Tag Archives: sailingtheworld

Moj prvi dan na brodu – “Ko prezivi pricat ce” – Odlomci iz knjige “Ploveci morima”

Supervizorka mi pomaže sa torbom i vodi me po uniforme. Dobila sam 6 pari uniformi, tri dnevne svijetlo zelene haljinice sa bijelim keceljicama i tri noćne crne haljinice sa sivim keceljicama. Nakon toga prolazimo glavnim hodnikom kojim u žurbi prolaze ljudi u različitim uniformama i razmišljam zbog čega svi izgledaju mamurno i neispavano, i pomalo sa strahom pitam samu sebe Gdje sam to ja došla?! Sve mi je konfuzno, novo i stvari se prebrzo dešavaju.

Proslava rodjendana sa dragim ljudima pred odlazak

Stižemo do kabine i otvaramo vrata kad – imamo šta i vidjeti. U krevetu polunag muškarac otvara oči i gleda u nas dvije. Supervizorka ga pita šta on radi tu, a on joj zbunjeno govori da je tu kod djevojke da prespava i danas ide kući, nada se da mi neće smetati. Naravno da ne, zašto bi mi smetao polunag muškarac kojeg prvi put vidim, u kabini u kojoj se trebam presvući?! Nakon trenutnog šoka supervizorka mi daje punih pet minuta da se presvučem u uniformu i popunim potrebnu dokumentaciju. U panici zamolim dotičnog nagog gospodina da mi pomogne oko papirologije dok ja tražim po sportskoj torbi bijele cipele za prvu smjenu. Konačno ih pronalazim i brzinski se presvlačim. Na brzinu bacim pogled na kabinu. Mala je i tamna sa krevetima na sprat, ormarom i radnim stolom sa televizorom. Kupatilo je troduplo manje sa malom tuš kabinom, lavaboom i toaletom. U uniformi sa keceljom izgledam čudno. Nemam vremena ni da se pogledam u ogledalo jer je supervizorka tu na vratima i vodi me na doručak u kantinu. Vodi me prvo na pranje ruku, zatim mi pokazuje gdje su tanjiri i hrana i daje mi desetak minuta da doručkujem. Izbor hrane ne izgleda loše, ima svega pomalo, hljeba, putera, džema, narezaka, jaja, riže i voća. Sjedam sama za jedan stol i jedem neslani omlet, a prekoputa mene sjede Filipinci i jedu rižu sa grahom i kuhanim jajima. Začuđeno razmišljam kako to troje ide zajedno i gledam u njih sa još začuđenijim izrazom lica, a oni me gledaju sa smiješkom. Nakon brzog doručka supervizorka se vraća po mene i opet smo na hodniku na decku 3 i odlazimo do lifta za posadu.

Sve se odvija brzinom svjetlosti i nemam vremena razmišljati ni o čemu. U liftu me ispituje odakle sam, gdje mi je bio intervju i ja joj spominjem da sam bila na intervjuu zajedno sa jednom djevojkom, Anom M., koja se ukrcala četiri dana prije mene na ovaj brod. Zna o kome pričam i prije posla vodi me do nje da se pozdravimo, ali njena rečenica: Srce bježi kući, ovo je pakao! mi trenutačno ubija sav entuzijazam. Hvala, Ana M., inače mi je dan sjajno počeo.

Pomalo razočarana njenom izjavom, idem sa supervizorkom na deck 10 gdje ću učiti posao i standarde i daju mi dvije Velike sestre. Velika sestra je sobarica koja ima iskustva i koja treba da mi objasni kako brod i posao funkcionišu. Malo je reći da nisam imala pojma odakle početi i šta raditi. Sve do toga trenutka sam razmišljala koliko teško može biti čistiti sobe?! Pa čistim i svoju kuću i nije teško, uzmeš usisivač, zategneš krevet i obrišeš prašinu. Tada sam shvatila da nikad ne podcjenjujem ničiji posao, jer svaki posao ima svoja pravila i procedure i potrebno je uložiti vrijeme i trud da bi se naučio i savladao. Djevojke sa kojima radim su iz Mađarske i iz Južnoafričke Republike. Mađarica mi se sviđa i sa njom mogu pričati o svemu, dok je Južnoafrikanka hladna i neljubazna što me čini još nesigurnijom. Objašnjavaju mi da na brodu sobarice rade 10 sati dnevno u dvije smjene. Prva smjena traje od 7h do 13h i to je regularni servis, a noćni servis, poznatiji kao Turn Down počinje u 18h i završava u 22h. S obzirom da o posteljini nisam imala pojma, dale su mi za početak da brišem prašinu, perem balkone i usisavam.

Oko 11 sati me vode na sigurnosni trening u bar, kojem svako ko se tek pridružio brodu mora prisustvovati. Sigurnosni trening treba da nas osposobi da poznajemo svoja zaduženja u slučaju opasnosti i da znamo kako da odreagujemo. Iako mi je engleski bio na nekom relativno dobrom nivou pola stvari koje je oficir ispričao nisam razumjela. Nije problem ni moj engleski, nego različiti akcenti i izgovori riječi. Ono što sam uspjela shvatiti jeste da se na brodu svake sedmice održavaju vježbe spašavanja sa alarmom i obavezne su za sve članove posade. Sve kompanije su obavezne održavati vježbe spašavanja, ali se razlikuju kodovi za opasnost. Najvažnije je da znate da postoji kod za vatru (uglavnom BRAVO CODE), kod za osobu u vodi (MAN OVERBOARD), kod za sigurnosnu prijetnju (SECURITY THREAT) i kod za medicinsku opasnost (MEDICAL EMERGENCY). Kako sve to tačno funkcioniše nisam shvatila, ali čim je trening završio vode me nazad u sekciju gdje nastavljam raditi. Opet sam sa Mađaricom i malo mi podiže samopouzdanje pričom kako je i ona počela raditi ovaj posao u mojim godinama i danas ima kuću, auto i planira pokrenuti privatni biznis. Ipak samopouzdanje mi opada kad mi saopšti da joj je za to sve trebalo sedam godina. 

Nakon prve smjene koja završava oko 14 sati, vode me na razgledanje broda. Morate poznavati vaše radno mjesto prvo radi sebe, a drugo radi gostiju koji će vas često pitati gdje se šta nalazi, a „ne znam“ je ovdje neprihvatljiv odgovor. Sve morate znati, a ono što ne znate pravite se da znate ili da ćete saznati. Hodajući brodom sa supervizorkom nakon prve smjene, shvatam koliko je brod lijep i prostran. Područje za goste je divno, luksuzno i sve sija i blista. Na brodu se nalazi nekoliko vrhunskih restorana, klub, kino, casino i prostor u kojem se pripremaju predstave za goste. Supervizorka mi objašnjava da sobarice ne smiju hodati kroz područje za goste ako nisu u uniformi. U civilnoj odjeći smijem hodati samo kroz područje za posadu, a to područje je ustvari onaj veliki i dugački hodnik na decku 3, na čijem se početku nalazi bar, a na kraju otvoreni deck za pušače. Pušenje u kabinama je strogo zabranjeno i jedino dopušteno mjesto je ustvari taj otvoreni deck gdje se nalaze ogromne gumene pepeljare. Na sredini hodnika se nalazi kantina, u kojoj se služe tri obroka dnevno, plus kasna večera iza 23 sata. Hrana za posadu je naravno mnogo lošija od hrane za goste, ali nakon 23h nam šalju hranu od gostiju koju oni nisu pojeli za večeru. Iskreno, meni ni ta hrana nije nešto. U mislima su mi zeljanica, burek, bosanski lonac, sarma, pileća supica i pečenje.

Nakon razgledanja broda slijedi još jedan sigurnosni trening i konačno imam dva sata pauze. Iznenađujuće je koliko dva sata odmora ovdje znače, a to ću tek shvatiti u narednim mjesecima kada će mi i 20 minuta biti dovoljno da se naspavam. U toku te pauze odlazim sa Anom M. na otvoreni deck. Priča mi kako joj je teško, kako se puno radi, kako je mrtva umorna i upoznaje me sa našim ljudima sa Balkana. Ima nas puno, a njena velika sestra je iz Beograda i uživa raditi sa njom. Eh sreće kada sretneš naše, a naše je sve što priča jezik koji razumiješ. Na brodu nema Srba, Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca ni Makedonaca, na brodu su (bar meni) svi Naši.

Pauza od dva sata prolazi brzinom svjetlosti, ali zato druga smjena nikako da prođe. Poslale su me da čistim kupatila, dok se one pretvaraju da kao nešto rade u sobama. Velika sestra iz Južnoafričke Republike koristi vrijeme da umilno razgovara sa gostima. Već sam mrtva umorna, razočarana hladnokrvnim „robovlasničkim“ sistemom i nakon ironičnog komentara velike sestre počinjem plakati, a ona mi beobraznim tonom govori da je posao samo posao i da se saberem, da nema namjeru ostati tu do jutra. Vrlo osjećajna djevojka, nema šta. Bilo mi je krivo što sam se rasplakala pred njom, ali mislim da je šok i višesatni rad učinio svoje.

Iskreno, ne znam ni sama kako sam preživjela svoj prvi brodski dan. Osjećala sam se nevidljivo, kao u labirintu gdje sklupčana u čošku plačem i tražim izlaz van. Oko 22 sata jedva pronalazim kabinu. Manta mi se, u stomaku mi se sve prevrće, bole me ruke, noge, mišići, gladna sam, a ne mogu da jedem i sakrivena iza zavjese plačem kao malo dijete. Ubrzo neko ulazi u sobu i otvara mi zavjese. Zbunjena gledam u djevojku ispred mene. Nije nešto pretjerano ljubazna i pita me odakle sam. Predstavlja se i govori da je iz Austrije i da radi na recepciji. Ponovo mi zatvara zavjese, a ja razmišljam koji me đavo natjerao da dođem ovdje?! Slomljena od posla i iscrpljena od plakanja uskoro sam zaspala.

Nastavit ce se….

Povezani postovi:

Oprastanje i odlazak na brod

Kako sam dosla do posla na brodu?

Advertisements

Life Far Away from Land

As some of you know I used to work on board cruise line ships from 2012 – 2014. Altogether, I did 4 contracts for 2 different companies and before the end of the 4th contract I gave in my resignation and disembarked in Dubrovnik in Croatia. During those days I used to write a blog about my experience and life in the white metal box, however, that blog was removed and my posts were collected in the book I haven’t published yet.

New Zealand, IPM ( In Port Manning)

Today, almost 8 years later I still think that this experience was the highlight of my twenties and it changed my life in so many different ways. I have become more self-confident, self-aware and resilient person. I learned what means “hard work” and how to save money. I have sailed half of the Earth and improved my English which helped me to move to UAE later on. Moreover, I have met so many different people and finally I have met my husband on board.

Greece, Mykonos

In the next post I will be sharing the steps that you need to take to embark yourself on this difficult, but rewarding journey. The ship has also changed lives of many of my friends who are sailing even today.

The first port I have visited, France, Honfleur