Tag Archives: putovatisvijetom

Dry Dock u Hamburgu

Dvije sedmice nakon mog ukrcaja uplovili smo u luku u Hamburgu, jer je vrijeme za Dry Dock. Dry Dock podrazumijeva da se brod izvlači iz vode, zatim se farba, provjeravaju se instalacije, struja, voda, sigurnost i zaštita. Na Dry Docku plaće su niže, a sobarice uglavnom rade više. Za vrijeme Dry Docka posada živi na brodu, a ponekad neke kompanije posadu odvedu u hotel jer se zna desiti da nema vode, struje, da klima ne radi ili da je velika buka i onda se ne može spavati. Također, kantinu su premjestili u glavni restoran za goste i hrana je za nijansu bolja nego inače. Sobarice rade svaki dan od 8 do 17 ili 18h i pored čišćenja soba za najamne radnike, čistimo i sobe koje se preuređuju. Još uvijek radim kao asistentica, ali sada sa djevojkom iz Brazila i čistimo sobe Kapetana i ostalih visokih oficira. Ona je ljubazna i nasmijana i sa njom umor i ne osjećam. Brod je pun svakakvih tipova, od kojih su neki u najmanju ruku sumnjivi. Upozorili su nas da kradu, lažu i da budemo pažljive. Na Dry Docku sam prvi put počela izlaziti u bar za posadu koji je sada za vrijeme Dry Docka smješten na vrhu broda, iz kojeg se uvečer pruža divan pogled na luku i grad. Tu sam upoznala simpatične Amerikance mojih godina koji rade kao „contractori“ na dry dock-u. Nakon dvije sedmice sam stekla prve prijatelje i formiramo našu malu veselu ekipu. Oni su iz svih dijelova svijeta, mladi, ludi, novi i neiskusni i svi smo došli na brod prvi put u zadnjih mjesec dana. Većini je ovo prvi ugovor na brodu i još uvijek smo u nekom stanju šoka pa se tješimo međusobno.

Photo by neil kelly from Pexels

Svaki dan se nalazimo na pauzi za ručak, po sat vremena razgovaramo i planiramo gdje ćemo izaći nakon smjene. Često se pauza za ručak otegne i duže od sat vremena, ali nekako to sve prođe kroz prste jer je veliki haos na brodu i niko nas ne provjerava. Našu malu ekipu čine Nicole iz Južnoafričke Republike, Ana M. iz Zagreba, moja cimerka sa Mauricijusa, Tomas iz Holandije, Jonas iz Brazila, Alvaro iz Čilea i Vali iz Indije. Ukoliko ne idemo u bar za posadu, onda izlazimo van, u Hamburg ili partijamo u nečijoj kabini.

Hamburg je kao stvoren za noćni provod. Kada se izađe sa broda, hodate kroz podvodni tunel i nakon dvadesetak minuta izlazite u četvrt Sao Paolo. To je četvrt prostitutki, striptiz barova, klubova i zabave. Skoro svako veče smo išli svi zajedno u neki od klubova gdje smo ostajali i do 4h ujutro ili u neki od restorana, igrali „Istine“ i „Izazova“, ali i pričali o nama, životu, interesovanjima i ciljevima. U isto vrijeme se održavalo i Evropsko prvenstvo u fudbalu pa smo pratili svi zajedno i utakmice. Uživali smo u njemačkim kobasicama, hrani, pivu i to nam je sve davalo snage da izdržimo naporan tempo rada tokom dana. Naravno, među nekima su se počele buditi i prve simpatije, a moja cimerka se zaljubila u momka sa Jamajke, kojeg ponekad zateknem u sobi. Naravno, nezgodno mi je dolaziti u sobu kad je on tu, ali eto, nekako se izvučem i izgubim na vrijeme. U toku Dry Docka smo imale i jedan slobodan dan koji smo iskoristile za šoping i istraživanje Hamburga. Divan je osjećaj kada se ujutro naspavaš, a zatim izađeš vani sa dovoljno novca i odeš u jedan pristojan šoping držeći kafu iz Starbucksa u jednoj ruci, a vrećice sa novim stvarima u drugoj. Ovo je prvi put za sve ove godine da imam dovoljno novca i da mogu raditi stvari koje prije nisam mogla. Pa makar i te jednostavne, kao što je šoping i ispijanje kafe. Nakon 15 dana dry dock je završio i brod je bio spreman da isplovi i krene prema sjeveru Evrope i Baltičkom moru. Planirano je da idemo u Norvešku, Švedsku, Finsku, Rusiju, Estoniju, Dansku i Njemačku. Iako nisam bila previše oduševljena rasporedom, shvatila sam da turistički sigurno ne bih posjećivala ove zemlje pa mi je ovo jedinstvena prilika da ih obiđem. Stvarno je najbitnije kako vi u glavu postavite stvari, jer ako budete gledali negativne strane vremenom će vam sve postajati gore. Mentalna snaga je najbitnija za brod.

Na brodu je konačno proradio internet i sada redovno pišem izvještaje na facebooku gdje sam i kakva je situacija. Naravno, da bih svojim prijateljima to sve još bolje dočarala objavila sam i dovoljno fotografija da im bar malo priblizim stvarnost. Na većini brodova internet se plaća i nije baš jeftin. Oko 60 centi po minuti ili više, a konekcija je često spora i loša. Nekad moram sjediti u hodniku i hvatati signal, a laptop mi je pretežak da ga nosim vani i tražim wi-fi.

Dry Dock je bio test izdržljivosti za neke od nas koji nismo svi prošli. Dvoje od novih prijatelja odlazi kući jer ne mogu izdržati ovaj tempo. I sama mislim da ću uskoro izgubiti snagu, ali me drži motivacija da zaradim i vidim svijeta. Nakon prvih mjesec dana slijedi taj prelomni trenutak koji će nas slomiti i vratiti nazad kući ili ćemo nastaviti dalje željni svega što bi se moglo desiti.

Meni možda najtužnija strana broda jesu ljudi koji tu rade. Mnogi od njih imaju iza sebe tužne priče. Propalo djetinjstvo, propalu mladost, brak, malu djecu, bez posla su, bez škole, bez perspektive u svojoj zemlji ili sa velikim dugovima koje moraju otplatiti. Kada razgovaram sa njima shvatam koliko sam ja ustvari sretna osoba. Jedna sam od rijetkih koja je na brod došla radi avanture, putovanja i uštede. Imam izbor i mogu se vratiti kući ako želim, dok mnogi od njih nemaju izbora i moraju ostati na brodu. Sa druge strane, nemam previše osoba sa kojima mogu pričati o nečemu, recimo, intelektualnom. Svi se razgovori svode na posao i neke površne teme, ko je šta kupio, ko se s kim sinoć pokupio i druge trivijalne stvari. Nedostaje mi povremeno moje filozofiranje jer sam kući uvijek bila aktivna u različitim segmentima i nevladinim organizacijama. Nekad imam osjećaj da se ne mogu fino uklopiti, a opet nekad imam osjećaj da neke od njih poznajem čitav život.

Poslije Dry Docka unaprijeđena sam i dobila sam sekciju na decku 5 koju ću sama raditi. Sve djevojke nakon obuke prvo rade na decku 5 jer je Office blizu i supervizorka im dolazi često da provjeri kako su i da li im nešto treba. Ja imam 9 soba za čistiti dva puta dnevno i sama radim u hodniku, dok je sa druge strane partnerica Ana M. Zezamo se, pomažemo jedna drugoj i družimo. Radni dan sobarice izgleda baš kako su nam i rekli na razgovoru, s tim da teorija i praksa kao i uvijek potpuno drugačije izgledaju u stvarnom životu. Dok neki tvrde da je brodski posao – posao iz snova, drugi smatraju da je ovo moderni robovlasnički sistem, da nije dovoljno plaćen i da nemamo vremena ništa vidjeti. Ja kažem da sve zavisi od toga kako koji dan prođe, pa vam se jedan čini kao najljepši san, a drugi kao deseti krug Danteovog pakla.

Prethodni clanak:

Sta ja ovdje uopste radim?

Povezano:

Sazetak “Ploveci morima”

Advertisements

Oprastanje i odlazak na brod – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto. Ja sam skitnica, bježi mi se često. Jer ja sam skitnica, daljine me vuke, više volim vjetar, nego mirnu luku.

– Jasna Lukić –

Maj 2012. godine

Mama i tata su krenuli sa mnom prema aerodromu. Mogu samo zamisliti kakav se brainstorming dešavao u njihovim glavama. Da li je ovo ispravna odluka da je pustimo da ide, šta ako joj se nešto desi, šta ako više nikada ne vidimo dijete, šta ako se avion sruši, šta ako brod potone, šta kad joj bude teško, a mi nismo tu. Da li je ovo pametna odluka ili najveća glupost koju ćemo uraditi?

Ja sam sa druge strane najviše razmišljala kako ću presjesti iz aviona u avion, hoću li se zbuniti, izgubiti, propustiti let, zakasniti, ostati bez kofera. S obzirom da nisam prije putovala avionom sama, u tom trenutku mi je sve djelovalo kao nuklearna fizika.

Opraštanje je bilo emotivno. Navikli smo, jer nije bio prvi put da me ispraćaju negdje, ali bio je prvi put da idem negdje da radim na period od šest mjeseci. A to negdje je podrazumijevalo bijelu lađu, okeane, oluje i talase.  Mama je jedva suze zadržavala, a njenu emotivnost sam naslijedila i ja.

Popili smo kafu na aerodromu, uz neki dosadni razgovor gdje niko ne zna šta da kaže. Mama i tata su ponavljali da im se javim kad stignem, a ja sam ponavljala da ću se javiti i da se ne brinu. Ubrzo se čuo poziv da se putnici koji lete za Minhen ukrcaju i polako sam krenula sama prema pasoškoj i sigurnosnoj kontroli sa ruksakom na ramenima i trepetom u stomaku. Bilo mi je žao ostaviti roditelje tužne i zabrinute, ali sve je već bilo riješeno i došlo je vrijeme da njihova mala princeza konačno odraste. A tih dana sam upravo napunila 25 godina, kad ću, ako neću sad?!

Norveski fjordovi

Nakon 3h leta sletjela sam u grad Bilbao u Španiji. Presjedanje u Minhenu iz aviona u avion je ispalo mnogo lakše nego što sam mislila da će biti. Kao što to obično biva, sve ono što nam se čini komplikovanim obično to nije, a ono što nam djeluje sigurno i lako, ispadne komplikovano.

U Bilbau nije bilo pasoških kontrola. Upratila sam gdje su krenuli svi koji su sa mnom letjeli, pa sam krenula za njima. Našla sam se pored traka za kofere, ali tada je nastao problem. Već pola sata sam stajala, a kofera nije bilo. Svi su već pokupili svoj prtljag, samo sam ja i dalje stajala tu i čekala dok traka nije stala. Kad sam shvatila da moj kofer nije na toj traci pronašla sam nekog radnika i sva uplašena mu objasnila da mi koferi nisu tu. On me je pitao kojim sam letom došla i odakle i nasmijao se. Objasnio mi je da su mi koferi na međunarodnim letovima i pokazao mi gdje da idem. Zahvalno sam ga pogledala koreći samu sebe kako sam smotana i sa uzdahom olakšanja otišla da pokupim kofere.  Moj prvi samostalni let je završio dobro.

Dry Dock u Hamburgu | Prvi mjesec ugovora

Na aerodromu me je trebao sačekati agenat kompanije čije je zaduženje bilo da dođe po mene i da me odvede u hotel i onda naredno jutro opet dođe po mene i odvede me na brod. Nisam znala gdje će me čekati, kako izgleda, a kao vrhunac svoje gluposti – nisam ponijela mobitel, tako da nisam mogla ni zvati „broj u slučaju nužde“. Nervozna, izašla sam van i tada ugledala prezgodnog Španca koji drži natpis kompanije i prišla mu. I on je bio sretan jer me je konačno ugledao nakon što je već sat vremena proveo čekajući me dok sam ja tražila kofere. Rukovali smo se, uzeo mi je prtljag i poveo me do crnog novog auta sa zatamnjenim staklima. Bila sam prijatno iznenađena jer mi je drugarica koja se ukrcala nekoliko dana prije mene, rekla da je po nju došao neki poluraspadnuti kombi, u koji su ih potrpali kao krompire i vukli od hotela do hotela.

Engleski mu nije bio baš jača strana, pa je naš razgovor predstavljao neku varijantu englesko-španskog jezika gdje on priča na španskom, ja na engleskom, ali se nekako perfektno razumijemo. Ipak, sve one godine gledanja Esmeraldi, Marisol, Rubi i ostalih „heroina“ španskih sapunica nisu bile protraćeno vrijeme. U autu pričamo o Bilbau i njegovoj historiji, nogometu, zelenilu i spominje mi da je u hotelu već jedna djevojka koja će mi biti cimerka i da je iz Srbije. Ovo postaje sve bolje i bolje, prošlo mi je kroz glavu dok sam posmatrala ovaj predivni grad iz automobila i slušala nastavak priče o važnosti fudbala u Španiji.

Izgled kabine na brodu

Nakon dolaska u hotel i čekiranja, uzbuđena odlazim u svoju sobu u kojoj je smještena djevojka iz Beograda, koja se također trebala ukrcati sa mnom naredni dan, s tom razlikom da je ona već probila led i znala gdje ide i šta je čeka, za razliku od mene, koja ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti u kakav mravinjak idem. Pitala sam je za svoj odjel i ona je samo odmahnula glavom i rekla da je to naporan posao i da se puno radi. Malo razočarana pomislila sam da mi je bolje da dalje ništa i ne pitam i da iskoristim dan preda mnom. Pored blagog umora i nervoze, bila sam vesela i uzbuđena i htjela sam popodne iskoristiti za šetnju kroz centar Bilbaa i ispijanje sokića u jednom od mnogobrojnih kafića na otvorenom. Dan je bio lijep i topao, kasni maj, a oko nas mnoštvo ljudi i zelenila. Prošetale smo pored rijeke do muzeja Gugenhaim, koji je glavna gradska atrakcija. Iskoristile smo priliku da se slikamo i popijemo sok u jednoj od sunčanih bašta. Poslije zalaska sunca vratile smo se u hotel na večeru. Prije spavanja sam se ulogovala na facebook da se javim gdje sam, usput objavim slike i popričam sa porodicom i prijateljicama. Tu večer dugo nisam mogla zaspati zbog nervoze i straha od onoga što me čeka sutra.

Nakon relativno neprospavane noći, alarm se oglasio oko 6h ujutro. Oblačimo se, doručkujemo i agenat dolazi po nas. Lagano se vozimo i već oko pola 8 stižemo u luku i opet prolazimo kroz carinske i pasoške kontrole. Fascinirana posmatram veliku, bijelu, limenu kutiju koja se izdiže ispred mene, moj novi dom narednih 6 mjeseci. U tom trenutku mi 6 mjeseci djeluju kao vječnost. Osjećaj kada prvi put ugledate ogroman kruzer vam ne mogu u potpunosti ni opisati, jer nema riječi kojima bih to mogla dočarati. Emocije su vam pomiješane, uzbuđeni ste i strah vas je. Jedva čekate da se popnete na brod, a sa druge strane biste najradije pobjegli dok još možete. Polako se  penjemo na kapiju (gangway), a nasmiješeni Filipinci me pozdravljaju i žele dobrodošlicu. Zatim prolazimo kroz osiguranje i za pet minuta nasmiješena supervizorka dolazi po mene i vodi me u ured za posadu. Na njoj je divna uniforma svijetlozelene boje i nasmijana je od uha do uha. Ljubazna je i dražesna, ali tri mjeseca poslije sam ispod tog anđeoskog lica otkrila đavolka. U uredu mi žele dobrodošlicu, daju mi svezak papira, elektronski ključ za kabinu (koji je ujedno i moja nova lična karta) i uputstva šta trebam popuniti i govore mi da se kasnije vratim po oznaku za ime.

Nastavit ce se…

Exploring Lake Llanquihue in South of Chile – Hiking in Alerce Andino National Park

After returning from the mystical and beautiful Chiloe island, we continued to explore the area of the second largest lake in Chile – Lake Llanquihue on the mainland. At the shores of this lake, you will find small and beautiful cities of Puerto Varas, Frutillar Bajo, Puerto Octay and Puerto Clocker and above them a snow-topped peak of Osorno volcano.

We only planned 2 days in this area, so our initial plan was to visit Petrohue Waterfalls, hike in Pérez Rosales National Park and explore the cities around the lake.

The next morning after a good rest we put on our hiking boots, packed our backpacks and hit the road. One thing I heard about Patagonia proved to be true – the weather here is unpredictable and 3 seasons can change daily. In one moment you are driving in a fog and rain and in the next moment the sun is shining and the horizon is clear.

2h later and we were in National Park driving towards the Waterfalls. The beauty and colours of this park are surreal, green forests and fields with wildflowers, an Andean mountain range in distance and dark blue Todos Los Santos lake. You could hear the sounds of rushing water silenced by the strong winds. However, as it was the peak of the season the place was overcrowded and finding parking was a challenge.

The Petrohue waterfalls are formed by water rushing from the lake Todos Los Santos over the rocky formations. The site is protected by the government, and you need to pay a symbolic entrance fee. When we finally arrived we found a line of 100 people waiting so we decided to come back tomorrow earlier as we didn’t want to waste a beautiful sunny day. Instead, we decided to drive around the lake Llanquihue and explore the surrounding area. I was again left speechless and breathless admiring the wilderness, the Osorno volcano, and the endless fields full of wildflowers. There are no words to describe how beautiful is the Lake District and I think I never saw a more beautiful nature in my life.

Our next stop was Frutillar Bajo, scenic and beautiful little town overlooking Osorno volcano. Most of the houses here are built in German architecture style and frankly I think I took a photo of every single one of them. We parked in front of the German Colonial Museum which was the first on our list. As soon as we entered museum it felt like we are back in the 19th century when the first German immigrants started populating this area.

After the Museum, we took a stroll down the coastline and visited famous Teatro Del Lago (Musical Theater), and small picturesque dock. Frutillar is famous as a City of Music and offers concerts all year round, and Teatro del Lago is the largest acoustic theatre ever built in South America. After the stroll, we sat in a little shop where we enjoyed German “Strudel” and coffee. This little town is maybe one of the most beautiful towns I have ever seen, it looks like a fairy tale town.

Around 8:30 in the evening we went down to the beach to watch the sunset and take some photos. As the tide is low, the beach is stretching for miles, and I wasn’t able to distinguish skies from the ocean. After the sunset, the skies turned purple yellow, and I wanted to stay there forever.

The Purple Skies

Although we planned to get up at 6 am the next day and drive back to Petrohue Waterfalls the rain and wind woke us up in the middle of the night and disturbed our plans. As we slept bad, the next morning we ended up getting up after 10 am. It was already too late to go to Petrohue, so we decided to go hiking in close by Alerce Andino National Park which was half an hour away. As its name implies, the park preserves groves of the oldest South American alerce andino tree, El Gran Abuelo. As soon as we left from our little cabin it started raining again. The closer we were approaching the park, the rain was pouring stronger and stronger, but we didn’t want to turn back. Once we reached the entrance to the park, we saw more cars parked, and a group of older tourists with raincoats and hiking sticks. I was determined to hike, thinking if they can do it for sure we can do it as well, so we went inside the thick forest following the path towards El Gran Abuelo tree.

The Trail to Alerce Andino

As we walked through the forest, I remembered the song Misty Mountain Cold from Hobbit “Far over the misty mountains cold,
to dungeons deep and caverns old” and I felt so happy and grateful for this experience.

The rain was pouring like crazy, but we decided to finish what we started, so we kept going deeper and deeper into the park. We walked through the mud, rocks, wooden stairs and next to the puma’s cave until we reached a small waterfall and finally El Gran Abuelo.

On the way back our clothes were soaked in the water, and we were starving, but nothing could influence our good mood, and we laughed and joked. We were also surprised as we met so many people and nobody seemed bothered by the rain. However, as soon as we reached the car, I removed wet clothes and it was time to look for the food. That evening we spent again at the beach chasing sunsets and enjoying the fresh air and cold beer. The next day I was supposed to fly back to Santiago, and Dubai and the vacations were over.

Hasta luego Chile, nos vemos el proximo ano.

VALPARAISO – NA PUTU U RAJSKU DOLINU – UPOZNAJTE CHILE

Sjeverozapadno od Santiaga smjesten je Valparaiso koji u slobodnom prevodu sa spanskog znaci “Rajska dolina“, a neki ga zovu i “Dragulj Pacifika“. Ovaj sareni i veseli gradic je jedan od najposjecenijih gradova u Chile-u smjesten na nekih 40-ak brda tik uz obalu Tihog Okeana.

Poznata instagramska lokacija – Valparaiso

Valparaiso je najznacajnija morska luka i vjerovatno najpoznatiji turisticki grad ove predivne, dugacke zemlje. Prema informacijama na internetu grad je osnovan u 16-om stoljecu od strane konkvistadora i dosad je prezivio razlicite pljacke, pozare, cunamije i zemljotrese i 2003. godine historijski dio grada je proglasen UNESCO-vim zasticenim podrucjem zbog unikatne kolonijalne arhitekture i sistema uspinjaca (funiculara).

Sarene stepenice na brdu Cerro Concepcion

Valparaiso je kombinacija historije, imigracija, predivne kolonijalne arhitekture, ulicnih grafita, raznobojnih kucica, stepenica, uspinjaca, grad boema, vagabunda i umjetnika.

U sklopu ove zgrade pronasli smo mali kafe sa odlicnom domacom hranom i kafom

Setajuci ulicama ukrasenim razlicitim objektima, grafitima i crtezima primijetila sam da je vecina ovih starih kolonijalnih kuca pretvorena u male hostele, prodavnice ili kafe-e. Ponekad su mi neki dijelovi djelovali zastrasujuce, a ponekad bezvremenski kada su naprimjer iz jedne stare kolonijalne zute zgrade dopirali zvuci klavira. Pored umjetnosti i grafita, ulice su prepune i pasa lutalica koji slobodno setaju. Ono sto mi se svidja jeste sto su ovdje ljudi toliko svoji, prirodni i opusteni i sto ucine da se osjecate prijatno i slobodno.

Ideje kako reciklirati plasticne flase i zasaditi biljke u njima

Jedan dan smo iskoristili za istrazivanje brda Cerro Concepcion na kojem se nalazi i Paseo Yugoslavo sa zamkom Palacio Baburizza. Pocetkom 20-og stoljeca mnogi Hrvati i Crnogorci su imigrirali u Chile tako da je u jednu ruku Paseo Yugoslavo posvecen svim Jugoslavenima koji su prosli ili pronasli svoj dom u Chile-u. Sa ovog mjesta se pruza prelijep pogled na morsku luku, a zamak je danas pretvoren u Muzej fine umjetnosti.

Paseo Yugoslavo sa zamkom Palacio Baburizza

Drugi dan smo na moje insistiranje otisli da posjetimo drugu kucu pjesnika i nobelovca Pabla Nerude “La Sebastianu” smjestenu na brdu Bellavista. “La Sebastiana” je jedna od tri kuce u kojoj je zivio i stvarao. Danas je ona pretvorena u muzej i otvorena za posjete, a ulaz kosta nekih 14$. Na ulazu dobijate audio opremu koja je dostupna i na engleskom jeziku i dok istrazujete kucu i njene spratove slusat cete pricu o historiji kuce, prostorijama i objektima koji se nalaze u njoj.

La Sebastiana svojom spoljasnoscu podsjeca na brod

Spoljasnost kuce podsjeca na brod, a unutrasnjost odlikuju ogromni prozori sa predivnim pogledom na okean i grad, unikatni predmeti, portret Walt Whitmana, starinske mape mora i zemlje, suveniri koje je donosio iz zemalja u koje je putovao i stare knjige. Kuca je imala kamin, mini bar, tolalet sa providnim vratima i radnu sobu na vrhu sa pogledom od 360 stepeni. Nakon posjete smo se spustili na rucak do obliznjeg restorana Plaza Moro sa pogledom na grad i La Sebastianu. Iako smo do P.N. kuce stigli taksijem, odlucili smo da se spustimo pjesice jer se vrijeme popravilo i sunce je konacno provirilo iza oblaka.

Plaza Moro restoran sa pogledom na La Sebastianu

Rekli su mi da je Valparaiso najpopularniji preko ljetne sezone i da ima odlican nocni zivot koji ovaj put nismo imali prilike istraziti. Naredne godine idemo kada je ljetna sezona (tacnije za 5 sedmica), a u nastavku donosim jos nekoliko slikica Valparaisa.

Povezani tekstovi:

Santiago de Chile – Moje prvo putovanje u Juznu Ameriku

i

Provincija Valparaiso (Renaca & Concon) – Chile dio II

Kratki osvrt na zadnjih 8 godina – U potrazi za “izgubljenim uspjehom”?!

“Try not to become a man of success. Rather become a man of value.”

Zasto sam odlucila da napisem ovaj post?! Kako se blizim sredini tridesetih cesto razmisljam da li sam napravila dobre ili lose odluke sredinom dvadesetih. U mojim sumnjama ovo pitanje je ustvari vezano najvise za pitanje karijere, a okidac je zivot u Dubaiju gdje je iz nekog razloga vecina ljudi najvise fokusirana na ono sto zovu “rat race”, poziciju i platu koju zaradjuju, velika auta, luksuzni nacin zivota i akumuliranje materijalnih stvari. Da budem preciznija cini mi se da ovdje ljudi vise nego igdje procjenjuju uspjeh po nakupljenim materijalnim stvarima, titulom i platom koju zaradjuju. Ponekad me uhvati nezadovoljstvo jer mi se cini da “kaskam” za drugima i zao mi bude sto mozda nisam ranije karijeru gradila umjesto sto sam otisla na “plovidbu oko svijeta”.

Ponekad se pitam se da li je odluka da odem raditi na brod ustvari ostetila moju karijeru dugorocno ili je ipak bila ono sto sam godina i mislila – jedno neprocjenjivo iskustvo koje me je promijenilo, ojacalo i napravilo osobom koja sam danas?! Zato zelim da se osvrnem na proteklih 8 godina i podsjetim samu sebe da svako od nas ima svoj put u zivotu i ono sto sam ja prosla prije, neki ljudi mozda prolaze sada, a ono sto su oni sada, ja cu mozda biti u buducnosti. Kao primjer cu uzeti cinjenicu da sam ja vec mnogo putovala i sada se mogu fokusirati na karijeru, a ljudi koji su bili fokusirani na karijeru sada mogu priustiti da vise putuju.

Rim – Evropske zeljeznice mira

Vecina ljudi koji me poznaju znaju da se izmedju 2011-2012 godine moj zivot promijenio za 360 stepeni. Jedno vrijeme moje ime se vrtilo po novinama, portalima i komentarima zahvaljujuci mom blogu koji je bio posvecen radu na brodu. U tim godinama nije bilo mnogo dostupnih informacija o toj vrsti posla, a vecina mojih poznanika su radili kao novinari pa su me zamolili da im dajem intervjue cesto i ja sam pristala ne trazeci nista zauzvrat.

Pa da se prisjetimo ovih zadnjih 8 godina…

2011 godine nakon zavrsenih master studija osvojila sam priliku da putujem Evropom 20-ak dana na projektu “Evropske zeljeznice mira“. To putovanje je za mene predstavljalo jedno veliko budjenje. Osjecaj kada se probudite ujutro u novom gradu i kada zaspite fizicki iscrpljeni, ali duhovno obogaceni je neopisiv. Tokom tog putovanja sam shvatila da mi je velika zelja da nastavim putovati i odlucila sam da cu posto-poto pronaci nacin da to i ostvarim. U tih nekoliko sedmica sam posjetila Skopje, Rim, Berlin, Prag, Bec i Zagreb i upoznala sjajne i pametne ljude, a sa nekima od njih se i danas druzim.

Crystal Symphony u luci u Quebecu – moj prvi brod

2012 godine se prijavljujem za rad na brodu. Krajem maja pakujem kofere i odlazim u Bilbao u Spaniji gdje se ukrcavam na kruzer Symphony, kompanije Crystal. Ovih 6 mjeseci mog zivota cesto oznacavam kao “celicenje” jer prvo iskustvo rada na brodu je i fizicki i psihicki i duhovno veoma zahtjevno. Daleko od porodice, daleko od prijatelja, homesick, sa nekim prosjecnim znanjem engleskog jezika, emotivna, nenaviknuta na fizicki rad, ponekad radeci i 14h dnevno, zatvorena u metalnu plovecu kutiju i naivna, danas se pitam sta mi je davalo snagu. Snagu mi je davao novac i tih 6 mjeseci koje sam provela ploveci Sjevernom Evropom, Atlanskim okeanom, zatim Kanadom i Sjevernom Amerikom. Od zemalja koje sam posjetila sam se najvise odusevila Norveskom, Islandom i Kanadom. Kupala sam se u Plavoj laguni, vidjela sam sunce u ponoc, partijala sam dvije sedmice u Hamburgu dok nam je trajao dry dock, istrazivala Montreal sa prijateljem u Kanadi, vecerala cevape u New Yorku u 10h uvecer, posjetila izlozbu meda u Sankt Petersburgu, otimala se za sladoled sa galebovima u Helsinkiju, prezivjela uragan Sandy i dosla kuci krajem godine deset kila deblja.

Quebec, Canada

U proljece 2013 godine odlazim da radim na brod Odyssey kompanije Seabourn gdje provodim naredne 2 godine radeci 3 ugovora. Moj prvi ugovor sa njima je bio “sudbinski” cesto se zezam jer sam na njemu upoznala svog sadasnjeg muza. U avion za Singapur sam usla misleci da se ukrcavam na brod Quest. Medjutim, kada sam stigla na brod rekli su mi da su mi promijenili raspored i da me salju na brod Odyssey naredni dan. Dan poslije mog ukrcaja i F. se ukrcao, tu smo se upoznali i 5 godina poslije vjencali. Seabourn mi je ostao u sjecanju kao jedno divno iskustvo. Proputovala sam Mediteran, Aziju, Australiju i Novi Zeland. Istrazivala sam Singapur, vidjela slonove i tigrove na Tajlandu, imala odmor na Baliju, posjetila Veliki Greben u Australiji, vidjela Hobbiton filmski set na Novom Zelandu, hodala zidinama Valete, uzivala u Italiji, Grckoj, Crnoj Gori i Turskoj, vozila quad u Egiptu, posjetila Muzej Mahatme Gandija u Mombaju, Jerusalem i Nazaret u Izraelu i vozila se tuk tukom u Indiji.

F. i ja u Grckoj 2013 godine

2014 godine dajem otkaz na brodu, F. dolazi u Bosnu i zajedno odlazimo na intervju za Etihad u Beograd gdje on dobija posao i seli u Abu Dhabi. Ja u februaru 2015 godine dobijam posao u Dubaiju preko kolege sa posla. Mrzila sam sve u vezi prve godine koju sam tu provela i u februaru 2016 godine se vracam nazad u Bosnu gdje skupljam snagu, energiju i zivce za nove avanture. Nakon dileme izmedju novog broda, odbijanja posla stjuardese za Saudia Airlines i Dubaija, ipak se odlucujem da dam Dubaiju jos jednu sansu gdje se vracam u oktobru 2016 godine. Dolazim ovaj put naslijepo i zivim naredna 4 mjeseca po tudjim stanovima, bez posla, para, hronicno iscrpljena i umorna. Pred sami istek turisticke vize dobijam opet posao u restoranu i salju me nazad u Bosnu na odmor gdje ponovo provodim narednih 6 sedmica cekajuci da mi srede radnu vizu i da me pozovu nazad. Ako nista ovaj restoran je bio dosta bolji od prethodnog, ali sam bila nezadovoljna jer sam shvatila da sam prestara za ovaku vrstu studentskih poslova i da je mozda vrijeme da se posvetim ozbiljnije karijeri.

Abu Dhabi, UAE

U junu 2017 godine zvijezde mi se konacno “osmjehuju” i zapocinjem dugo zeljenu karijeru u kompaniji umorna od avanturistickog nacina zivota i ugostiteljske industrije koju sam vec prezirala. U februaru 2018 godine F. i ja organizujemo vjencanje i medeni mjesec na plazi na Sejselima i useljavamo se zajedno u naselje izmedju Abu Dhabija i Dubaija jer radimo u ova dva grada. Izmedju 2016-2018 godine sam napravila veliku pauzu od drustvenih mreza, intervjua, ugasila blog, ugasila facebook na godinu dana i resetovala se.

Planine u Al Ainu

Danas radim kancelarijski posao od 8 ujutro do 6h uvecer u istoj firmi, vozim auto, zivim sa muzem, ponekad negdje otputujem i zivim za dan kada cu napustiti ovu pustinju zvanicno za sva vremena i zivjeti u zemlji sa 4 godisnja doba i predivnom prirodom. Iako brod mozda i jeste unazadio moju karijeru, ipak ne mogu bas reci da nesto posebno uzivam u kancelarijskom poslu. Sjedeci 10h dnevno, sa bolovima u vratu, gledajuci u ekran vecinu dana, vodeci bitku sa vladinim institucijama, birokracijom, administracijom, klijentima i kolegama na stranom jeziku, bespotrebnim stresom i radeci za neku prosjecnu platu. Not a dream job definitely!

Na kraju moj stav i zakljucak je da bez obzira gdje je covjek nikad nije zadovoljan i uvijek misli da je mogao nesto bolje i drugacije. Pod pritiskom drustva i socijalnih mreza svi ponekad popustimo i pomislimo da smo promasili i zivot i karijeru i sve ostalo.

Od takvog nacina razmisljanja niko od nas nema posebne koristi i puno je bolje da svako nase iskustvo gledamo kao put koji smo morali proci da bismo bili ono sto smo danas. Ne treba mjeriti svoj uspjeh identificirajuci se sa materijalnim stvarima, titulom ili platom i imaginarnim savrsenim zivotima nepoznatih ljudi na socijalnim mrezama. Puno je bitnije usmjeriti se na nase duhovno iskustvo, znanje i vjestine koje smo stekli. Treba pronaci svoju zen zonu, svoj “Hygge” u danasnjem ubrzanom svijetu i imati male rituale koji ce nas ciniti sretnim i ispunjenim. Mozda je najbitnije okruziti se pozitivnim, pametnim i zadovoljnim ljudima od kojih cemo uvijek moci nesto nauciti i koji ce nas inspirisati da budemo najbolje verzija sebe. I onda kada pomislimo da nismo uspjeli u zivotu da se obavezno podsjetimo da se ideja uspjeha moze protumaciti na mnogo nacina. Zato radite na sebi, ucite, putujte, druzite se sa svojom porodicom i prijateljima, citajte dobre knjige, izadjite u prirodu i budite zahvalni na svemu jer svako iskustvo je lekcija.