovanjabrodom

Darijina prica

„Na brodu sam već dvije godine, a otišla sam sa 28 godina. Dolazim iz Hrvatske i prvi put sam otišla na poziciju sobarice, a kasnije sam promovisana u supervizorku. Moji razlozi su slični kao i razlozi većine, a to je bila želja za putovanjima, upoznavanjem ljudi i, naravno, dobar novac. U početku je bilo veoma teško, ali nije mi nedostajao život na kopnu koliko sam mislila da će. I ranije sam bila daleko od kuće, porodice i prijatelja, tako da mi nisu toliki nedostajali, ali su mi nedostajala okupljanja porodice i prijatelja: rođendani, svadbe i praznici. Ono što je karakteristično za brod jeste da to postaje vaša druga kuća, vaš drugi dom, a ljudi koje upoznate vaša porodica. Nekad i bukvalno, jer se desi da pronađete životnog partnera baš na brodu. Život na brodu je težak i mnogi požele da daju otkaz i odu kući. Ali, to se dešava najviše iz razloga što je velik pritisak, standardi i dugi radni sati. Osobe koje to ne mogu da izdrže odustaju, a neki se jednostavno naviknu. A kada se naviknete, sve postaje bolje i lakše u vašoj glavi i u svemu tome počinjete da uživate. Posao ima mnogo dobrih strana, ali zavisi iz kojeg ugla ga posmatrate. Imate šansu da obiđete svijet i da vidite mjesta koja drugačije ne biste imali priliku vidjeti. Osim evenutalno na TV-u ili u nečijim putopisima. Dobra stana je i novac, jer na kopnu za isti posao imate triput manju plaću. Ovaj posao će vam omogućiti da spoznate svoje mogućnosti i ojačate svoj karakter. Ima, naravno, i mnogo loših strana. Morate biti mentalno jaki da izdržite sav stres i da se nosite sa svim poteškoćama, problemima i mogućim konfrontacijama sa ljudima i to je nešto što se dešava svaki dan. Stres vas može uništiti potpuno. Nemate privatnosti. Većina posade dijeli kabine i ponekad vam je dovoljno samo 5 minuta da se odmorite od svih i svega, ali to je nemoguća misija. Također, negativne strane mogu biti i loša hrana, nedovoljno sna i neljubazni saradnici. Sve zavisi kako gledate na to. Za neke ljude je loša stvar dobra i obrnuto. Ja i dalje radim u istoj kompaniji i smatram da sam bila veoma sretna. Mnogo onih koji su dali otkaz i otišli da rade na drugim kompanijama se sada vraćaju, a to je činjenica koja govori sama za sebe. Ono što me i dalje motivira da radim ovaj posao jeste moj avanturistički duh koji me potiče da uvijek tražim ispunjen život, a ovaj posao mi to omogućava. Planiram još neko vrijeme raditi ovdje, ali to defitivno nije posao koji planiram raditi zauvijek. Trenutno nemam nekih određenih planova, jer sam još uvijek u procesu traženja same sebe i onoga što želim. I to je upravo razlog zašto bih ovaj posao preporučila svakome. I za one koji imaju plan, jer im ovaj posao daje dobru finansijsku stabilnost. I za one koji kao ni ja nemaju plan, jer ovaj način života vam daje vremena da odlučite o svojoj budućnosti, dok zarađujete novac, putujete svijetom i uživate koliko je moguće.“

Advertisements

Dry Dock u Hamburgu

Dvije sedmice nakon mog ukrcaja uplovili smo u luku u Hamburgu, jer je vrijeme za Dry Dock. Dry Dock podrazumijeva da se brod izvlači iz vode, zatim se farba, provjeravaju se instalacije, struja, voda, sigurnost i zaštita. Na Dry Docku plaće su niže, a sobarice uglavnom rade više. Za vrijeme Dry Docka posada živi na brodu, a ponekad neke kompanije posadu odvedu u hotel jer se zna desiti da nema vode, struje, da klima ne radi ili da je velika buka i onda se ne može spavati. Također, kantinu su premjestili u glavni restoran za goste i hrana je za nijansu bolja nego inače. Sobarice rade svaki dan od 8 do 17 ili 18h i pored čišćenja soba za najamne radnike, čistimo i sobe koje se preuređuju. Još uvijek radim kao asistentica, ali sada sa djevojkom iz Brazila i čistimo sobe Kapetana i ostalih visokih oficira. Ona je ljubazna i nasmijana i sa njom umor i ne osjećam. Brod je pun svakakvih tipova, od kojih su neki u najmanju ruku sumnjivi. Upozorili su nas da kradu, lažu i da budemo pažljive. Na Dry Docku sam prvi put počela izlaziti u bar za posadu koji je sada za vrijeme Dry Docka smješten na vrhu broda, iz kojeg se uvečer pruža divan pogled na luku i grad. Tu sam upoznala simpatične Amerikance mojih godina koji rade kao „contractori“ na dry dock-u. Nakon dvije sedmice sam stekla prve prijatelje i formiramo našu malu veselu ekipu. Oni su iz svih dijelova svijeta, mladi, ludi, novi i neiskusni i svi smo došli na brod prvi put u zadnjih mjesec dana. Većini je ovo prvi ugovor na brodu i još uvijek smo u nekom stanju šoka pa se tješimo međusobno.

Photo by neil kelly from Pexels

Svaki dan se nalazimo na pauzi za ručak, po sat vremena razgovaramo i planiramo gdje ćemo izaći nakon smjene. Često se pauza za ručak otegne i duže od sat vremena, ali nekako to sve prođe kroz prste jer je veliki haos na brodu i niko nas ne provjerava. Našu malu ekipu čine Nicole iz Južnoafričke Republike, Ana M. iz Zagreba, moja cimerka sa Mauricijusa, Tomas iz Holandije, Jonas iz Brazila, Alvaro iz Čilea i Vali iz Indije. Ukoliko ne idemo u bar za posadu, onda izlazimo van, u Hamburg ili partijamo u nečijoj kabini.

Hamburg je kao stvoren za noćni provod. Kada se izađe sa broda, hodate kroz podvodni tunel i nakon dvadesetak minuta izlazite u četvrt Sao Paolo. To je četvrt prostitutki, striptiz barova, klubova i zabave. Skoro svako veče smo išli svi zajedno u neki od klubova gdje smo ostajali i do 4h ujutro ili u neki od restorana, igrali „Istine“ i „Izazova“, ali i pričali o nama, životu, interesovanjima i ciljevima. U isto vrijeme se održavalo i Evropsko prvenstvo u fudbalu pa smo pratili svi zajedno i utakmice. Uživali smo u njemačkim kobasicama, hrani, pivu i to nam je sve davalo snage da izdržimo naporan tempo rada tokom dana. Naravno, među nekima su se počele buditi i prve simpatije, a moja cimerka se zaljubila u momka sa Jamajke, kojeg ponekad zateknem u sobi. Naravno, nezgodno mi je dolaziti u sobu kad je on tu, ali eto, nekako se izvučem i izgubim na vrijeme. U toku Dry Docka smo imale i jedan slobodan dan koji smo iskoristile za šoping i istraživanje Hamburga. Divan je osjećaj kada se ujutro naspavaš, a zatim izađeš vani sa dovoljno novca i odeš u jedan pristojan šoping držeći kafu iz Starbucksa u jednoj ruci, a vrećice sa novim stvarima u drugoj. Ovo je prvi put za sve ove godine da imam dovoljno novca i da mogu raditi stvari koje prije nisam mogla. Pa makar i te jednostavne, kao što je šoping i ispijanje kafe. Nakon 15 dana dry dock je završio i brod je bio spreman da isplovi i krene prema sjeveru Evrope i Baltičkom moru. Planirano je da idemo u Norvešku, Švedsku, Finsku, Rusiju, Estoniju, Dansku i Njemačku. Iako nisam bila previše oduševljena rasporedom, shvatila sam da turistički sigurno ne bih posjećivala ove zemlje pa mi je ovo jedinstvena prilika da ih obiđem. Stvarno je najbitnije kako vi u glavu postavite stvari, jer ako budete gledali negativne strane vremenom će vam sve postajati gore. Mentalna snaga je najbitnija za brod.

Na brodu je konačno proradio internet i sada redovno pišem izvještaje na facebooku gdje sam i kakva je situacija. Naravno, da bih svojim prijateljima to sve još bolje dočarala objavila sam i dovoljno fotografija da im bar malo priblizim stvarnost. Na većini brodova internet se plaća i nije baš jeftin. Oko 60 centi po minuti ili više, a konekcija je često spora i loša. Nekad moram sjediti u hodniku i hvatati signal, a laptop mi je pretežak da ga nosim vani i tražim wi-fi.

Dry Dock je bio test izdržljivosti za neke od nas koji nismo svi prošli. Dvoje od novih prijatelja odlazi kući jer ne mogu izdržati ovaj tempo. I sama mislim da ću uskoro izgubiti snagu, ali me drži motivacija da zaradim i vidim svijeta. Nakon prvih mjesec dana slijedi taj prelomni trenutak koji će nas slomiti i vratiti nazad kući ili ćemo nastaviti dalje željni svega što bi se moglo desiti.

Meni možda najtužnija strana broda jesu ljudi koji tu rade. Mnogi od njih imaju iza sebe tužne priče. Propalo djetinjstvo, propalu mladost, brak, malu djecu, bez posla su, bez škole, bez perspektive u svojoj zemlji ili sa velikim dugovima koje moraju otplatiti. Kada razgovaram sa njima shvatam koliko sam ja ustvari sretna osoba. Jedna sam od rijetkih koja je na brod došla radi avanture, putovanja i uštede. Imam izbor i mogu se vratiti kući ako želim, dok mnogi od njih nemaju izbora i moraju ostati na brodu. Sa druge strane, nemam previše osoba sa kojima mogu pričati o nečemu, recimo, intelektualnom. Svi se razgovori svode na posao i neke površne teme, ko je šta kupio, ko se s kim sinoć pokupio i druge trivijalne stvari. Nedostaje mi povremeno moje filozofiranje jer sam kući uvijek bila aktivna u različitim segmentima i nevladinim organizacijama. Nekad imam osjećaj da se ne mogu fino uklopiti, a opet nekad imam osjećaj da neke od njih poznajem čitav život.

Poslije Dry Docka unaprijeđena sam i dobila sam sekciju na decku 5 koju ću sama raditi. Sve djevojke nakon obuke prvo rade na decku 5 jer je Office blizu i supervizorka im dolazi često da provjeri kako su i da li im nešto treba. Ja imam 9 soba za čistiti dva puta dnevno i sama radim u hodniku, dok je sa druge strane partnerica Ana M. Zezamo se, pomažemo jedna drugoj i družimo. Radni dan sobarice izgleda baš kako su nam i rekli na razgovoru, s tim da teorija i praksa kao i uvijek potpuno drugačije izgledaju u stvarnom životu. Dok neki tvrde da je brodski posao – posao iz snova, drugi smatraju da je ovo moderni robovlasnički sistem, da nije dovoljno plaćen i da nemamo vremena ništa vidjeti. Ja kažem da sve zavisi od toga kako koji dan prođe, pa vam se jedan čini kao najljepši san, a drugi kao deseti krug Danteovog pakla.

Prethodni clanak:

Sta ja ovdje uopste radim?

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”

Oprastanje i odlazak na brod – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto. Ja sam skitnica, bježi mi se često. Jer ja sam skitnica, daljine me vuke, više volim vjetar, nego mirnu luku.

– Jasna Lukić –

Maj 2012. godine

Mama i tata su krenuli sa mnom prema aerodromu. Mogu samo zamisliti kakav se brainstorming dešavao u njihovim glavama. Da li je ovo ispravna odluka da je pustimo da ide, šta ako joj se nešto desi, šta ako više nikada ne vidimo dijete, šta ako se avion sruši, šta ako brod potone, šta kad joj bude teško, a mi nismo tu. Da li je ovo pametna odluka ili najveća glupost koju ćemo uraditi?

Ja sam sa druge strane najviše razmišljala kako ću presjesti iz aviona u avion, hoću li se zbuniti, izgubiti, propustiti let, zakasniti, ostati bez kofera. S obzirom da nisam prije putovala avionom sama, u tom trenutku mi je sve djelovalo kao nuklearna fizika.

Opraštanje je bilo emotivno. Navikli smo, jer nije bio prvi put da me ispraćaju negdje, ali bio je prvi put da idem negdje da radim na period od šest mjeseci. A to negdje je podrazumijevalo bijelu lađu, okeane, oluje i talase.  Mama je jedva suze zadržavala, a njenu emotivnost sam naslijedila i ja.

Popili smo kafu na aerodromu, uz neki dosadni razgovor gdje niko ne zna šta da kaže. Mama i tata su ponavljali da im se javim kad stignem, a ja sam ponavljala da ću se javiti i da se ne brinu. Ubrzo se čuo poziv da se putnici koji lete za Minhen ukrcaju i polako sam krenula sama prema pasoškoj i sigurnosnoj kontroli sa ruksakom na ramenima i trepetom u stomaku. Bilo mi je žao ostaviti roditelje tužne i zabrinute, ali sve je već bilo riješeno i došlo je vrijeme da njihova mala princeza konačno odraste. A tih dana sam upravo napunila 25 godina, kad ću, ako neću sad?!

Norveski fjordovi

Nakon 3h leta sletjela sam u grad Bilbao u Španiji. Presjedanje u Minhenu iz aviona u avion je ispalo mnogo lakše nego što sam mislila da će biti. Kao što to obično biva, sve ono što nam se čini komplikovanim obično to nije, a ono što nam djeluje sigurno i lako, ispadne komplikovano.

U Bilbau nije bilo pasoških kontrola. Upratila sam gdje su krenuli svi koji su sa mnom letjeli, pa sam krenula za njima. Našla sam se pored traka za kofere, ali tada je nastao problem. Već pola sata sam stajala, a kofera nije bilo. Svi su već pokupili svoj prtljag, samo sam ja i dalje stajala tu i čekala dok traka nije stala. Kad sam shvatila da moj kofer nije na toj traci pronašla sam nekog radnika i sva uplašena mu objasnila da mi koferi nisu tu. On me je pitao kojim sam letom došla i odakle i nasmijao se. Objasnio mi je da su mi koferi na međunarodnim letovima i pokazao mi gdje da idem. Zahvalno sam ga pogledala koreći samu sebe kako sam smotana i sa uzdahom olakšanja otišla da pokupim kofere.  Moj prvi samostalni let je završio dobro.

Dry Dock u Hamburgu | Prvi mjesec ugovora

Na aerodromu me je trebao sačekati agenat kompanije čije je zaduženje bilo da dođe po mene i da me odvede u hotel i onda naredno jutro opet dođe po mene i odvede me na brod. Nisam znala gdje će me čekati, kako izgleda, a kao vrhunac svoje gluposti – nisam ponijela mobitel, tako da nisam mogla ni zvati „broj u slučaju nužde“. Nervozna, izašla sam van i tada ugledala prezgodnog Španca koji drži natpis kompanije i prišla mu. I on je bio sretan jer me je konačno ugledao nakon što je već sat vremena proveo čekajući me dok sam ja tražila kofere. Rukovali smo se, uzeo mi je prtljag i poveo me do crnog novog auta sa zatamnjenim staklima. Bila sam prijatno iznenađena jer mi je drugarica koja se ukrcala nekoliko dana prije mene, rekla da je po nju došao neki poluraspadnuti kombi, u koji su ih potrpali kao krompire i vukli od hotela do hotela.

Engleski mu nije bio baš jača strana, pa je naš razgovor predstavljao neku varijantu englesko-španskog jezika gdje on priča na španskom, ja na engleskom, ali se nekako perfektno razumijemo. Ipak, sve one godine gledanja Esmeraldi, Marisol, Rubi i ostalih „heroina“ španskih sapunica nisu bile protraćeno vrijeme. U autu pričamo o Bilbau i njegovoj historiji, nogometu, zelenilu i spominje mi da je u hotelu već jedna djevojka koja će mi biti cimerka i da je iz Srbije. Ovo postaje sve bolje i bolje, prošlo mi je kroz glavu dok sam posmatrala ovaj predivni grad iz automobila i slušala nastavak priče o važnosti fudbala u Španiji.

Izgled kabine na brodu

Nakon dolaska u hotel i čekiranja, uzbuđena odlazim u svoju sobu u kojoj je smještena djevojka iz Beograda, koja se također trebala ukrcati sa mnom naredni dan, s tom razlikom da je ona već probila led i znala gdje ide i šta je čeka, za razliku od mene, koja ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti u kakav mravinjak idem. Pitala sam je za svoj odjel i ona je samo odmahnula glavom i rekla da je to naporan posao i da se puno radi. Malo razočarana pomislila sam da mi je bolje da dalje ništa i ne pitam i da iskoristim dan preda mnom. Pored blagog umora i nervoze, bila sam vesela i uzbuđena i htjela sam popodne iskoristiti za šetnju kroz centar Bilbaa i ispijanje sokića u jednom od mnogobrojnih kafića na otvorenom. Dan je bio lijep i topao, kasni maj, a oko nas mnoštvo ljudi i zelenila. Prošetale smo pored rijeke do muzeja Gugenhaim, koji je glavna gradska atrakcija. Iskoristile smo priliku da se slikamo i popijemo sok u jednoj od sunčanih bašta. Poslije zalaska sunca vratile smo se u hotel na večeru. Prije spavanja sam se ulogovala na facebook da se javim gdje sam, usput objavim slike i popričam sa porodicom i prijateljicama. Tu večer dugo nisam mogla zaspati zbog nervoze i straha od onoga što me čeka sutra.

Nakon relativno neprospavane noći, alarm se oglasio oko 6h ujutro. Oblačimo se, doručkujemo i agenat dolazi po nas. Lagano se vozimo i već oko pola 8 stižemo u luku i opet prolazimo kroz carinske i pasoške kontrole. Fascinirana posmatram veliku, bijelu, limenu kutiju koja se izdiže ispred mene, moj novi dom narednih 6 mjeseci. U tom trenutku mi 6 mjeseci djeluju kao vječnost. Osjećaj kada prvi put ugledate ogroman kruzer vam ne mogu u potpunosti ni opisati, jer nema riječi kojima bih to mogla dočarati. Emocije su vam pomiješane, uzbuđeni ste i strah vas je. Jedva čekate da se popnete na brod, a sa druge strane biste najradije pobjegli dok još možete. Polako se  penjemo na kapiju (gangway), a nasmiješeni Filipinci me pozdravljaju i žele dobrodošlicu. Zatim prolazimo kroz osiguranje i za pet minuta nasmiješena supervizorka dolazi po mene i vodi me u ured za posadu. Na njoj je divna uniforma svijetlozelene boje i nasmijana je od uha do uha. Ljubazna je i dražesna, ali tri mjeseca poslije sam ispod tog anđeoskog lica otkrila đavolka. U uredu mi žele dobrodošlicu, daju mi svezak papira, elektronski ključ za kabinu (koji je ujedno i moja nova lična karta) i uputstva šta trebam popuniti i govore mi da se kasnije vratim po oznaku za ime.

Nastavit ce se…

Kako sam JA došla do posla na kruzeru?!

Moja avantura rada na brodu je pocela prije tacno 8 godina. U aprilu 2012 godine sam napravila prve korake koji su me samo mjesec dana poslije odveli na moju prvu barku. U nastavku procitajte dio iz moje knjige “Ploveci morima” u kojem objasnjavam citav proces korak po korak.

Muzej Gugenheim | Bilbao Spanija | Dan prije ukrcaja

Iz knjige:

“Najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju jeste Kako se zaposliti na brodu? Krenut ću od samog procesa prijavljivanja, pa do ukrcaja i troškova koji su pratili moj proces odlaska na brod. Međutim, želim da naglasim da je svaki slučaj drugačiji i da ne poredite svoj odlazak sa mojim. A ni moje troškove sa vašim.

Prvi put sam za ovaj posao čula od mame u neobaveznom razgovoru. Uz podnevnu kafu mi je pričala da je kći njene kolegice radila na kruzeru kao prodavačica dvije godine. Sve ostale detalje sam saznala od prijatelja sa fakulteta koji je u vrijeme kada sam se ja tek raspitivala o ovom poslu iza sebe imao već dva ugovora na riječnim brodovima. On mi je izašao u susret i sve “natenane“ objasnio i dao korisne savjete. Drugi izvor informacija sam dobila na vrlo poznatom forumu http://www.inozemstvo-posao.com, koji sadrži mnogo korisnih informacija i svi koje žele da odu na brod moraju ovaj forum da shvate kao obaveznu literaturu.

Bilbao Spanija

Na forumu sam potražila podatke o agencijama koje šalju na brodove, pronašla njihove e-mail adrese i jedno jutro svima poslala slične e-mailove. Poslala sam pitanje vezano za odlazak na brod četirima agencijama i sa nestrpljenjem čekala odgovore. Na moje veliko čuđenje i iznenađenje, dan poslije mi je došao odgovor agencije iz Beograda koji su me pozvali da dođem na intervju za desetak dana i ponudili su mi poziciju sobarice sa početnom plaćom od 900 $. Iskreno, nisam bila nešto oduševljena ponuđenom cifrom iako su mi naglasili da ću dobijati i napojnice. Kao i mnogi drugi, mislila sam da se tu ipak radi o nekim većim ciframa. Ali, bila sam spremna otići na intervju. Naredni dan su me zvali iz agencije iz Zagreba i pitali da li mogu doći na intervju za tri dana i nudili mi istu poziciju, ali bolje uslove i plaću od 1300 $. Sa uzbuđenjem sam obavijestila roditelje koji me sve do tog trenutka nisu ozbiljno ni shvatali, ali su se složili da bih trebala otići na intervju. Tu večer smo nazvali rođaka u Zagrebu i pitali ga da li može da me primi na dva dana kod sebe, na što je on vrlo rado pristao. Ubrzo sam kupila autobusku kartu, spakovala osnovne stvari, ponijela odjeću za intervju i potrebne dokumente. Rođak me je sačekao, provela sam večer sa njim i njegovom porodicom i isplanirali smo sutrašnji dan.

Dry Dock u Hamburgu, Njemacka

Ujutro smo otišli zajedno do centra Zagreba. Iako je agencija bila u centru grada, imali smo problema sa njenim pronalaskom jer nije bilo nikakvih oznaka. Ubrzo sam vidjela dvije djevojke koje su se obukle slično kao i ja i onda sam shvatila da sam na pravom mjestu. Rođak je otišao, a ja sam ostala da sačekam intervju.

Još nekoliko djevojaka je ubrzo stiglo pa smo razgovarale o radu na brodu, sumnjama koje imamo, informacijama koje smo čule i malo sam se opustila. Kroz razgovor sam shvatila da sve idemo na brod iz istih razloga, nemamo posla, para ili želimo da putujemo i vidimo svijet. Uskoro su otvorili agenciju, a nas su uveli u jednu prostoriju i održali prezentaciju o kompaniji za koju imamo intervju. Kao i uvijek kada se treba predstavljati, prikažu se samo najljepše stvari, a sve što ne valja se gura pod tepih. Mi smo gledale prezentaciju, divile se ljepoti broda i posao nije izgledao previše komplikovan, a ni naporan. Nakon završene prezentacije bilo je vrijeme za intervju sa predstavnikom kompanije. Što zbog treme i drugih razloga na intervju sam ušla posljednja. Mlad i veoma zgodan gospodin iz kompanije je sjedio preko puta mene. Pozdravila sam ga, rukovala se sa njim i sjela. Intervju je bio na engleskom jeziku, a pitanja su bila standardna i već sam imala donekle spremljene odgovore na njih. Neka od postavljenih pitanja su bila:

  1. Zašto želite raditi na brodu? / Why do you want to work on board cruise ship? – Zato što mi trebaju pare i volim da putujem prvo mi je prošlo kroz glavu. Ali, naravno, nisam mogla biti tako brutalno iskrena, pa sam odgovor uljepšala.
  2. Da li imate iskustva u poslu sobarice? / Do you have experience in cabin stewardess job? – Pa jedino što sam do sada čistila je bio stan u kojem živim. Ali, zaboga koliko teško može biti čistiti opet mi je prošlo kroz glavu.
  3. Koji je tačno bio vaš opis posla? / Can you describe your main duties on your previous job? – Naravno. Dobro je da sam jutros pročitala onaj priručnik koji su nam poslali da bar znam o čemu pričam.
  4. Da li planirate graditi karijeru na brodu? / Are you planning to build a career on board cruise ship? – Karijeru sobarice na brodu?! O čemu ti pričaš?  Ti to zoveš karijerom?!
  5. Da li mislite da ćete moći izdržati stres i duge radne sate? / Do you think you will be able to cope with all the stress and long working hours? – Naravno, sa tim sam se već susretala. Stres je izmišljotina modernog doba u sebi sam pomislila.
  6. Gdje se vidite za pet godina? / Where do you see yourself in 5 yours from now? – Nisam pretjerivala sa odgovorom i iskreno sam rekla da mi je 5 godina predug period da bih znala gdje ću biti, ali da se u naredne 2 godine vidim na brodu.

Nakon dvadesetak minuta kancelariju sam napustila nervozna i sretna jer je konačno i taj intervju prošao. Djevojka s kojom sam se taj dan upoznala me je sačekala ispred i otišle smo na kafu. Pričale smo o intervjuu, razmijenile brojeve i facebook kontakt. Za sat vremena sam se našla sa rođakom i ostatak dana provela sa njim i njegovom porodicom i tako spojila ugodno sa korisnim. Dan poslije sam se uputila kući.

Prva luka u kojoj sam izasla | Hanfleur, Francuska

Dobro se sjećam tog dana. Bio je kraj aprila i sjedila sam u autobusu za Sarajevo. Bila sam prehlađena, a glava me boljela od temperature, nervoze, umora i neispavanosti. Na granici je bila velika gužva i čekali smo već sat vremena kada mi je mobitel zazvonio. Nepoznat broj, sa pozivnim iz Zagreba, a meni je u tom trenutku srce sišlo u petu. Sa strahom sam se javila i čula glas sa druge strane žice:

Dobar dan Dijana. Želimo da vas obavijestimo da ste dobili posao. Sve datelja ćemo Vam poslati na e-mail da možete izvaditi ljekarski nalaz i američku tranzitnu C1/D vizu.“

Sva uzbuđena i sretna sam se zahvalila i prekinula vezu. Pogledala sam kroz prozor u nebo preko kojeg je letio avion i pomislila da ću uskoro i ja biti u njemu i letjeti ko zna gdje. Nazvala sam roditelje, poslala poruke prijateljima i sa osmijehom i entuzijazmom izdržala vožnju nazad kući. U tim trenucima nije bilo sretnije osobe od mene i sa uzbuđenjem i strahom sam maštala o velikoj nepoznatoj avanturi koja je ispred mene.”

Povezani clanci:

Life Far Away from Land