Tag Archives: volimputovanja

Jezero “Llanquihue” i Nacionalni park Alerce Andino – Upoznajte Chile

Nakon tri dana istrazivanja misticnog i prelijepog otoka Chiloe vratili smo se na kopno i nastavili istrazivati podrucje oko drugog najveceg jezera “Llanquihue” u Chile-u. Na obalama ovog jezera se nalaze mali i lijepi gradici poput Puerto Varasa, Frutillar Baja, Puerto Octaya i Puerto Clockera, a iznad njih se nazire snijegom pokriveni vrh vulkana Osorno.

Obzirom da smo imali samo dva dana u ovom podrucju nas prvobitni plan je bio da posjetimo vodopade Petrohue, da istrazimo gradice oko jezera i da planinarimo u Nacionalnom parku Vicente Perez Rosales.

Naredno jutro smo rano ustali, doruckovali, obuli planinarske cipele, spakovali ruksake i krenuli. Jedna stvar koju sam cula o Patagoniji se definitivno pokazala tacnom – vrijeme je apsolutno nepredvidivo i dnevno se mogu promijeniti 4 godisnja doba. U jednom trenutku se vozite u magli i kisi, a u narednom trenutku sunce sija i horizont je cist.

Nakon 2h voznje kroz maglu konacno stizemo u Vicente Perez Rosales nacionalni park. Boje prirode i ljepota ovog parka su nesto nerealno. Okolo se prostiru zelene sume i poljane divljeg cvijeca, u daljini se nazire planinski lanac Ande, a ispred nas tamno plavo jezero Todos los Santos. U blizini odjekuje sum vodopada nadjacan jakim vjetrom. Ali, vrhunac je sezone, park je prepun turista i pronalazak parkinga je prvi izazov. Nakon sto smo se parkirali odlazimo u setnju pored jezera da otkrijemo gdje se tacno nalaze vodopadi.

Snijegom pokriveni vrh Osorno vulkana

Tada smo otkrili da smo vec prosli pored vodopada, a nismo ni skontali. Petrohue vodopadi se nalaze na jednom kraju jezera Todos los Santos. Ovaj dio parka je pod zastitom i placate simbolicnu ulaznicu. Kada smo konacno stigli do naseg odredista, docekao nas je ogroman red, pa smo odlucili da se vratimo naredni dan rano ujutro jer nismo zeljeli protraciti ovaj divan dan u cekanju. Odlucili smo da idemo u istrazivanje gradica okolo jezera. Ostala sam bez teksta posmatrajuci predivnu divljinu, vulkan Osorno i nepregledna polja divljeg cvijeca. Ne postoje rijeci kojima bih mogla opisati ljepotu ovog podrucja jezera i mislim da u zivotu nisam vidjela ljepsu prirodu. Naravno, i bosanska priroda je prelijepa, ali kordiljeri Andi i vulkana u daljini su nepregledni.

Vjetrenjaca sa pogledom na Osorno

Nasa naredna destinacija je Frutillar Bajo, poznati turisticki gradic koji ima divan pogled na Osorno vulkan. Vecina kuca u ovom gradicu je izgradjena u njemackom stilu arhitekture i mislim da sam uslikala sve i jednu kucicu koju sam vidjela. Parkirali smo se ispred njemacke kolonije koja danas predstavlja muzej i podsjetnik na nacin zivota stoljecima unazad. Cim smo zakoracili u unutrasnjost vratili smo se u 19-ti vijek i vrijeme kada su njemacki imigranti prvi put naselili ove prostore.

Nakon posjete muzeju prosetali smo uz obalu i posjetili poznati teatar “Teatro de Lago” i instagramicni drveni dok. Frutillar je poznat kao grad muzike i koncerti se desavaju tokom cijele godine. Takodjer, ovaj teatar predstavlja i najveci akusticni teatar ikad izgradjen u Juznoj Americi.

Pogled iz Njemacke kolonije na Osorno

Poslije setnje sjeli smo u mali kafe gdje smo uzivali u poznatoj “strudli” i kafi. Ovaj gradic je vjerovatno jedan od najljepsih gradica koje sam vidjela, kao malo seoce iz neke bajke.

Frutillar Bajo

Oko 8.30 uvecer smo sisli do obale da gledamo i fotografisemo zalazak sunca. Trenutno je plima vrlo niska i plaza se prostire kilometrima pa je tesko razlikovati nebo od pacifickog okeana. Nakon zalaska sunca nebo je promijenilo boju u purpurno zutu i pozeljela sam zauvijek ostati tamo.

Iako smo namjeravali naredno jutro ustati u 6 i voziti nazad u Petrohue, kisa i vjetar su nas probudili usred noci i poremetili nase planove. Obzirom da smo vrlo lose spavali, naredno jutro smo tek ustali oko 10. Vec je bilo kasno da idemo u Petrohue, pa smo odlucili da odemo u nacionalni park Alerce Andino koji je udaljen pola sata. Kao sto samo ime govori, u parku se nalazi najstarije drvo u Juznoj Americi nazvano “Veliki Djed“. Cim smo napustili drvenu kabinu, kisa je pocela padati. Ali, posto smo mi tvrdoglaviji do kise ipak smo odlucili da idemo na planinarenje. Nakon sto smo stigli u park vidjeli smo jos vozila i grupicu starijih turista sa kabanicama i planinarskim stapovima. E pa kad mogu oni, sigurno mozemo i mi i krenuli smo za njima utabanom stazom do vodopada i Velikog Djeda.

Dok smo hodali kroz sumu sjetila sam se pjesme Misty Mountain Cold iz filma Hobiti “Far over the mist mountains cold, To dungeons deep and caverns old“.

Iako je kisa sve jace padala, mi smo odlucili da zavrsimo sto smo poceli pa smo sve dublje isli u park. Hodali smo kroz blato, preko drvenih mostica i pored pumine pecine dok nismo konacni stigli do vodopada i Velikog Djeda. Legende kazu da je prije bilo i starijeg alerco drveca, ali spanski konkvistadori su ga posjekli tokom naseljavanja kontinenta.

Vodopad u nacionalnom parku Alerce Andino

Na putu nazad odjeca nam je bila potpuno mokra, ogladnili smo, ali smo bili i dalje u dobrom raspolozenju, smijali smo se i salili. Takodjer bili smo iznenadjeni koliko ljudi smo sretali usput i cinilo se da niko ne mari mnogo sto kisa pada. Cim smo stigli do auta, na brzinu sam se presvukla u suhu odjecu i krenuli smo u potragu za hranom. Uvecer smo opet sisli na plazu, uzivali u zalasku sunca, svjezem vazduhu i hladnom pivu. Naredni dan smo ujutro rano imali let nazad za Santijago odakle sam ja dalje nastavljala za Dubai, a Franco je putovao nazad u Vinu del Mar.

Pogled na Alerce Andino Nacionalni Park sa plaze

Hasta luego Chile, vidimo se dogodine! 🙂

Povezani clanci:

Valparaiso – Na putu u rajsku dolinu

Provincija Valparaiso (Renaca and Concon) – Upoznajte Chile

Santiago de Chile – Upoznajte Chile

Advertisements

U POSJETI PEKINGU

Pogled na Mutianyu sekciju kineskog zida

“U trenutku uspjeha ne zaboravljaj svoje neuspjehe.”

Prije nekih 10-ak godina roditelji su nam kupili knjigu Blaga kine. Uzivajuci u pregledanju i citanju knjige mastala sam kako cu jednog dana posjetiti ovu ogromnu i predivnu zemlju. Ove godine sam dobila priliku da posjetim njen glavni grad – Peking.

Peking je grad koji se uglavnom svake zime pojavi u vijestima kao najzagadjeniji grad na svijetu. To je grad koji broji vise od nevjerovatnih 21 milion stanovnika. Ali, Peking je i prestonica bivseg kineskog carstva, smjesten u neposrednoj blizini velikog zida, grad zelenila, parkova i jezera. Grad bogate i duge kulture, historije i arhitekture koji me je u samo dva dana osvojio.

Prosle sedmice sam uzela slobodne dane i pridruzila se F. na letu za ovaj jedinstveni grad. Obzirom da preko njega mogu uzeti karte sa popustom, da bosancima ne treba viza i da sam imala besplatan smjestaj u hotelu sa 5* nije mi dugo trebalo da se odlucim. Uzela sam ID 90 kartu i pouzdala se u srecu da cu upasti na let. I upala sam! 😊

Mutianyu sekcija kineskog zida

Nakon slijetanja, popunila sam arrival card, skenirala pasos i dala otiske prstiju na posebnoj masini. Potom sam prosla kroz skener temperature koji najvjerovatnije sluzi kao mjera predostroznosti da se sprijeci unos virusa i bolesti jer u slucaju visoke temperature vjerovatno bih isla u karantenu. Sa popunjenom arrival card i potvrdom da sam dala otiske odlazim na salter imigracije gdje ponovo dajem otiske i gdje mi udaraju pecat. Nakon imigracije pronalazim F. i hvatamo voz do traka za prtljagu i odatle sjedamo na autobus do hotela Hilton u blizini aerodroma.

Nakon kratke pauze u hotelu krecemo sa jos jednom djevojkom iz Brazila da posjetimo Kineski zid. Uzimamo sharing taxi (600 juana, oko 150 BAM) iz hotela i nakon 45 minuta stizemo ispred Mutianyu dijela. Tu uzimamo set karata za ski lift, tobogan i autobus koji je kostao 190 kineskih juana (oko 50 BAM) po osobi. Autobusom se vozimo do ski lifta koji nas dalje odvodi pravo na sredinu zida.

Ko ce prije do vrha?!

Mutianyu sekcija je prvi put izgradjena davne 550 godine, do danas je obnovljena nekoliko puta i njena duzina trenutno iznosi 5.4 km. Pejzazi koji se prostiru oko zida oduzimaju dah i zelena sumovita brda se prostiru dokle god pogled seze. Takodjer, ovu sekciju u prosjeku posjecuje nesto manje turista sto je cini privlacnijom jer su guzve manje i povremeno cete ostat sami i imat cete priliku da napravite lijepe fotografije. Stepenice na pojedinim dijelovima zida su dosta strme i prepune stonoga zato morate biti pazljivi i nositi udobnu sportsku obucu. Nakon skoro 3 h divljenja ovom cudu ljudskih ruku i setnje po zidu krenuli smo nazad i lagano smo se spustili toboganom do autobuske stanice.

Naredni dan F. je odletio za Japan, a ja sam isplanirala da posjetim Zabranjeni grad i da se susretnem sa drugaricom sa kojom sam radila na kruzeru. Ono sto je potrebno da znate jeste da je u Kini blokiran Google, Instagram i What’s Up i zato je potrebno da instalirate VPN. Aplikacija slicna Uberu se zove DiDi i definitivno je preporucujem jer je pravo jeftina i ne morate gubiti vrijeme pokusavajuci objasniti gdje trebate ici jer velika vecina Kineza ne govori engleski jezik. Pored DiDi koristila sam i metro i iako djeluje komplikovano jer ima barem 15 razlicitih linija ako znate gdje idete vrlo je jednostavno da se snadjete.

Imperijalni vrt, Zabranjeni grad

Ja sam isprintala mapu metroa i sa aerodroma sam presla na Airport Express liniju gdje sam kupila transport kartu koju dopunjavate (100 juana od kojih 20 uzimaju kao depozit). Izasla sam na stanici Sanyunqiao i presla na liniju broj 10 do stanice Guomao gdje sam ponovo presla na liniju 1 i konacno izasla na stanici Tian’anmen East Station. Sa ove stanice pratite oznake koje ce vas odvesti do Tian’anmen trga i Zabranjenog grada (Palace Museum).

Poznanik koji radi i zivi u Pekingu mi je savjetovao da kupim ulaznice za Zabranjeni grad online i sreca da sam ga poslusala jer je bas bila ogromna guzva. Ulaznica je kostala 16 dolara, i potrebno je da uploadujete sliku pasosa koji ce vam ustvari i posluziti kao ulaznica na dan posjete.

Na ulazu u Zabranjeni grad

Zabranjeni grad se nalazi u samom centru Pekinga i njegova izgradnja je pocela pocetkom 15. vijeka. Naziv Zabranjeni je dobio jer su u njega mogli uci samo clanovi carske porodice i njihove sluge. Danas ovaj kompleks od 9,000 soba sluzi kao Muzej i otvoren je za turiste. Meni licno najljepsi dio jeste Imperijalni vrt i staze za setnju sa strane. Topla preporuka je da pogledate film Posljednji kineski car iz 1987. godine da biste bolje razumjeli znacaj ove Palace.

Nakon izlaska iz Zabranjenog penjem se na park brdo Jingshan. Ulaznica je kostala 2 juana i u parku je bilo mnogo starijih kineza koji su vjezbali thai-chi, plesali, citali, setali i odmarali u hladovini. Na vrhu parka je smjesten paviljon i vidikovac sa kojeg se pruza pogled na Peking i na zidine Zabranjenog grada. Nazalost, slike nisu bile nesto dobre ni uspjesne jer je sunce bilo visoko, pa je svjetlost bila losa. Nakon kratke pauze sisla sam nazad na ulicu, pozvala DiDi i krenula da se nadjem sa poznanicom sa broda koja zivi i radi u Shangaju.

Staze oko Zabranjenog grada

Prije polaska poslala sam joj poruku i ona mi je javila da ide na poslovni put u Peking i dogovorile smo se da se nadjemo taj dan oko 5 h popodne u njenom hotelu. Medjutim, oko 2 h mi je poslala poruku da moze izaci ranije sa posla, pa sam pozvala DiDi i krenula. 25 minuta voznje je kostalo oko 7 BAM i voznja je prosla bez ikakvih problema. Vozac naravno nije pricao engleski, ali auto je bilo sasvim pristojno.

Pogled sa Jingshan brda na Zabranjeni grad

Cim smo se nasle, krenule smo prema njenoj sobi da se osvjezimo, medjutim tada nam je zastitar zablokirao put. Naravno, ni on nije govorio engleski pa nisam razumjela u cemu je tacno problem. Krenule smo na drugu stranu, a on je ponovo stao ispred nas. Trci vamo, trci tamo, nekako smo uspjele doci do lifta i pobjeci u njenu sobu, ali ne zadugo. Minutu poslije opet nam je kucao na vrata, ovaj put sa iPad-om i aplikacijom za prevod. Naime, htjeli su da se prijavim na recepciji kao gosca hotela. Onda smo mi njemu odgovorile na engleskom da idemo za par minuta i da nema potrebe za tim. Nakon 10 minuta opet su nam kucali i slusale smo novi prevod za kineskog na engleski “vasa gosca je u sobi vec 10 minuta“. Citava situacija je ustvari bila smijesna i tada smo odlucile da polako krenemo prije nego nam jos policiju dovedu.

Ovaj put je ona pozvala DiDi i na njen prijedlog krenule smo prema umjetnickoj zoni Beijinga zvanoj Art 798. Tu smo prvo jele, ispricale se, odmorile, posjetile neke besplatne izlozbe i razgledale okolinu.

Oko 7 h uvecer smo odlucile da odemo do jezera Shichahai i posjetimo obliznje Hutonge. Hutongi su tradicionalne kineske cetvrti koje se odlikuju dugim uskim ulicama i tradicionalnom arhitekturom stambenih objekata. U pravougaonim kucama sredisnje mjesto zauzima vrt “Siheyuan”, a okolo se nalaze prostorije, dok su kuhinja i kupatilo zajednicki. Svaki hutong nosi neku svoju pricu i napravljeni su u skladu sa Feng Shuiem.

Sad znam od koga je sarajevski Secret Garden pokupio ideju 🙂

Ono sto mi se svidjelo jeste da je oko jezera uvecer bilo i mladih i starih. Svi su igrali neke igre, plesali, pjevali i druzili se sto me je pozitivno iznenadilo jer su recimo u metrou svi buljili u telefone. Takodjer, stekla sam utisak da su Kinezi dosta hladni i distancirani, iako nisam bila dovoljno dugo tamo da bih potvrdila taj prvi utisak. Ali, sasvim sigurno njihov engleski je veoma los i obavezno instalirajte prevodice. Ako mozete instalirajte i WeChat koji je tamo veoma popularan i ne sluzi samo za dopisivanje, vec i kao socijalna mreza i nacin placanja.

Shichahai jezero

Konacno, nakon 30 hiljada koraka u 10h uvecer smo se rastale i ja sam se metroom vratila do aerodroma. Ali, imala sam neki osjecaj da je sve ispalo previse savrseno i da ce nesto da krene naopako. 🙂

Jos uvijek na listi Xi’an i Terakota vojska

Na letu za Abu Dhabi nije bilo mjesta, a let je bio prebukiran i naredna dva dana tako da je postojala velika sansa da necu moci upasti ni na naredni let. Nije mi ostalo nista drugo nego da prespavam to vece na aerodromu, potrazim najjeftiniju kartu za UAE, uz nadu da cu stici na vrijeme na posao. U 2h ujutro sam trazila kartu preko Expedia sajta i uspjela sam pronaci jeftiniju opciju ujutro u 10 h sa China Eastern Airlines i presjedanjem u Qingdau (koji mi je iz zraka izgledao kao Rio). Moj let nazad se pretvorio u neocekivanu avanturu jer sam morala prespavati na aerodromu, sacekati metro u 6h ujutro da me preveze na drugi terminal, ponovo se cekirati na aerodromu gdje i sluzbena lica slabo govore engleski, proci uzasnu imigraciju i sigurnosne provjere. Dodatni problem je bilo to sto mi je atuo ostalo parkirano u Abu Dhabiju, a ja sam trebala sletjeti u Dubai. Ipak, kao i na kraju svake sjajne avanture sjecamo se uglavnom lijepih stvari, a iz ruznih nesto novo naucimo.

Do ponovnog vidjenja 🙂

Provincija Valparaiso (Renaca & Concon) – Upoznajte Chile

Nakon Santijaga put nas je dalje odveo na obalu Tihog okeana u poznatu provinciju Valparaiso koja se sastoji iz pet opcina: Vina del Mar, Valparaiso, Concon, Quilpue i Villa Alemana. Prva tri dana smo odsjeli u ljetovalistu Renaca. Cim smo stigli u smjestaj, vrijeme se pokvarilo, puhao je jak i hladan vjetar, padala je kisa, a zakasnjeli jet-lag je odradio svoje tako da smo se ukomirali vec oko 5h popodne i spavali narednih 14 sati. Probudili smo se ujutro uz zvuk talasa koji su se odbijali od stijene. Vrijeme nije bilo nimalo bolje, ali bar smo se dobro odmorili i bili smo spremni za susret sa svekrvom, nova lutanja i istrazivanja.

Dan smo zapoceli setnjom pored Tihog okeana u potrazi za restoranom gdje sluze dorucak i kafu. Iako je bilo hladno, usput smo sreli trkace, ponekog turistu, a more je bilo puno surfera koji su uzivali u ogromnim talasima. Na stijeni u neposrednoj blizini naseg stana su se odmarali morski lavovi, a iznad njih su letjeli galebovi. Miris kise i soli se sirio vazduhom dok su se talasi razbijali od obalu.

Ukoliko pazljivo pogledate vidjet cete morske lavove koji se odmaraju na stijanama dok iznad njih oblijecu galebovi

Nakon kratke setnje i dorucka vratili smo se u stan da se spremimo za odlazak u Valparaiso. Do Valparaisa smo stigli njihovim mini busem u kojem nas je naravno zabavljao lokalni umjetnik. 🙂 Dogovorili smo se da se nadjemo u poznatom kaficu Melbourne sa F. mamom i da krenemo svi zajedno u istrazivanje Valparaisa. Medjutim, obzirom da kisa nije prestajala, a jedina ja sam bila obucena i obuvena za kisu (gumene cizme, kisobran, vuneni dzemper, vjetrovka, sal i kapa) ipak smo odlucili da odgodimo istrazivanje Valparaisa za drugi dan, a da nju otpratimo u Quilpue. Dan smo zavrsili pijuckajuci caj, sjedeci pored grijalice, razgovarajuci o svemu, mazeci macku Princess i slusajuci Frank Sinatru. Nimalo pritiska ni brige da li cu se svidjeti svekrvi, potpuno opusteno i laganice kao i Chile. 🙂

Naredni dan sunce je konacno odlucilo da nas pocasti i dan je bio stvoren za setnju. Ja se nisam mogla nagledati snage i ljepote okeana i razmisljala sam koliko je lako postati romantican u njegovoj blizini. Valovi su opet bili ogromni i uz obalu su se mogle vidjeti oznake za cunami koje bas i nisu bile toliko romanticne. 🙂

Kao sto vecina vas zna Chile je izuzetno trusno podrucje koje lezi na Pacifickom vatrenom prstenu i u njemu se nalazi oko 500 aktivnih vulkana. Zemljotresi su vrlo cesti i najjaci zemljotres ikad zabiljezen (9.6 na rihterovoj skali) se desio bas u Chile-u 1960 godine, poznat pod nazivom Valdivia ili Veliki Chileanski zemljotres. Zemljotres je trajao 10 minuta i ubrzo su se na obalu obrusili valovi visoki izmedju 10 i 25 metara. Snaga tog zemljotresa je bila toliko razorna da su naredni dan cunamiji stigli i na Havaje, Filipine, Japan, Novi Zeland i Australiju. Zemljotres je izazvao nove zemljotrese ili aftershock-ove, klizista, poplave, pa cak i vulkansku eksploziju, a tacan broj ljudskih zrtava nije nikad potvrdjen.

Concon je moderno ljetovaliste koje se i dalje gradi i ne nudi nista posebno za vidjeti. Na vrhu se nalaze pustinjske dine, ali zivim u pustinji pa me to bas i ne interesuje. Najinteresantnije mi je bilo vidjeti El Vertigo kucu isklesanu u stijenama sa otvorenim bazenom. Kuca nije otvorena za posjete pa smo je posmatrali kroz resetke i pitali se da li neko i dalje zivi u njoj ili ne?!

Uvecer smo otisli na veceru kod njegovih prijatelja. Chileanci su dosta opusteni, oblace se vrlo jednostavno, puno piju, puno flertuju, a za veceru su nas posluzili ribom i vinom. Mnoge kuce se nalaze u ogradjenim podrucjima sa vanjskim kamerama jer ima dosta kradja. Zbog blage klime vecina kuca nema grijanje, a oni se u kucama ne izuvaju tako da sam i u kuci sjedila u jakni i cizmama. 🙂 Njegovi prijatelji slabo govore engleski, pa sam ja neuspjesno nabadala spanski. Iako smo klimali glavnom jedni drugima, mislim da smo bar 50% stvari pogresno razumjeli. 🙂

U nastavku idemo u Valparaiso…..

Prethodni post

Vjencanje i medeni mjesec na Sejselima – dio I

Eden Island – Mahe, Sejseli

Nakon 4 godine veze na daljinu F. i ja smo odlucili da kazemo “Yes I do” bosonogi na plazi na Sejselima. Obzirom da je Dubai grad u kojem postoji mnogo parova razlicitih religija, nacionalnosti i rasa mnogi se odlucuju za vjencanje na Sejselima i takvi brakovi su popularni pod nazivom “sejselski brakovi“. Ja poznajem najmanje sest parova koji su dali zavjete na Sejselima, ukljucujuci i nas dvoje. Mi se i dan danas smijemo kada se sjetimo svega sto je pratilo nas “special day“.

Zasto su Sejseli tako popularni kao destinacija za vjencanje za ljude koji zive u Dubaiju?! Najveci razlog jeste zbog vrlo jednostavne procedure i minimalne papirologije (pasos, rodni list i potvrda da niste u braku). Zatim blizina ostrva jer direktan let traje oko 4 sata iz Emirata. I konacno predivna priroda ovog sakrivenog tropskog raja u Indijskom okeanu. Na Sejselima zivot prolazi sporije, ljudi su opusteni, neoptereceni, a vjencanja su vrlo popularna tokom cijele godine.

25. februara smo sletjeli na maleni aerodrom na otoku Mahe. Mahe je ujedno i najveci otok gdje je smjesten glavni grad ove ostrvske zemlje, Victoria. Vec pri slijetanju sam se odusevila bujnom prirodom, zelenilom, plazama i tisinom koja je vladala i bilo mi je jasno da ce mi Sejseli lako prirasti srcu.

Jedna od plaza na Eden Island-u

Smjestaj smo bukirali na Eden Islandu – luksuznom naselju na odlicnoj lokaciji. Eden Island je ustvari mali poluotocic na kojem su smjestene prelijepe, luksuzne kucice i u cijoj neposrednoj blizini se nalazi mali shoping centar sa restoranima, lukom i supermarketom. Check-in je prosao lako i ubrzo smo bili u nasoj maloj vili koju smo rezervisali za narednih 5 dana. Pored kljuca za sobu dobili smo i mali buggy (malo motorno vozilo slicno auticima za golf) koji je trebao da nam olaksa kretanje oko ostrva. Nakon razgledanja sobe i brzog otpakivanja uzeli smo buggy i krenuli u istrazivanje naseg malog ostrvskog raja. Vrijeme je bilo oblacno i kisovito, ali mi smo odusevljeno uzivali u toploj ljetnoj oluji, pogledu na zelene planine i brodice. Bijela pjescana plaza je bila prepuna malih rakova i drugih zivotinjica i sve je nekako djelovalo idilicno i mirno. To vece smo zaspali u 9h uvecer uzivajuci u zvucima tropske kise koja je padala svu noc i dugo nismo ljepse i boje spavali.

Luka na Eden Islandu

Osvanuo je 26.02. i dan naseg vjencanja. Agencija Marco Pross se pobrinula oko organizacije svega, a nase je bilo jedino da se pojavimo u dogovoreno vrijeme. Na Sejselima postoji mnogo agencija koje se bave organizacijom vjencanja, ali mi smo se po preporuci prijatelja odlucili za ovu i za paket aranzman Coconut Beach Wedding. Navodno, ovu agenciju drze Marco i Sonja koji su porijeklom sa Balkana i ovdje su dosli 90-ih. Ja nisam imala prilike da ih upoznam, ali neki parovi koje poznajem jesu. Jos jedan dokaz koliko je svijet ustvari mali koliko god mi mislili da je veliki i nepoznat.

I to je bio posljednji put da su ga prijatelji vidjeli….

Dva sata prije svadbe sam se pocela spremati, a Franco je otisao na plivanje. Neke djevojke mastaju o vjencanici, velu, profesionalnim sminkerima, ali ja sam odlucila da sve bude sto je jednostavnije moguce. Koktel bijelu haljinu sam kupila na snizenju, kosu sam malo uvila na figaro i malo sam se vise potrudila oko sminke.

15 minuta prije nego sto nas je vozac trebao pokupiti, tropska luda kisa je opet pocela padati. Iz agencije su nam poslali poruku da ce vozac zakasniti i da nas pitaju da li zelimo pomjeriti vjencanje za sutra jer nisu sigurni da li ce i kada kisa prestati padati. Mi smo jednoglasno rekli ne jer nismo zeljeli izgubiti naredni dan, a pritom nismo imali ideju da li ce se sutra uopste i razvedriti jer je u toku bila kisna sezona. Ubrzo je vozac dosao po nas i zaputili smo se prema plazi Anse Intendance. Nakon 45 minuta voznje, parkirali smo se u nekoj mocvari gdje nas je docekala moja “kuma” Tracy, koju sam upravo upoznala. Na sandalama kroz blato i sumu smo polako krenuli prema plazi gdje su nas cekali maticarka i kum kojima se vise ni imena ne sjecam. Ali nema veze, njihova imena pisu na vjencanom listu. 🙂

Nastavit ce se….

tian tan buddha – Vikend u hong kongu

Proljeće – početak maja! Četvrtak – kraj radne sedmice! Poslije posla, u 6 pm F. dolazi po mene i zajedno se vozimo prema aerodromu u Abu Dhabiju. Vikend se poklopio sa njegovim letom i odlučila sam da mu se pridružim na letu za Hong Kong. Iako je let dug, karta je jeftina, a viza mi nije potrebna tako da sam odluku donijela bez dvoumljenja.

Let od 8h do Hong Konga sam uglavnom prespavala i oko 10h ujutro smo konačno stigli u hotel. Nakon čekiranja, na brzinu smo se spremili i izašli da hvatamo autobus koji nas je trebao odvesti do žičare
Ngong Ping koja nas je dalje odvela do Tian Tan Buddhe.

268 stepenica do vrha…ali vrijedi svakog koraka…

Žičara Ngong Ping je duga 5.7 km, a vožnja u jednom pravcu traje oko 25 minuta. Ovaj sistem žičare je malo drugačiji od ostalih jer je gondola smještena na dvostrukom kablu i vožnja je podijeljena u tri sekcije tako da gondola dva puta skreće i pruža pogled od 360 stepeni na Thun Chung luku, Hong Kong aerodrom, Kinesko more, šume na planini Maitreja i konačno Tian Tan Budhu. Nakon turbulentne vožnje kroz maglu i vjetar sa glasnim Kinezima konačno stižemo do Ngong Ping sela odakle šetamo do bronzane statue Tian Tan Bude.

TIAN TAN BUDDHA

Bronzani Tian Tan Buddha je smješten na Lantai otoku i izgrađen je 1993. godine. Visok je 34 metra, a težak 250 tona i smješten je na pijedestalu u obliku cvijeta lotusa. Desna ruka mu je podignuta u visinu ramena sa presavijenim laktom i dlanom okrenutim prema vani što predstavlja zaštitu i blagoslov svim ljudima.

Brončane “deve” smještene oko Bude.

Oko bude se nalazi 6 brončanih statua “deva” koje nude poklone Budi (cvijeće, incense, lampu, voće, balzam i muziku). Ovih 6 poklona predstavlja 6 perfekcija Budizma – moral, strpljenje, darežljivost, energiju, meditaciju i mudrost. Mene je ovo mjesto oduševilo svojom jednostavnošću i prirodom koja ga okružuje. Vrijeme je bilo oblačno i vjetrovito sa ponekom zrakom sunca, ali meni takvo vrijeme uvijek prija jer sam 9 mjeseci okružena vrućinama i pijeskom. Pa svaki bijeg u prirodu iskoristim za regeneraciju. Nakon posjete Budi svratili smo do obližnjeg budističkog manastira – Po Lin.

Nakon povratka u grad svratili smo u kineski restoran na večeru. Niko od konobara nije govorio engleski jezik tako da je naručivanje hrane trajalo preko 15 minuta. Posmatrala sam ljude oko nas koji su pričali na kineskom, porodice su sjedile zajedno i dijelile obroke i mi smo uživali u kineskoj hrani i smijali se. Poslije vecere smo uhvatili prevoz nazad do hotela gdje smo se bukvalno onesvijestili od umora.

Naredni dan smo planirali posjetiti centralni dio Hong Konga, ali naš plan baš i nije išao kako smo zeljeli. Od pocetne ideje da ustanemo oko 8 mi smo ustali tek poslije 11 sati ujutro tako da nam je ostalo samo 3h do leta. Spremili smo se i izašli na ručak i u šetnju prije povratka u Abu Dhabi.

U Hong Kongu sam otkrila prodavnicu ženske garderobe J. Closet koja me oduševila svojim stilom, udobnim materijalima i jednostavnim krojom pa sam usput malo i shopingovala. Nakon povratka u hotel bilo je vrijeme da se spremimo i krenemo nazad u Abu Dhabi.

Mene je fascinirao erodrom u Hong Kongu. Organizacija je stvarno odlicna. Čekirala sam se brzo, uhvatila voz do svog gate-a, večerala kinesku hranu i sačekala let. Na letu su me tretirali kao kraljicu, sjedila sam sama, F. mi je donio vode, voća, hrane, čokoladica i ubrzo sam opet spavala. Da je bar svaki mjesec jedan ovakav vikend?!

Taksi služba…

Nakazne stambene zgrade…