Tag Archives: svijet

Sazetak “Ploveci morima”

Koga jednom opere more – taj više bez njega ne more. Davno sam čula ovu izreku, ali tek kad sam digla sidro i zaplovila shvatila sam njeno značenje. Dvije zanimljive godine sam provela radeći na luksuznim prekookeanskim kruzerima i spojila ugodno sa korisnim. Posjetila sam zemlje na pet kontinenata i postala bogatija osoba, proširenih vidika i sa vječitom željom da istražujem ovu divnu planetu Zemlju na kojoj živimo. Kada kažem bogatija osoba, tu ne mislim samo na materijalnu stranu bogatstva, nego na sve ljude koje sam upoznala, zemlje i kulture koje sam vidjela, uspomene, sjećanja i emocije koje ću pamtiti do kraja života.

Photo by Matheus Guimarães from Pexels

Moja priča nije samo priča o lijepim stvarima, već je to priča i o borbi, diskriminaciji, načinu prilagođavanja, konstantnog pritiska, učenja i mukotrpnog rada, nekad i do 14 sati dnevno, bez ijednog slobodnog dana, između četiri, šest i više mjeseci. U trenucima kada me uhvati nostalgija za uzbudljivim brodskim životom, sve ove loše stvari nestaju. U glavi mi je samo bijela lađa, zvjezdano nebo na sredini okeana, zvuk talasa, miris soli i vjetar u kosi.

Zajedno sa odlaskom na brod, počela sam pisati blog o svemu što mi se dešavalo dok sam plovila svjetskim morima. Blog sam napravila radi porodice i prijatelja, jer je bilo mnogo lakše objaviti kratki članak gdje su svi mogli pročitati gdje sam i kako sam, nego svima ponaosob slati emailove ili odgovarati na poruke na facebooku.

U međuvremenu, kolegica koja radi u medijima javila mi se sa željom da napravimo jedan intervju o mom poslu, pa je priča o meni objavljena u najčitanijim dnevnim novinama u Bosni i Hercegovini.

Zahvaljujući internetu, društvenim mrežama i blogu, od tog trenutka pa sve do danas svake sedmice mi stižu poruke od osoba iz svih dijelova regiona koje su zainteresovane da dignu sidro i otplove. Trudim se odgovoriti svima jer sam svjesna da je nezaposlenost u našoj zemlji ogromna i da mladi ljudi traže bilo kakav izlaz. A taj izlaz kao i ja, mnogi vide u odlasku na kruzer. Svojim pustolovinama sam inspirisala nekoliko dragih ljudi i prijatelja/ica da krenu mojim stopama i danas rade za različite kompanije i plove različitim dijelovima svijeta.

Photo by Simon Clayton from Pexels

Nakon dvije godine intenzivnog brodskog života odlučila sam objediniti svoja iskustva u ovom priručniku čija je osnovna svrha da olakša put mladim ljudima i da im pruži jasniju sliku o tome šta ih čeka ukoliko se odluče da odu na kruzer. Vodič se sastoji iz četiri dijela.

U prvom dijelu se nalaze sve relevantne informacije kako doći do ovog posla, pravila i procedure.

Drugi dio je baziran na blogu i prati period od odlaska pa do kraja trećeg ugovora. Pisan je u formi dnevnika. Opisuje posao, ljubavni i društveni život na brodu, zabave i izlete za posadu, zemlje koje sam posjetila i goste koji su mi ostali u sjećanju. Opisane su sve emocije koje su me pratile tih prvih mjeseci i sve lijepe i ružne stvari koje su mi se dešavale.

Treći dio obuhvata osobne priče osoba koje su radile na različitim pozicijama i za različite kompanije, dok četvrti dio sadrži kratki riječnik najčešće korištenih engleskih riječi i izraza na brodu.

Želim da se zahvalim svima koji su mi pomogli da moj blog postane knjiga, a moji doživljaji postanu doživljaji svih vas. Svima onima koji su me pratili od prvog dana i pružali mi podršku i ohrabrivali me. Želim da se zahvalim prije svega svojim roditeljima i bratu koji su me finansijski i psihički podržali da podignem sidro i zaplovim u nepoznato, a potom i da napišem ovu knjigu. Želim da se zahvalim i svom prijatelju Miljanu Kenjiću na korisnim savjetima i razgovorima koji su me ohrabrili da se okušam u svemu tome. Zahvaljujem se i Dini Kamerić koja se pobrinula za lektorisanje knjige. Na kraju se zahvaljujem svima koji su na bilo koji način učestovovali u pisanju i izradi ove knjige.

Knjiga ce uskoro biti dostupna na blogu.

Advertisements

Vjencanje i medeni mjesec na Sejselima – dio I

Eden Island – Mahe, Sejseli

Nakon 4 godine veze na daljinu F. i ja smo odlucili da kazemo “Yes I do” bosonogi na plazi na Sejselima. Obzirom da je Dubai grad u kojem postoji mnogo parova razlicitih religija, nacionalnosti i rasa mnogi se odlucuju za vjencanje na Sejselima i takvi brakovi su popularni pod nazivom “sejselski brakovi“. Ja poznajem najmanje sest parova koji su dali zavjete na Sejselima, ukljucujuci i nas dvoje. Mi se i dan danas smijemo kada se sjetimo svega sto je pratilo nas “special day“.

Zasto su Sejseli tako popularni kao destinacija za vjencanje za ljude koji zive u Dubaiju?! Najveci razlog jeste zbog vrlo jednostavne procedure i minimalne papirologije (pasos, rodni list i potvrda da niste u braku). Zatim blizina ostrva jer direktan let traje oko 4 sata iz Emirata. I konacno predivna priroda ovog sakrivenog tropskog raja u Indijskom okeanu. Na Sejselima zivot prolazi sporije, ljudi su opusteni, neoptereceni, a vjencanja su vrlo popularna tokom cijele godine.

25. februara smo sletjeli na maleni aerodrom na otoku Mahe. Mahe je ujedno i najveci otok gdje je smjesten glavni grad ove ostrvske zemlje, Victoria. Vec pri slijetanju sam se odusevila bujnom prirodom, zelenilom, plazama i tisinom koja je vladala i bilo mi je jasno da ce mi Sejseli lako prirasti srcu.

Jedna od plaza na Eden Island-u

Smjestaj smo bukirali na Eden Islandu – luksuznom naselju na odlicnoj lokaciji. Eden Island je ustvari mali poluotocic na kojem su smjestene prelijepe, luksuzne kucice i u cijoj neposrednoj blizini se nalazi mali shoping centar sa restoranima, lukom i supermarketom. Check-in je prosao lako i ubrzo smo bili u nasoj maloj vili koju smo rezervisali za narednih 5 dana. Pored kljuca za sobu dobili smo i mali buggy (malo motorno vozilo slicno auticima za golf) koji je trebao da nam olaksa kretanje oko ostrva. Nakon razgledanja sobe i brzog otpakivanja uzeli smo buggy i krenuli u istrazivanje naseg malog ostrvskog raja. Vrijeme je bilo oblacno i kisovito, ali mi smo odusevljeno uzivali u toploj ljetnoj oluji, pogledu na zelene planine i brodice. Bijela pjescana plaza je bila prepuna malih rakova i drugih zivotinjica i sve je nekako djelovalo idilicno i mirno. To vece smo zaspali u 9h uvecer uzivajuci u zvucima tropske kise koja je padala svu noc i dugo nismo ljepse i boje spavali.

Luka na Eden Islandu

Osvanuo je 26.02. i dan naseg vjencanja. Agencija Marco Pross se pobrinula oko organizacije svega, a nase je bilo jedino da se pojavimo u dogovoreno vrijeme. Na Sejselima postoji mnogo agencija koje se bave organizacijom vjencanja, ali mi smo se po preporuci prijatelja odlucili za ovu i za paket aranzman Coconut Beach Wedding. Navodno, ovu agenciju drze Marco i Sonja koji su porijeklom sa Balkana i ovdje su dosli 90-ih. Ja nisam imala prilike da ih upoznam, ali neki parovi koje poznajem jesu. Jos jedan dokaz koliko je svijet ustvari mali koliko god mi mislili da je veliki i nepoznat.

I to je bio posljednji put da su ga prijatelji vidjeli….

Dva sata prije svadbe sam se pocela spremati, a Franco je otisao na plivanje. Neke djevojke mastaju o vjencanici, velu, profesionalnim sminkerima, ali ja sam odlucila da sve bude sto je jednostavnije moguce. Koktel bijelu haljinu sam kupila na snizenju, kosu sam malo uvila na figaro i malo sam se vise potrudila oko sminke.

15 minuta prije nego sto nas je vozac trebao pokupiti, tropska luda kisa je opet pocela padati. Iz agencije su nam poslali poruku da ce vozac zakasniti i da nas pitaju da li zelimo pomjeriti vjencanje za sutra jer nisu sigurni da li ce i kada kisa prestati padati. Mi smo jednoglasno rekli ne jer nismo zeljeli izgubiti naredni dan, a pritom nismo imali ideju da li ce se sutra uopste i razvedriti jer je u toku bila kisna sezona. Ubrzo je vozac dosao po nas i zaputili smo se prema plazi Anse Intendance. Nakon 45 minuta voznje, parkirali smo se u nekoj mocvari gdje nas je docekala moja “kuma” Tracy, koju sam upravo upoznala. Na sandalama kroz blato i sumu smo polako krenuli prema plazi gdje su nas cekali maticarka i kum kojima se vise ni imena ne sjecam. Ali nema veze, njihova imena pisu na vjencanom listu. 🙂

Nastavit ce se….

NEPAL – dIO PRVI

“Poštujem mjesto u tebi
gde čitav svemir prebiva,
Poštujem mjesto u tebi
u kojem je Ljubav, Istina i Mir
Kada si u tom mjestu u tebi
i ja u tom mjestu u sebi
mi smo Jedno. Namaste!”

Vec duže vremena sam razmišljala o Nepalu. Tri su razloga zašto mi je Nepal privukao pažnju: relativno kratak let avionom in Dubaija, Himalaja i divni Nepalci koje sam upoznala tokom ove četiri godine u Dubaiju. Prvobitna ideja je bila da posjetim joga centar u čijem programu je u ponudi i planinarenje i na taj način vidim predivna Himalaja i odmorim od užurbanog života koji živim posljednjih godina.

U novembru sam počela ozbiljnije planirati putovanje sredinom marta ove godine. Međutim, kada sam pozvana da budem gošća na vjenčanju kolege sa posla odluka je lako promijenjena na januar. Joga centar mogu uvijek posjetiti, ali svadba na Nepalu je jedinstvena prilika da upoznam važan dio kulture ove divne nacije. U prilog tome govori činjenica da je moj kolega radio vrijedno godinama da bi zaradio dovoljno novca da bude dostojan svoje mlade i njenih roditelja. Iako su se upoznali davno na fakultetu, obzirom da je njena porodica bila bogatija od njegove, njeni roditelji se nisu slagali sa brakom. Konačno, nakon 7 godina vrijednog rada i skupljanja para, dobili su blagoslov. Mnogi brakovi su i danas ugovoreni između roditelja i mladi ljudi uglavnom ne žive zajedno prije braka.

U decembru sam primila pozivnicu na vjenčanje, crvenu ispisanu rukom. Običaj je da najstariji član u porodici poziva goste, pa je moja pozivnica stigla od strane njegovog ujaka koji je na svadbu doputovao iz daleke Amerike. Planirano je da svadba traje dva dana, prvi dan recepcija, drugi dan zabava.

24. januara nas šestero je sretno sletjelo na Tribhuvan Internacionalni aerodrom u glavnom gradu Katmandu. Letjeli smo sa Fly Dubaijem, a ja sam preko F. uzela confirmed staff ticket koja je koštala oko 250 eura. Za bosanski pasoš viza je bila po dolasku i proces je išao sljedećim redoslijedom: prije pasoške kontrole morate popuniti “arrival card”, nakon toga idete na kioske gdje morate popuniti online formular. Nakon što popunite online formular kiosk će vam izbaciti papir i onda idete na šalter da platite vizu. Turistička viza za 15 dana košta 25$ i topla preporuka je da imate keš i da imate sitno. Nakon uplate smo produžili na šalter imigracione službe. Ubrzo smo shvatili da smo došli na najsporiji šalter i skoro sat vremena smo proveli čekajući da dođemo na red da bi nas ciko dočekao sa masom pitanja: 1. Koje ste godište? 2. Gdje ste krenuli? 3. Kako se zovete?, itd. Konačno sat vremena poslije smo bili izvan aerodroma tražeći registrovani taksi štand. Cijenu smo odredili prije polaska i odmah uplatili 800 rupija (1 KM = 63 rupija) i vozač nas je odvezao do smještaja. Dogovorili smo se da odsjednemo u Peacock Guesthouse u Patanu jer je cijena bila pristupačna, sobe su na slikama izgledale lijepo i tradicionalno, a lokacija je bila dobra. Za rezervacije smo koristili booking.com koji je meni lično najdraži sajt za traženje smještaja.

Mreže električnih kablova na ulicama

Prvi utisak o Kathmandu-u nije bio impresivan, posvuda je bila prljavština, blato, saobraćaj, napola napravljene (ili porušene) zgrade, mreže električnih kablova i smeće. Još uvijek se mogu vidjeti tragovi zemljotresa iz 2015. godine kada je više od 9,000 ljudi poginulo, a više od 600,000 domova uništeno.

Pogled sa krova Peacocka

Nakon 45 minuta vožnje konačno smo stigli do Peacocka. Peacock ima 7 soba u ponudi, a od tih 7 soba samo jedna ima normalnu visinu stropa i nalazi se na zadnjem spratu pored izlaza na krov. Iako su stropovi bili niski, sobe su predstavljale predivan spoj novog i starog sa katancima na vratima i modernim mašinama za kafu, sa ćilimima od pruća i električnim dekama u krevetu, sa bojlerima na gas i podovima od cigle. Ovi ljudi posjeduju tako malo, ali i sa to malo su čuda napravili.

Peacock Guesthouse Patan, Kathmandu

Nakon čekiranja i oduševljena preslatkim sobicama odlučili smo da odemo na večeru u obližnji restoran po preporuci domaćina. Zamislite tek naše oduševljenje kada su nam poslužili pivo Mt. Everest od 650 ml – definitivno opravdava ime. Ja sam se odlučila da probam tradicionalno jelo Dal Bhat (“dal” znači leće, a “bhat” riža), ali iskreno nije mi se baš svidjelo i ne bih ga opet jela. Nakon večere prošetali smo malo po Patan Durbar trgu koji je izgrađen u prelijepom Nawari stilu arhitekture koji je mješavina crvene cigle i jedinstvenih rezbarija drveta. Oko trga se nalazi mnoštvo uličica sa preslatkim kafeima, barovima iz kojih dopire tiha rock muzika, hramovima, mjestima za molitvu i psima lutalicama.

Nakon relativno neprospavane noći (neko se derao u sobi preko puta mog prozora, neko se penjao po krovu, neko se usred noci selio i šta sve ne) alarm me probudio u 7 ujutro. U 9h vozač je došao po nas i odveo nas u mladoženjinu kuću. Tu smo dočekani od strane njegove porodice kao da smo njihovi najblizi. Svi su se potrudili da nas pozdrave, popričaju sa nama, da nas ugoste, najedu i napiju. Tamburaši su svirali, gosti su plesali i na momente je sve ličilo na naše svadbe sa Romima. Skoro sve žene su nosile crvene sarije ili imale neki crveni detalj i crvena boja je trebala da donese sreću mladencima. Ukoliko niste sigurni šta obući na Nepalsku svadbu, sa crvenom bojom nikad nećete pogriješiti.

Nastavit će se…..